Obrazovanje jest, uvijek je bilo i uvijek će biti izuzetno važno. Prema Nelsonu Mandeli, to je “najmoćnije oružje koje možete koristiti za promjenu svijeta”. Prema Platonu, “smjer u kojem krene obrazovanje čovjeka odredit će njegovu budućnost u životu.” Iako je koncept obrazovanja univerzalan i vjerojatno se prakticira od početaka čovječanstva (jednostavno prenošenjem vještina i iskustava na sljedeću generaciju), naš pogled na obrazovanje uvijek je bio podložan velikim promjenama i često je bio predmet velikog nesuglasja. Obrazovanje koje pružamo mladima definitivno je ogledalo naših vrijednosti i pogleda te je usko isprepleteno s našim svjetonazorom.

Tek sam nedavno saznala da je riječ obrazovanje zapravo izvedena iz dva različita latinska glagola: educere i educare. I tad sam shvatila da, kao i sve u ovom manifestiranom svijetu, i obrazovanje ima dva različita pola koja se međusobno nadopunjuju i trebaju jedan drugoga, i bilo bi pogrešno isticati samo jedan nauštrb drugoga.

Trenutno prednost ima educere. To znači “izvući” ili “iznijeti” i radi se o “izvlačenju” prirođenog potencijala u ljudskom biću. Edukacija koja se temelji na ideji educere nastojat će pružiti ljubav, nadahnuće i ohrabrenje te nastojati biti potpuno “neosuđujuća” prema onome što “izlazi” iz djeteta. Sve je dobro, u redu, prihvatljivo, “divno”. Radi se o procesu buđenja, unutarnjeg razvoja, postajanja.

Educare je trenutno problematičan. Toliko ljudi ga je iskusilo samo u njegovom aspektu “sjene” i osjećali su da se moraju pobuniti protiv njega tako da na njega sada imamo gotovo alergijsku reakciju. Educare znači “trenirati” ili “ukalupiti”. Podrazumijeva ideju da odgajatelj djeluje na učenika kako bi ga oblikovao u oblik koji je odredio odgajatelj. Priziva sjećanja na najgori tip obrazovanja tijekom industrijskog doba kada su škole gotovo smatrane tvornicama u koje djeca ulaze kao sirovina koju se tuče, oblikuje i ukalupljuje te iz koje izlaze kao oblici prikladni za mašineriju društva.

Još se “oporavljamo” od tog dehumanizirajućeg tipa obrazovanja i većina naših obrazovnih reformi još uvijek su “reakcije” na njega. Međutim, možda u želji da se riješimo onog nepoželjnog činimo pogrešku eliminirajući nešto dobro i vrijedno. Ako su educere i educare doista dvije strane istog novčića ili, drugim riječima, polaritet ili uzajamno ovisan par, tada se oboje moraju vrednovati i međusobno dopunjavati.

Pozitivan aspekt educare je osiguranje kvalitete i visokih standarda. Svi želimo da naši liječnici, medicinske sestre, učitelji, piloti, odvjetnici, električari, građevinari, frizeri itd. budu dobro kvalificirani. Ali samo kroz educere nećemo moći doći do potrebne razine kvalifikacija. Ako se sjetimo da se mladima danas često prigovara da “ne znaju pravopis, nemaju određene pismene i matematičke vještine, nepristojni su, nepouzdani, nedostaje im izdržljivosti” itd., čini se da je razlog tome što nedostaje educare, a ne educere.

Nema sumnje da živimo u vrlo polariziranim i polarizirajućim vremenima te da se o temi obrazovanja i dalje vode žestoke rasprave. Međutim, polariteti su neizbježni i ne mogu se riješiti vrednovanjem samo jedne i osudom druge strane. Zakon polariteta kaže da oba pola imaju svoju vrijednost i da se oba mogu izraziti na koristan način ili kroz aspekt “sjene”. C. G. Jung je ispravno primijetio da “nema energije ako ne postoji napetost suprotnosti”. Jedna stvar koju vjerojatno svi trebamo naučiti jest prijeći s mentaliteta koji isključuje jedno ili drugo na onaj koji uključuje i jedno i drugo kako bismo mogli iskoristiti snagu sinteze.

Autor: Sabine Leitner
S engleskog preveo: Josip Matković