Kaže se da je za dušu dobro s vremena na vrijeme promijeniti uobičajene životne okolnosti, da je dobro povremeno nekamo otputovati. Možda je poanta u tome što se udaljavamo od stvari na koje smo toliko navikli da ih gotovo i ne primjećujemo u sadašnjosti, već ih samo poistovjećujemo s nekim oblikom sjećanja. Čovjek lako zapada u ropstvo rutine, tada mu se svijest sužava i ne dopušta mu da primjećuje sve one promjene i novine koje život svakodnevno donosi.
Jedan od lijekova za to, kao i sredstvo buđenja, je putovanje. Tijekom putovanja sve nam je odjednom novo, više nismo napola uspavani, kao na radnom mjestu, na ulici ili kod kuće. Moramo paziti na sve jer nam je sve nepoznato i događa se u sadašnjem trenutku. Predmeti i ljudi toliko snažno zaokupe našu pažnju da u drugi plan potisnu i naša sjećanja na prošlost i naše planove za budućnost. Ponekad nam je dovoljno samo nekoliko dana razdvojenosti od našeg uobičajenog “ja” da bismo se osjetili odmoreno.
Još mnogo više nas obnavlja putovanje koje nam donosi mentalnu i emocionalnu hranu koja danas toliko nedostaje. Putovanje koje nam donosi drugačija iskustva. Iskustva koja se uvijek iznova vraćaju u našu svijest kao teme za razmišljanje, bude u nama želju za dubljim znanjem, potiču nas na čitanje i na istraživanje. Ono što utječe na pojedinca na ovaj način ovisi o njegovom vlastitom mentalnom ustroju i obrazovanju, a može imati snažan učinak buđenja.
Međutim, imamo jednu zajedničku temu koja nadilazi sve druge, a to je naš ljudski identitet. Ako se odmaknemo od našeg malog svijeta u kojem osobne stvari imaju apsolutni prioritet i potpuno nam zaokupljuju pažnju, i počnemo promatrati svijet očima nekih drugih ljudi, možda i druge kulture, moglo bi se pojaviti jedno novo gledište s kojeg možemo promatrati i svijet i sebe, tj. čovječanstvo u cjelini. Čovječanstvo koje ima svoju prošlost i svoju budućnost, odnosno sudbinu na Zemlji. Ako se tijekom naših putovanja ne usmjerimo samo na svakodnevni život drugih ljudi nego upoznajemo i svjetonazore koji su drukčiji od naših, nailazimo na ruševine starih gradova koje svjedoče o tragovima nekadašnje prevladavajuće duhovnosti, moramo se zapitati zašto je čovječanstvo diljem svijeta razmišljalo drukčije nego današnji zapadni čovjek. Zašto su ljudi imali drukčiji sustav vrijednosti koji je utjecao na njihov moral i način života, jednom riječju na sve? Što su oni znali pa su fizički život smatrali manje vrijednim od duhovnog života, a što nas, koji smo se tijekom manje od jednog stoljeća naviknuli na posvemašnju udobnost, ponekad gotovo šokira?
Prošlost nam nameće bezbroj pitanja, ali isto tako i budućnost. I za divno čudo, ne moramo niti otputovati da bismo sebi mogli postavljati pitanja koja proširuju našu svijest i obnavljaju nam dušu. Znanja naših predaka prisutna su po cijelom svijeta, a naši se zajednički korijeni mogu “iskopati” posvuda na Zemlji. Naši su preci učili od prirode, a izgradnju svojih gradova usklađivali su s postojećim prirodnim zakonima koji stoje iza neprestanog protoka vremena i nepromjenjivog prostora. Nisu gradili utvrđene gradove odvojene od prirode nego žive gradove koji su koristili pogodnosti vječnog kretanja života prirode tako što su čovjeku i njegovim sustavima omogućavali da se s vremena na vrijeme obnove. Čovjek tada još nije bio u zamci rutine i njenih ograničavajućih navika – jer nitko od živih bića u prirodi ne pati od toga – nego je, za razliku od nesvjesnog načina života drugih živih bića, razumio i znao kada i čemu dolazi vrijeme.
Kada se nakon putovanja vratimo uobičajenom životu, bacimo pogled na sve drugim očima. Tada se može desiti da otkrijemo i nešto što nam je samo odsutnost mogla omogućiti. S druge strane, ako naučimo hodati vlastitim gradom poput pažljivog turiste koji diže pogled i pomno promatra pročelja zgrada, trgove i mostove, kipove, čak i lica ljudi, mogli bismo ovladati jednom važnom sastavnicom svakodnevne obnove. Problem je ako se niti kod kuće niti na putovanju ne uspijevamo riješiti tereta koji nas muči; tada ga stalno i posvuda vučemo sa sobom. Upravo na to Seneka upozorava svog prijatelja Lucilija još prije dvije tisuće godina: “Moraš promijeniti svoje srce, a ne svod nebeski.” A za promjenu srca, odnosno samoga sebe, ne preporučuje ništa drugo nego melem koji liječi svaku duševnu bol: filozofiju koja obnavlja dušu i tako je čini stalno mladom.
Autor: Silva Deak
S mađarskog prevela: Olga Cizler
