Gaius Aurelius Valerius Diocletianus, kako se sam prozvao ovaj rimski vojnik nakon stupanja na carsko prijestolje, bio je uz Cezara i Oktavijana najznačajniji rimski državnik kasnog Rimskog Carstva, čovjek koji je u 2. stoljeću poslije Krista svojim dalekosežnim reformama spasio Carstvo od propasti i omogućio mu daljnji opstanak.
Iako zauzima značajno mjesto u povijesti, o njemu se malo zna jer je Crkva, zbog progona kršćana koje je provodio, nastojala izbrisati svaki trag o njemu.
Zanimljivo je da se u razdoblju kada Rimsko Carstvo ugrožavaju barbari i kada prijeti opasnost od gašenja veličanstvenog rimskog duha, na njegovom prijestolju nalaze carevi-vojnici ilirskog podrijetla: Decije, Klaudije II., Aurelijan, Probus, Dioklecijan i Konstantin I.
Malo je podataka o rođenju i podrijetlu Dioklecijana. Rođen je najvjerojatnije u okolici Salone oko 245. godine. Potječe iz ilirskog plemena Delmata, a do stupanja na prijestolje bio je poznat samo po imenu Diokles. Iako pisac Eutropije oko 360. godine navodi da je Dioklecijan bio sin nekog skromnog pisara, njegov je rod ipak dao niz značajnih ljudi. Tako Liber Pontificalis, crkvene knjige s kraja 5. i početka 6. stoljeća, navode da je rimski papa Kajo, koji je kasnije proglašen svetim, bio iz Dioklecijanova roda.
Kronike navode da je mladi Diokles stupio u vojsku u vrijeme vladavine cara Galijena. Vjerojatno je od samog početka služio daleko od domovine jer su poslije ustanka Delmata pod vodstvom Batona ilirski novaci služili vojsku u provincijama koje nisu graničile s Ilirikom. Povjesničar Vopiscus u 6. stoljeću spominje priču o proroštvu koje je Dioklesu izrekla Drijada, žena jednog keltskog svećenika, za vrijeme njegovog službovanja na području današnje Belgije. Diokles je kao časnik, zajedno s prijateljem Maksimijanom, bio smješten u kući tog svećenika pa mu je jednom zgodom Drijada prorekla da će postati car, ali tek kad ubije vepra.
Dioklesova vojnička karijera nije tekla glatko, ali je ipak stalno napredovao. Postaje vojni tribun i s carom Aurelijanom ratuje na Istoku. Zatim postaje general (Magister Militum). Osim vojnog zanata, Diokles od Aurelijana uči i državničke poslove. U doba cara Kara Senat imenuje Dioklesa konzulom, odnosno zapovjednikom jedne od rimskih legija. S carem Karom ratuje protiv Sarmata i Kvada te protiv Perzijanaca na Istoku. Boravak na Istoku i osvojeni perzijski gradovi Ktezifon i Hatra duboko su dojmili Dioklesa i bitno utjecali na njegovu kasniju graditeljsku djelatnost.
Nakon smrti cara Kara Carstvom su vladala dvojica njegovih sinova: Numerijan na Istoku i Karin na Zapadu. Pri povratku iz rata s Perzijancima Numerijana ubija njegov tast Arije Flavije Aper, zapovjednik pretorijanaca. Ubojica je otkriven i uhićen, a vijeće generala legija Istoka proglašava Dioklesa carom.
Tako su o sudbini Carstva još jednom odlučile legije. Izabran je, kako ističu mnogi pisci, “muž neophodan rimskoj državi” (Vir Rei Publicae Necessadus). Zbilo se to 284. godine na vojnom vježbalištu u blizini Nikomedije. Diokles se obraća postrojenim legijama Istoka riječima:
“Zdravo ratnici, za sreću našeg Carstva koje je besmrtno i nepobjedivo, koliko nas ratno sjećanje služi, borit ćemo se mačem i kopljem sve dok ne nastane vječni mir kada će vrata hrama boga Marsa i Janusa biti zatvorena i kada će mačevi hrđati, a plugovi se sjati. Dok to ne postignemo, Jupitere, Marsu Belong i Mitrase, učinite da naša koplja i mačevi nikad ne promaše cilj. Živjela vojnička sloga, živjelo Carstvo!”
Nakon što su mu doveli Flavija Apera, Dioklecijan je uzviknuo: “Ratnici! Ovaj čovjek je ubojica Numerijana!”, izvukao bodež i ubio Apera uz riječi: “Napokon sam ubio sudbonosnog vepra.” (aper, lat. vepar)
Karin, vladar Zapada, smatra Dioklecijana uzurpatorom pa okuplja svježe i brojčano nadmoćnije zapadne legije. Dioklecijan je u teškom položaju. Iako iskusna i ovjenčana slavom niza pobjeda, njegova je vojska iscrpljena ratovima i prorijeđena kugom. Ipak, on ne dvoji ni časa, popunjava redove veteranima, preuzima inicijativu i forsiranim maršem preko Balkana kreće na Zapad. Vojske staju jedna nasuprot drugoj u Meziji, današnjoj Srbiji. Iskusni Dioklecijan zauzima povoljan položaj, a pridružuju mu se i dvije ilirske legije smještene u Meziji, koje, prekaljene i pouzdane, čine okosnicu njegove vojske. Trube i bubnjevi pokreću u bitku desetke tisuća ratnika. Dioklecijanovi katafrakti (teško oklopljena konjica) napadaju prvi. Ali tek što je bitka započela, Karina ubija jedan njegov časnik, navodno iz osvete što mu je zaveo ženu; bitka time završava, a njegovi zapovjednici priznaju Dioklecijana za cara.
U kolovozu 285. godine Dioklecijan stiže u Rim. Stupa pred Senat, obnavlja carski dvor i njegove institucije, te kuriju Senata koju je spalio Karin. Kroničar J. Malale iz 6. stoljeća opisuje Dioklecijana kao velikodušnu osobu visokog stasa, sijede kose i brade, modrih očiju i bakrene boje lica.
Dioklecijan ne gubi vrijeme u Rimu, jer barbari nadiru sa svih strana, a Perzijanci ozbiljno ugrožavaju istočne granice Carstva. Njegova je vladavina ispunjena gotovo neprekidnim ratovanjem. Ne gubi ni jednu bitku. Razbija Germane u Reciji i Panoniji, guši veliki ustanak Bagauda u Galiji, kreće na Istok i nakon nekoliko pobjeda potiskuje Perzijance i protjeruje Saracene iz Sirije. Uz Dioklecijana ratuje i mladi Konstantin, zapovjednik III. dalmatinske konjičke kohorte, koji će kasnije postati car.
U Galiji ostavlja Maksimijana, svog vjernog ratnog druga, a nakon provale Germana poručuje mu: “Što god se dogodilo, zapamti: Rajna mora uvijek biti rimska.” Maksimijan izvršava zapovijed – Germani su ponovno potučeni i protjerani iz Galije.
Prema rimskim kroničarima najdivljiji barbarski narod, Sarmati, prodiru u Panoniju. Dioklecijan stiže u Panoniju, okuplja vojsku, postiže nove pobjede i potiskuje Sarmate preko Dunava. Vojska je obodrena novim carem, učvršćuje se vojna disciplina, a stare rimske vrline ponovo pokreću legije.
Godina 286. teška je za Rim, Perzijanci napadaju obnovljenim snagama. Dioklecijan hita na Istok, osobno vodi vojsku i još jednom potiskuje Perzijance. Vraća se na Zapad i u Trijeru (Galija) se sastaje s Maksimijanom. Tek što je osigurao malo mira na sjeveru i zapadu, istočne i afričke provincije ugrožene su pobunom iznutra i napadima Saracena i Perzijanaca. Dioklecijan se vraća na Istok, a usput na srednjem Dunavu napada i protjeruje Kvade, Sarmate i Jutunge.
Iako vrstan ratnik, Dioklecijan nije osvajač nego branitelj Carstva. No prije svega, on je državnik. Traži predah da bi reorganizirao upravu i vojsku. Najprije uvodi diarhiju: on je August (najstariji vladar) i neposredno vlada Istokom, a Maksimijan kao Cezar (mladi suvladar) vlada Italijom, Galijom, Britanijom, Hispanijom i zapadnom Afrikom. Sve dok se nije odrekao prijestolja 305. godine, Dioklecijan je stalno ratovao na Istoku i na Dunavu, dok je Zapad prepustio Maksimijanu.
Godina 296. bila je još jedna odlučujuća godina za Carstvo. Pobuna zahvaća cijelu rimsku Afriku, uključujući i Egipat, a ponovno napadaju i Perzijanci. Dioklecijan guši jednu pobunu za drugom. Pobijeđenim Perzijancima nameće za Rim izuzetno povoljan mir po kojem je pet provincija Mezopotamije pripalo Carstvu. Dvadeseta je obljetnica njegova vladanja, vraća se u Rim koji mu priređuje veličanstveni doček. S njim u kočiji je i Maksimijan. Kratko se zadržavaju u Rimu i vraćaju u svoje prijestolnice, Nikomediju (u blizini današnjeg Izmita) i Mediolanum (Milano), strateški odabrane zbog obrane granica Carstva.
Dioklecijan, vojnik, asket i državnik, ne voli Rim zbog njegova luksuza i dokolice u kojem rimski duh umire; ne voli ni Senat kao tipičan primjer rimske dekadencije. Rimski duh sada živi u dvojici ilirskih vladara, njihovim legijama i u njihovim prijestolnicama. Dioklecijan preuzima perzijski dvorski ceremonijal koji uzdiže Cara, ali ne zbog osobne taštine, jer skromnost dokazuje cijelim svojim životom, nego zato da ojača Carstvo.
Reformira upravu svjestan da je veličina Carstva veliki problem i izvor nestabilnosti. Uvodi tetrarhiju (četverovlađe). Osnova uprave je i dalje podjela na Istok i Zapad. Sada i Maksimijan nosi titulu August, a svaki August ima po jednog suvladara s titulom Cezara, koji je njegov nasljednik. Zakoni Carstva donose se jedinstveno uz supotpis četvorice vladara. Tako je Carstvo podijeljeno na četiri dijela, ali je osigurano i jedinstvo i nesmetan izbor novih Augusta kada postojeći navrše šezdeset godina. Vojno je zapovjedništvo u rukama četvorice iskusnih ratnika koji se međusobno dobro poznaju, pa je opasnost od pobune u vojsci smanjena.
Organiziranje državne uprave doseglo je kod Dioklecijana najviši domet. Pojedinac je u potpunosti podređen interesima države. Napoleon, koji je inače izuzetno cijenio Dioklecijana, nazvao ga je najvećim žandarom u povijesti. Država koju je stvorio Dioklecijan nije bila demokratska, čak ni po antičkim standardima, ali alternativa je bila kaos i slom Carstva. Uprava carstva je velika i spora, ali zato sigurnija i pravičnija. Novčana reforma vraća povjerenje u državni novac i suzbija inflaciju. Porezi su narasli, ali sada ih plaćaju svi, čak i stanovnici Rima. Državni prihodi veći su od izdataka, vojska i činovništvo redovito primaju plaću, država je stabilna, a granice mirne.
Progoni kršćana koje je provodio nisu bili posljedica njegovog vjerskog fanatizma. Upravo suprotno, nije se protivio bilo kojoj vjeri ukoliko su se poštivali rimski zakoni. Njegova žena Prisca i kćer Valerija bile su kršćanke baš kao i mnogi visoki službenici njegovog dvora. Kršćanska crkva u Nikomediji jedan je od najvećih i najljepše smještenih hramova u gradu. Dioklecijanov mladi suvladar Cezar Galerije dugo je pokušavao uvjeriti Dioklecijana u podrivačku djelatnost kršćana, ali Dioklecijan se odlučio djelovati tek kad je neposlušnost kršćana prema autoritetu države i cara postala sveopća. Prvi edikt o progonu kršćana izdaje 303. godine u Nikomediji.
Dioklecijan abdicira 305. godine u skladu sa zakonima tetrarhije i prisiljava Maksimijana da učini isto. Predaje vlast Galeriju, sjeda u kočiju i odlazi prema rodnoj Saloni u svoju novoizgrađenu palaču.
“Silna ga je želja obuzimala za građenjem.” Ova Laktancijeva rečenica najbolje opisuje tu stranu njegova karaktera. Dograđuje Nikomediju i pretvara je u prijestolnicu Istoka, Rimljanima poklanja najveće terme u Carstvu, obnavlja Kartagu i Palmiru i gradi niz vojnih, sakralnih i drugih objekata. Gradio je uvijek s ciljem veličanja Carstva. Građevine odražavaju njegov odnos prema državi, one su monumentalne, lišene osobnosti.
Za nas je svakako najznačajnija njegova palača iz koje je tijekom stoljeća izrastao grad Split. Ima oblik vojničkog tabora, opasana zidinama i branjena sa šesnaest kula. U središnjem dijelu palače nalazi se Peristil, trg opasan stupovima međusobno povezanim kamenim lukovima. Istočno od Peristila carski je mauzolej izgrađen u obliku oktogona (zgrada osmerokutnog tlocrta) koji je bio najveća zgrada u palači, a kasnije je pretvoren u katedralu. Zapadno od Peristila bila su tri hrama, Kibelin, Venerin, a nešto dalje Jupiterov ili Eskulapov koji je sačuvan u izvornom obliku. Na južno pročelje Peristila naslanja se Vestibul – okrugla građevina kroz koju se ulazi u careve privatne odaje. Sjeverni dio palače služio je za smještaj vojske i posluge.
Povjesničar Taofan bilježi da je Dioklecijan i kao građanin bio aktivan u javnom životu. Do kraja života ostao je najveći autoritet Carstva. Jedan zakon iz 315. godine naziva ga prvim Augustom (Senior Augustus). Do kraja vjeran zakonima tetrarhije, odbija poziv Maksimijana da zbog nereda u Carstvu ponovno preuzme vlast.
U obiteljskom životu nije imao sreće. U borbi za vlast, Licinije, jedan od njegovih nasljednika, ubija mu ženu i kćer. Umro je u svojoj palači u Splitu najvjerojatnije 316. godine.
Autor: Joško Dvornik
