Rasprave o reformi obrazovanja najčešće se bave aspektima forme koji zamagljuju temeljni cilj: čovjekov cjeloviti razvoj. Suvremeni obrazovni sustavi više su usmjereni na stvaranje radne snage za tržište rada, upravljano zakonima ponude i potražnje, nego na razvoj istinskih ljudskih potencijala. Potrebno je novo obrazovanje koje će biti oslonac razvoju unutarnjih kvaliteta i dubokih poriva duše te olakšati mladima pronalaženje svog mjesta u svijetu i u životu.
Kabir, istaknuti indijski mistični pjesnik iz 15. stoljeća, podjednako je nadahnjivao učene kao i neuke. Njegova devocijska poezija odražava spoj vedskih znanja i sufijskog misticizma. Podučava da je Bog u svemu, da su ljubav i čisto srce na prvom mjestu te potiče na traganje za božanskim koje boravi u srcu. Svoju poruku prenosi kroz lako razumljive metafore, a nadahnuće pronalazi u svakodnevnom životu. Snaga njegovih stihova proizlazi iz toga što je propovijedao ono što je živio, odnosno živio ono što je propovijedao.
Biljni svijet, temelj opstanka na Zemlji, ujedno je ukras i veličanstvo prirode. Kroz dugi suživot urastao je u ljudski svijet pa su cvijeće i drveće postali simboli za izražavanje čovjekovih osjećaja i ideja. Najstariji biljni simbol je Stablo života koje povezuje nebo i zemlju. Označava sam život, os svijeta, ali i Jedinstvo koje se grana u mnogostrukost. Sam životni ciklus biljaka usporediv je s razdobljima čovjekova života, dok je cvijet simbol vrlina i savršenstva koje treba doseći.
Mir i dobra volja su riječi posebno vezane za božićno vrijeme koje budi duh zajedništva. Mir je neodvojiv od dobre volje jer se nalazi samo u srcu ispunjenom dobrom voljom. Ona znači željeti drugom ono što želimo sami sebi – dobrostanje i sreću. Onaj u čijem se srcu ustalila dobra volja i ljubav doživljava druge ljude kao svoju braću jer uviđa da su svi životi izrazi jednog, božanskog života. Rođenje te svijesti o jedinstvu simboličko je rođenje Krista u svakome od nas.
Poetski esej o poučavanju iz Džubranove knjige Prorok jedan je od niza eseja koji govore o univerzalnim ljudskim temama. Pisani pomalo arhaičnim stilom u obliku propovijedi, jednostavnim razumljivim jezikom prenose bezvremenu mudrost.
Španjolski pjesnik Juan Ramón Jiménez, dobitnik Nobelove nagrade za književnost, jedan je od velikih europskih pjesnika prve polovice 20. stoljeća. Vrhunac njegova stvaralaštva je tzv. čista poezija. Tragajući za biti doživljaja i slika, nastojao je pjesme osloboditi svih suvišnih ukrasa te iznaći riječi koje najvjernije prenose samu bit. Snažne intuicije, teži dokučiti ono neizrecivo i tajanstveno pa mu je poezija duboka i mistična. Zbog opčinjenosti svjetlosti i bojama nazivali su ga i pjesnikom svjetlosti.
U vremenu naglašenih materijalnih vrijednosti sve se više proučavaju ljudski odnosi zbog njihova utjecaja na produktivnost i profit. Takav utilitaristički humanizam vidi čovjeka kao resurs iz kojeg treba izvući maksimalan potencijal te ga učiniti dobrim proizvođačem i potrošačem. No, unutarnji čovjek vapi za autentičnim ljudskim odnosima, licem u lice s drugim ljudskim bićima, putem kojih upoznaje sebe, druge i svijet u kojem živi. Prihvaćanje i poštovanje drugih, njegovanje zajedništva i bratstva temelj je razvoja čovjeka i civilizacije.
Istaknuto obilježje modernog društva je i razvoj brojnih organizacija. Čovjek pronalazi okrilje u okviru različitih organizacija osnovanih radi stvaranja dobara i usluga, kao i ostvarivanja raznovrsnih ciljeva, dok njegov humanitet pada u drugi plan. Dok se okružujemo pogodnostima i stvarima koje organizacije pružaju, interes za drugog čovjeka postaje sve slabiji. No, upravo je ljudski interes nužan za njegovanje međuljudskih odnosa kao vezivnog tkiva i spasonosnog lijeka za prevladavanje razjedinjenosti modernog svijeta.
Pjesnik Antun Branko Šimić živio je kratko, smiono, beskompromisno. Pisao je i prozu, eseje o likovnoj umjetnosti te književne kritike. Objavio je samo jednu zbirku pjesama nazvanu Preobraženja. Naslov zbirke ujedno je i osnovni motiv koji se provlači kroz pjesme u kojima se isprepleću ljubav i smrt, svjetlo i tama, zemaljsko i nebesko, a duboke emocije zgusnute su u misaone stihove. Čest su mu motiv i zvijezde, sjajne i vječne, kao životni orijentir i opomena čovjeku da ne ide malen ispod zvijezda.
Platon nam prenosi da naša osnovna briga u životu mora biti briga o duši, jer smrt čovjeku oduzima sve osim duše. To je prije svega briga o njenom pročišćenju, što Platon povezuje s disciplinom tijela i uma koja čovjeka usavršava. Obnova početne čistoće i vraćanje izgubljene cjelovitosti duše je i glavna zadaća filozofa i zalog njegovog oslobađanja od okova neznanja.