Ljudska bića žive u neprekidnoj međusobnoj interakciji; najmanja nuklearna obitelj kao i velika obitelj čovječanstva moguće su zahvaljujući vezama među ljudima.
Proučavanje i razvoj ljudskih odnosa u posljednjem desetljeću dobivaju sve veću važnost kao sredstvo da se čovjeka učini učinkovitijim i iskoristivijim. Taj negativni aspekt koji se manifestira ne bi nas trebao impresionirati, već potaknuti na oblikovanje i jačanje drugog, pozitivnog aspekta koji ga prati, a to je sve jasnije prepoznavanje važnosti ljudskih odnosa u društvu.
U svom vrtoglavom tehničkom napretku, 20. stoljeće postupno je umanjivalo vrijednost humanog identiteta čovjeka i njegov vrlo poseban doprinos životu, stvarajući dehumanizirajući sustav u kojem je čovjek postao automatiziran i pasivan element. Zbog problema nastalih uslijed ove neprirodne situacije, posljednjih se desetljeća pokušava vratiti humanizam, međutim, to je utilitaristički humanizam u kojem čovjek postaje objekt iz kojeg treba izvući maksimalan potencijal, s pohlepnim ciljem transformacije čovjeka u dobrog proizvođača i dobrog potrošača.
U površnom svijetu koji za materijalističkog i površnog čovjeka sadrži tisuće životnih opcija, ali gotovo ni jednu za duhovnog, doživljaj blagostanja i sreće vezuje se samo uz zadovoljenje želja, ostvarenje materijalnih ciljeva, tjelesne užitke itd. No, unutarnji čovjek traži svoj dio i poluslijep, gluh i nijem, instinktivno traži izlaz na duhovno svjetlo i susret licem u lice sa svojim humanim identitetom, koji je ujedno i humani identitet onih koji ga okružuju. No, budući da je on biće koje nije baš vješto u odnosu sa samim sobom, isto će tako biti nevješt u odnosima s drugima.
Bitan element svake komunikacije i svih odnosa poznavanje je samog sebe.
Komunikacija i poznavanje samoga sebe
Kaže se: što se više komunicira, odnosi su bolji. No, bitan element svake komunikacije i svih odnosa poznavanje je samoga sebe. Veliki problemi među ljudima često se mogu svesti na problem manjkave ili nepostojeće komunikacije. No tko je toliko nepraktičan da svjesno otežava odnose s drugima? Sigurno nitko ne želi da ga se ne razumije, ali to se ipak prečesto događa.
Jedna od glavnih prepreka u upoznavanju sebe je ta što nam je naše obrazovanje u nasljeđe ostavilo naviku da izvan sebe tražimo ono što trebamo tražiti unutar sebe. Um i srce takvog zbunjenog i usamljenog čovjeka hermetički su zatvoreni, a zlatni ključ procesa upoznavanja sebe i autentičnog odnosa s drugima je ljubav.
Iz ljubavi nastaje samopouzdanje, samopoštovanje, tolerancija, strpljenje i tisuću drugih vrlina potrebnih za život i potrebnih kako bi se transformacija prema boljem svijetu uistinu mogla dogoditi.
Ako želimo razumjeti, prvo trebamo naučiti slušati. Budući da gledamo svijet iz svoje perspektive, lako upadamo u zamku pristranosti i neobjektivnosti prilikom vrednovanja tuđih stavova.
Voljeti i razumjeti drugoga
Nije moguće ući u tuđi unutarnji svijet ako prethodno ne postoji zanimanje i veza s njim. To zanimanje nužno mora biti nesebično i s namjerom da se daje, ostavi nešto, daruje dio sebe, da se dijelom sebe doprinese nutarnjim procesima druge osobe.
Ako želimo razumjeti, prvo trebamo naučiti slušati. Budući da gledamo svijet iz svoje perspektive, lako upadamo u zamku pristranosti i neobjektivnosti prilikom vrednovanja tuđih stavova. Nedostatak uljudnosti, površna prosudba i generaliziranje neprijatelji su istinske komunikacije licem u lice, ukoliko nastojimo na međusobnom razumijevanju i povezivanju kako bismo došli do drugog čovjeka.
Dati nešto od sebe
Treba biti spreman uložiti napor u uspostavljanje pozitivnog i dubokog odnosa, dijeliti s drugima zajedničko humano stanje i prihvatiti da svatko ima drugačija iskustva, vrline, mane, osjećaje i način djelovanja. I nije dovoljno samo prihvatiti, nego i biti spreman dati nešto od sebe: razumijevanje, toleranciju, “uho” za tuđe ideje i osjećaje, prijateljstvo, jednom riječju – ljubav. Ta se ljubav u srcu onoga tko je prima transformira u uvjerenje da postoje oni koji mogu izraziti i živjeti duboke osjećaje bez straha da ih se smatra staromodnima. Važno je ne postavljati uvjete, jer tada to nije davanje nego pregovaranje o nečemu o čemu se ne može pregovarati.
Jezik treba istovremeno biti što jednostavniji i što dublji jer mnoštvu fraza, tehničkih i stručnih izraza nedostaju iskrenost i neposrednost. Jezik ironije treba koristiti na odgovarajući način kako ne bi učinio štetu. Strpljenje i ljubaznost prema onima s kojima dijelimo svakodnevni život najbolji su primjeri ljubavi i plemenitosti.
Treba biti spreman uložiti napor za uspostavljanje pozitivnog i dubokog odnosa, dijeliti s drugima zajedničko humano stanje, i prihvatiti da svatko ima drugačija iskustva, vrline, mane, osjećaje, način djelovanja.
Bratstvo
Ove ideje ne mogu funkcionirati u praksi ako u nama ne postoji snažan osjećaj ideje bratstva. To je stav prema životu koji nas potiče da sudjelujemo u humanom stanju. Podrazumijeva prihvaćanje ljudi onakvih kakvi jesu, prepoznajući njihove potencijale i, koliko god to teško izgledalo, ljubav i poštovanje prema svim ljudima. To je aktivan stav i vrijedan je kontinuiranog vježbanja. Bratstvo prepoznaje razlike među ljudima, ali i zajedništvo; to je duboki ljudski odnos u kojem nema posjedovanja ni osrednjosti u osjećajima. Ljudski odnosi temelj su za razvoj čovjeka i civilizacije. Bez prave dubine, oni u čovjeku izazivaju prazninu i tjeskobu. Nedostaje im smisao ako se ne temelje na dubokom osjećaju ljubavi i ne teže istinskoj komunikaciji i zbližavanju ljudi.
Autor: Patricia Muñoz Peralta
Sa španjolskog preveo: Franco Špigić