Rasprave o reformi obrazovanja najčešće se bave aspektima forme koji zamagljuju temeljni cilj: čovjekov cjeloviti razvoj. Suvremeni obrazovni sustavi više su usmjereni na stvaranje radne snage za tržište rada, upravljano zakonima ponude i potražnje, nego na razvoj istinskih ljudskih potencijala. Potrebno je novo obrazovanje koje će biti oslonac razvoju unutarnjih kvaliteta i dubokih poriva duše te olakšati mladima pronalaženje svog mjesta u svijetu i u životu.
U svijetu sve fluidnijih orijentira i kriterija, dijete je uzdignuto na pijedestal i postalo je prezaštićeno, dok je nestao pojam roditeljskog i obrazovnog autoriteta. Takav odgojno-obrazovni pristup onemogućuje djetetu da se kali i nosi u borbi sa životnim izazovima. Ponovno se prepoznaje važnost autoriteta i discipline te posebno obiteljskog odgoja kao temelja svakog kasnijeg odgoja i obrazovanja jer čovjek samo odgojem postaje čovjekom.
Moderni svijet je zapostavio duhovnost u tolikoj mjeri da više ne znamo što ona zapravo jest. Čovjek je sazdan od tijela, duše i duha. Duh je besmrtna božanska iskra u nama neodvojiva od božanskog Duha, kao što je Sunčeva zraka neodvojiva od Sunčeve svjetlosti. Duh je jedan, a ipak je povezan sa svim živim bićima. Prepoznavanje duhovnih korijena i jedinstva u svemu je duhovnost, a duhovno živjeti znači davati prednost duhovnom nad materijalnim, odnosno živjeti temeljne ljudske vrijednosti dobrote, suosjećanja i ljubavi.
Lako zapadamo u rutinu, kada nam se svijest i pažnja uspavaju, a jedno od sredstava buđenja su putovanja. Tada u susretu s novim krajolicima i ljudima širom otvorenih očiju promatramo sve oko sebe. Putovanjima širimo vidike, ona nam nude odmak i odmor od svakodnevnice i problema, kao i priliku da se osvrnemo na vlastiti životni put i našu ljudsku zadaću. No, rimski stoik Seneka poručuje da ne moramo mijenjati okruženje, svježinu pogleda možemo postići ovladavanjem umijeća svakodnevne obnove.
Dragojla Jarnević hrvatska je književnica i pedagoginja iz austro-ugarskog doba. Njezin je lik otisnut među zaslužnim velikanima u litografiji Muževi ilirske dobe. Između ostalog, zalagala se za obrazovanje kao temelj promjena na bolje, naročito za obrazovanje žena. Danas je najpoznatija po Dnevniku koji je pisala od svoje 21. godine pa sve do kraja života, a predstavlja zanimljiv zapis o tom vremenu i ljudima.
Sve više se govori o nestanku dosadašnjeg načina života zbog mogućeg ekološkog i ekonomskog kolapsa. Svijet je u tranziciji, ali to ne znači i "kraj svijeta". Nešto će neminovno nestati iz načina života i svijeta koji poznajemo, nešto tek nastati. U toj tranziciji najvrjednije je sačuvati ono što odražava arhetipove o kojima su govorili stari filozofi: dobrotu, ljepotu, istinitost, pravednost. Napredak se mora temeljiti na obnovi ljudskog bića. Njegova promjena nabolje je kamen temeljac izgradnje pravednijeg društva i humanijeg svijeta.
Tradicionalni indijski obrazovni sustav gurukul temeljio se na usmenoj predaji znanja s učitelja na učenika. Učenje nije služilo gomilanju teorijskog znanja, već je bilo sredstvo samospoznaje. Srce tog sustava bio je guru koji je prenosio ne samo različita znanja, već je svojim učenicima usađivao etičke vrijednosti, učio da je čovjek dio mreže života te budio svijest o pravom smislu postojanja. Moderne akademske institucije promiču neka od načela gurukula, no osjeća se potreba za redefiniranjem temeljne svrhe obrazovanja po uzoru na ovu tisućljetnu tradiciju.
U vremenu naglašenih materijalnih vrijednosti sve se više proučavaju ljudski odnosi zbog njihova utjecaja na produktivnost i profit. Takav utilitaristički humanizam vidi čovjeka kao resurs iz kojeg treba izvući maksimalan potencijal te ga učiniti dobrim proizvođačem i potrošačem. No, unutarnji čovjek vapi za autentičnim ljudskim odnosima, licem u lice s drugim ljudskim bićima, putem kojih upoznaje sebe, druge i svijet u kojem živi. Prihvaćanje i poštovanje drugih, njegovanje zajedništva i bratstva temelj je razvoja čovjeka i civilizacije.
Narodne priče prenošene s koljena na koljeno, u kojima je sabrano iskustvo i mudrost čovječanstva, sadrže vrijednosti koje suvremeni čovjek sve manje prepoznaje. Često ih se smatra okrutnima i neprimjerenima za djecu te ih se izmjenjuje. Ipak, te priče nose jasne pouke o svijetu i svakodnevnom životu te obogaćuju unutarnji svijet djeteta. One bude vjeru da slabi mogu postati jaki, da dobro pobjeđuje zlo, što kod djece stvara povjerenje u život i u same sebe.
U današnjim polarizirajućim vremenima obrazovanje kao prijenos znanja, vještina i iskustava na sljedeću generaciju čest je predmet nesuglasica. Dok su škole nekada oblikovale i obučavale djecu kako bi ih se uklopilo u društvenu sredinu, s naglaskom na stjecanje potrebne razine kvalifikacije, današnje "mekše" obrazovanje više je usmjereno na buđenje i izvlačenje prirođenog potencijala djeteta. Međutim, oba polariteta imaju svoju vrijednost i trebaju se međusobno dopunjavati.