Svetac i mudrac se rađa, a plemenitim čovjekom se postaje.

Danas govorimo o nedostatku kvalitete života, urušavanju humanih vrijednosti, nedostatku svrhe i smisla života, o ispraznosti života, površnosti, otuđenosti itd. Često se pitamo može li se i kako promijeniti ovaj destruktivan smjer. Odgovori na koje nailazimo uglavnom nas upućuju, izravno ili neizravno, na oplemenjivanje čovjekova života.
Što je, dakle, plemenitost? Ima li je danas u svijetu? Kao i za mnoge druge vrijednosti, mogli bismo reći: ima, ali je pomalo skrivena.

U potrazi za plemenitošću jedan od nezaobilaznih izvora zasigurno je Konfucije, veliki učitelj i filozof drevne Kine. On je jedan od mnogih mudrih koji su svoj život posvetili podučavanju ljudi tome kako život učiniti boljim, smislenijim i kvalitetnijim.

Cilj njegove poduke bio je upravo plemeniti čovjek. No, kako se do toga stanja dolazi postupno, Konfucije govori o “Putu plemenitog čovjeka”. To predstavlja jezgru njegova učenja.

Prema Konfuciju, učenje je usvajanje vrijednosti, odnosno oplemenjivanje čovjekovih misli i osjećaja, što se posljedično neminovno odražava i u njegovom vanjskom djelovanju.

Svako putovanje uključuje pripremu, kretanje putem i jasan cilj prema kojem se ide. Isto je i s “Putem plemenitog čovjeka”. Da bi čovjek njime krenuo, najprije se treba pripremiti. Nakon toga, kreće na putovanje na kojem susreće i druge putnike… U ovom slučaju, putovanje je učenje, a cilj je biti dobar putnik. Prema Konfuciju, učenje je usvajanje vrijednosti, odnosno oplemenjivanje čovjekovih misli i osjećaja, što se posljedično neminovno odražava i u njegovom vanjskom djelovanju. Lekcija nije naučena, vrijednost nije usvojena sve dok se ne izražava u svakodnevnom djelovanju, življenju. Svugdje i uvijek.

Bit, svrha i smisao učenja je unutarnje formiranje, tj. formiranje vlastitog karaktera, kaže Konfucije. Ovo se događa postupno, korak po korak tako da čovjek mijenja samoga sebe u skladu s ispravnim poukama. Ovdje Konfucije posebno ističe važnost i vrijednost filozofije kao one koja pomaže čovjeku učiti kako da bude Čovjek.

Bit, svrha i smisao učenja je unutarnje formiranje, tj. formiranje vlastitog karaktera, kaže Konfucije. Ovo se događa postupno, korak po korak, tako da čovjek mijenja samoga sebe u skladu s ispravnim poukama. Ovdje Konfucije posebno ističe važnost i vrijednost filozofije kao one koja pomaže čovjeku učiti kako da bude Čovjek. Sva ostala izučavanja omogućuju čovjeku da bude čovjek određene vrste (liječnik, pekar, stolar, pjevač, slikar, kipar, krojač…), no to je sve izlišno i bezvrijedno ukoliko čovjek prije svega nije Čovjek, a u tome mu može pomoći filozofija. Ovakvim shvaćanjem filozofije i njene uloge, mjesta i važnosti u čovjekovom životu, Konfucije je blizak starogrčkim filozofima (Pitagora, Sokrat, Platon, Aristotel…). Za sve njih filozofija nije bila intelektualna igra, nešto što samo treba “znati”, nego životna obuka koja je podrazumijevala i teorijski i praktičan dio. Praktičan dio filozofije bio je “odgoj (formiranje) vlastitog karaktera”.

Konfucije ističe pet osobina plemenitog čovjeka: Onaj koji primijeni pet stvari svugdje pod nebom može se nazvati plemenitim. Uljudnost, velikodušnost, pouzdanost, ustrajnost i ljubaznost.

Osim filozofiji, Konfucije je veliku važnost u formiranju karaktera pridavao i glazbi. Smatrao je da glazba može uvelike pomoći čovjeku u izgradnji karaktera, te je u njoj vidio prvenstveno pedagošku vrijednost, a ne zabavnu, kako je danas najčešće doživljavamo. Moć glazbe skrivena je u njenom svojstvu da izravno djeluje na čovjekove osjećaje, bez ikakvog razumskog, intelektualnog posredovanja. Na taj način ona može čovjeka dovoditi u različita stanja, pomagati mu ili odmagati na njegovom putu formiranja vlastitog karaktera. Kao rezultat izloženosti određenoj glazbi, čovjek može postajati grublji, razdražljiviji, rastreseniji, rigidniji, nestrpljiviji, slabiji, ali isto tako i nježniji, čvršći, hrabriji, velikodušniji, pažljiviji, mudriji, strpljiviji, humaniji, iskreniji, snažniji. Zato, kaže Konfucije, nije svejedno kakvom glazbom se hranimo.

Glazba izvire iz ljudskog srca. Kada su dirnuti osjećaji, oni se izražavaju zvukovima; kada zvukovi poprime konačne oblike, dobivamo Glazbu. Tako je glazba miroljubive i napredne zemlje spokojna i radosna, a vlast uređena; glazba nemirne zemlje odaje nezadovoljstvo i žučljivost; glazba zemlje u raspadu otkriva patnju i žudnju za prošlošću, a narod je tjeskoban… (Konfucije)

“Put plemenitog čovjeka” cjeloživotno je putovanje koje nam omogućuje razvijanje ljudskih potencijala i svakim danom sve više osjećati jedinstvo s čitavom Prirodom.

Cilj ovakvog životnog putovanja je oplemenjivanje samoga sebe i svijeta oko sebe. Onaj koji tako čini – plemenit je čovjek. Za Konfucija, plemenitost je humanost, čovječnost, ljubav prema drugima, odnosno, ostvarenje one istinske i temeljne prirode čovjeka, one prirode koja ga čini ljudskim bićem.

Konfucije ističe pet osobina plemenitog čovjeka: Onaj koji primijeni pet stvari svugdje pod nebom može se nazvati plemenitim. Uljudnost, velikodušnost, pouzdanost, ustrajnost i ljubaznost. Ako si uljudan, poštovat će te. Ako si velikodušan, pridobit ćeš ljude. Ako si pouzdan, ljudi će se osloniti na tebe. Ako si ustrajan, ostvarit ćeš uspjeh. Ako si ljubazan, ljudi će te prihvatiti. Kada su ga učenici jednom upitali što je plemenitost, odgovorio je: Ljubav prema drugima.

Dakle, do cilja ovog putovanja ne možemo doći bez suživota s drugim ljudima. Plemenitost se potvrđuje našom sposobnosti suradnje i izgradnje zajedničkog života s drugima. Ovdje nije riječ o poslovnoj suradnji, o “trgovanju”, već se radi o zajedničkom oplemenjivanju života, kako pojedinačno tako i kolektivno. Govorimo o nesebičnom međusobnom davanju i dijeljenju onog najboljeg u svakome od nas. Na temelju filozofskih pouka sami formiramo vlastiti karakter, a potvrđujemo ga u suživotu s drugim ljudima. Na taj način ujedno ispunjavamo osnovni zahtjev koji život postavlja pred nas – biti čovjek.

Na ovom putu doživljavat ćemo i uspone i padove, ali ono što je bitno jest da, unatoč svemu, ne odustanemo od putovanja. Jedino ćemo na takav način jednoga dana doći do cilja.

Ovako je Konfucije ukratko opisao svoje životno putovanje:

U petnaestoj godini sam se posvetio učenju. U tridesetoj godini sam imao svoj stav. U četrdesetoj godini nisam više imao iluzija. U pedesetoj sam znao svoju sudbinu. U šezdesetoj sam raspoznavao istinu o svemu što bih čuo. U sedamdesetoj sam mogao slijediti želje svoga srca, a da ne učinim krivo.

“Put plemenitog čovjeka” cjeloživotno je putovanje koje nam omogućuje da razvijamo ljudske potencijale i svakim danom sve više osjećamo jedinstvo s čitavom Prirodom. Omogućuje nam rasti u svojoj ljudskosti i biti istinski sretni, jer sve ostale sreće su kratkotrajne i nedostatne.

Ovaj Put, osim što oplemenjuje sadašnjost, također postaje i naš zalog za budućnost. Živeći ga, postajemo karika u dugom lancu plemenitih putnika, od prošlosti prema budućnosti, a naš život se ispunjava svrhom i smislom.
Plemenit čovjek nije savršen čovjek, prepoznajemo ga po tome što je neumoran u učenju i nastojanju da oplemeni vlastitu, ljudsku prirodu.

Plemenit čovjek zahtijeva sve od sebe. Mali čovjek zahtijeva sve od drugih.
Plemenit čovjek vidi cjelinu i nije pristran. Mali čovjek je pristran i ne vidi cjelinu.
Plemenit čovjek je čvrst, ali ne i krut.
Plemenit čovjek drži do ispravnosti. Mali čovjek drži do koristi.
Plemenit čovjek je staložen i spokojan. Mali čovjek je neprestano zabrinut i tjeskoban.
Plemenit čovjek ne brine ako se ne zna za njegove sposobnosti, već je zabrinut ako ih nema.
Plemenit čovjek smatra sramotom da njegove riječi budu veće od njegovih djela.

Autor: Lada Ilić Puharić