Dragojla Jarnević je bila iznimna žena, pedagoginja i književnica, dostojanstvena, odlučna i ustrajna u svemu što je pokrenula i radila.

Rodila se 1812. godine u Karlovcu u građanskoj obitelji Austro-Ugarske Monarhije kao Karolina Jarnević. U vrijeme njezine mladosti jačaju u Europi nacionalni pokreti, nacionalna svijest i samosvijest pa se i Dragojla zdušno priključuje Hrvatskom narodnom preporodu.

Kao obrazovana žena i književnica, svjesna je činjenice da je jezik bitna odrednica identiteta naroda i zato odlučuje pisati na hrvatskom jeziku, iako ga nije dobro poznavala jer joj je materinji jezik zapravo bio njemački. No, vrijedna i uporna kakva je bila, nastoji što bolje ovladati narodnim jezikom i pisanjem pridonijeti jačanju ilirskog preporoda. Koliko je važna i bitna bila njena uloga u tome, vidljivo je iz glasovite litografije karakterističnog naziva, Muževi ilirske dobe, gdje je i njezin lik otisnut među svim preporodnim velikanima.

Započela je s pisanjem poezije. Svoju prvu pjesmu Želja za domovinom objavila je u časopisu Danica ilirska, a zatim joj izlaze i druge domoljubne budnice u Danici ili Kolu. Upušta se i u pisanje rado čitanih pripovijedaka. Njezine dvije drame Veronika Desinićeva i Marija, kraljica ugarsko-hrvatska su izgubljene jer nisu nikada ni objavljene. Roman Dva pira izlazio je u nastavcima u listu Domobran i to je zapravo jedan od prvih pokušaja pisanja romana u novijoj hrvatskoj književnosti.

Najpoznatija je ipak po Dnevniku (Tagebuch), koji je pisala od svoje 21. godine pa sve do kraja života. Bila je svjesna njegova značenja te je zahtijevala da se on objavi tek deset godina poslije njezine smrti. Nažalost, trebalo je puno više vremena da ugleda svjetlo dana. Djelomično je objavljen 1958. godine pod nazivom Život jedne žene – odabrane strane dnevnika, da bi tek 2000. godine izašao u cjelovitom izdanju. Pisala ga je u početku njemačkim, a potom hrvatskim jezikom. Kasnije je sama dijelove pisane na njemačkom prevodila na hrvatski. Dnevnik je intimni zapis koji puno govori o autorici, ali i o zanimljivom vremenu i ljudima s kojima se družila i surađivala. Vodila ga je u razdoblju od 1833. do 1874. godine.

Osim pisanjem, Dragojla se bavila i planinarenjem. Bila je prva žena koja se 1843. godine popela na brdo Okić kod Samobora, i to bosonoga. Zato je smatraju prvom hrvatskom planinarkom i alpinisticom. Sam uspon se danas zove Dragojlina staza i još uvijek je izazov mnogim penjačima.

Dragojla se odupirala uobičajenim društvenim normama svoga vremena. U vremenima kada se od žene očekivalo samo da se uda i posveti mužu i djeci, ona je hrabro odlučila ići drugim putem te je svoj život posvetila pisanju i društveno-kulturnom djelovanju.

Radila je kao odgajateljica, učiteljica i guvernanta kod imućnih obitelji u Grazu, Trstu, Veneciji… Zalagala se posebno za obrazovanje djevojčica. Pokušala je osnovati privatnu djevojačku školu u Karlovcu, ali to nije uspjela ostvariti zbog slabog interesa roditelja. Napisala je više pedagoških tekstova o različitim pristupima odgoju mladih s vrlo jasnim stavovima i savjetima.

Na pisanje je Dragojlu potaknuo Ivan pl. Trnski, poznati Ilirac, hrvatski književnik i prevoditelj. Bili su vrlo bliski prijatelji i suradnici, no nisu se oko svega slagali pa je među njima dolazilo i do povremenih razmirica i udaljavanja. U Dnevniku je na nekoliko mjesta otkrila svoje intimne osjećaje prema Trnskom, iako se ne zna jesu li ikad ostvarili bliskiju vezu. Trnski je bio vrlo uspješan pjesnik čiji su radovi redovito izlazili u Vijencu, za razliku od Dragojle koja za života u Vijencu nije ništa uspjela objaviti.

Umrla je u Karlovcu 12. ožujka 1875. godine i njezino ime se spominje u Vijencu tek u nekrologu pod nazivom Pouka. Vjekopis Dragoile Jarnevićeve koji je napisao sam Ivan pl. Trnski.

Dragojlin život je primjer života hrabre i obrazovane žene 19. stoljeća, koja ne pristaje ponašati se prema krutim normama tadašnjeg tipičnog patrijarhalnog društva, već traži vlastiti put. Naravno, takav put nije ni jednostavan ni lagan, traži puno odricanja u privatnom životu, donosi puno tuge, razočarenja i rezignacije, ali i spoznaju da se mora i može nešto promijeniti.

Zalagala se za obrazovanje kao temelj promjena na bolje, za obrazovanje svih u doba kada to mnogima nije bilo dostupno. Zato je često isticala da je obrazovanje privilegij. Naročito se zalagala za obrazovanje žena što je u njezino doba bilo moguće samo ženama iz imućnih i naprednih građanskih obitelji.

Jesmo li danas svjesni koliko je ljudi žrtvovalo svoj osobni život kako bi se posvetili društvenom, kulturnom ili pedagoškom radu i ukazali na važnost jednake dostupnosti obrazovanja svima?

Iz Dnevnika:
Opet nastala nova godina i mnogi se po njoj nadali bolji budućnosti. Ja se baš ne nadam ničemu. Meni je nada umrla čim se ne mogu trajnoga zdravlja dostati. Sve što god me okružuje prouzrokuje mi nezadovoljnost…
Mozgam i mozgam neprestano što i kako da uradim zadovoljiti čeznuću duše i srdca…

… Oj kako sam i u nevolji sretna! Ovako, kako sam se dala u sviet, susrjele su me tolike nepovoljnosti, s kojih bi bila morala vjeru u bolje ljude izgubiti da se niesam na ovako baš romantički način s Trnskim sastala. Bistrouman je ovo mladić a ne dvojim da nije poštenjak, jer čovjek, kojega uznaša sve što je krasno i plemenito mora da bude u svemu ćudoredan. Njegove duševne sposobnosti činile su me opet povjerljivu u krjeposti ljudske, i sve više privlače moju dušu k njegovoj…

Autor: Lovorka Cvitić