Briga o duši
Prihvaćajući ideju o besmrtnosti i znajući da smrt oduzima čovjeku sve osim duše, Platon nas uči da naša osnovna briga u životu mora biti briga o duši.
To je prije svega briga o njezinom pročišćenju, oslobađanju od osjetilnog i težnja za sjedinjenjem s duhovnim svijetom.
Objašnjavajući prirodu duše, tj. kakva je duša sada i kakva je bila prije svog silaska u osjetilni svijet, Platon je simbolički izjednačava s morskim božanstvom Glaukom, na čije je tijelo nakon dugotrajnog prebivanja u morskim dubinama mnogo toga priraslo. Sav je prekriven ljušturama školjki, algama i pijeskom, a tijelo mu je izlomljeno i unakaženo valovima tako da je više nalik čudovištu nego božanstvu. Duša se nalazi u sličnom stanju i mora sa sebe zbaciti sve nepotrebno – sve što je čini teškom i bezobličnom i ne dozvoljava joj da upozna samu sebe. Dušu treba očistiti od svega što je s njom sraslo tijekom mnogih inkarnacija.
Duši se prilijepilo mnogo toga zemaljskog i divljeg, muče je unutrašnja proturječja, jer Platon kaže da duša izvana izgleda kao jedno biće, a ustvari je u njoj sjedinjeno troje: čovjek, lav i himera, koji su čvrsto srasli jedno s drugim. Nerazuman čovjek hrani svoju višeglavu himeru, a unutarnjeg čovjeka mori glađu. Razuman, naprotiv, teži u svojoj duši uspostaviti pravednost. On će kod himere pitome nagone hraniti i gojiti, a neće dopustiti divljima rasti; za saveznika će učiniti snagu lavovsku; brinut će se za sve skupa; sprijateljit će jedno s drugim i sa sobom i tako sve odgajati. (Država, 589b). Svakom od ovih triju dijelova duše svojstven je jedan tip savršenstva, jedna vrlina: razumnom – mudrost; voljnom – hrabrost, a požudnom – umjerenost.
Platon je mnogo puta naglašavao da nepravednost, neumjerenost, malodušnost, neznanje i druge mane nanose duši štetu, čineći je zatočenikom tijela. Svemu tome treba pridodati egoizam ili prekomjerno samoljublje koje zasljepljuje dušu čovjeka tako da loše prosuđuje pravednost, dobrotu i ljepotu jer misli da uvijek mora više cijeniti ono što je njegovo nego istinu. Iz te iste zablude razvilo se kod svih uvjerenje da je njihovo neznanje mudrost. Stoga svaki čovjek mora izbjegavati preveliku ljubav prema sebi i povoditi se za boljim od sebe, a da ga pritom ne priječi nikakav osjećaj srama. (Zakoni, 732a).
Pročišćenje duše Platon povezuje s disciplinom tijela i uma koja iznutra transformira čovjeka i čini ga sličnim božanstvu. Istina će doista biti neko čišćenje od svega takvoga, pa će i razboritost i pravednost i hrabrost i sama spoznaja biti neko očišćenje. (Fedon, 69c). Sve su te vrline cilj filozofskog traganja i prema tome koliko smo pročišćeni, toliko ih otkrivamo u sebi.
Pročišćenje je slično uspostavljanju sposobnosti duše da gleda, njezine sposobnosti da vidi i čini dobro. Zahvaljujući tomu nutarnjemu zrenju čovjek može razlikovati dobro od zla, vrlinu od mane, kao i ono što nije ni jedno ni drugo. Za Platona je znanje istinska vrlina. No ona označuje najprije lagodnost u hodanju, a onda vječno nesputan tok dobre duše. (Kratil, 415d). Taj prijelaz od lakog kretanja do letenja odgovara izlasku duše iz pećine i njezinom uspinjanju u područje svjetla, koje ona ostvaruje pokretana željom za savršenstvom.
Za Platona je znanje istinska vrlina. Ona označuje najprije lagodnost u hodanju, a onda vječno nesputan tok dobre duše. Taj prijelaz od lakog kretanja do letenja odgovara izlasku duše iz pećine i njezinom uspinjanju u područje svjetla, koje ona ostvaruje pokretana željom za savršenstvom.
Platon, doduše, o vrlini govori i o kao navici, ali takva vrlina nije nutarnja svojina čovjeka. Ako čovjek djeluje dobro samo po navici, a da to ne proizlazi iz znanja, njegovo će ponašanje biti samo refleksija na okolinu, jer takav način djelovanja nije svojstven samom čovjeku. Drugim riječima, vrlina stečena odgojem je nepostojana i lako nestane iz duše pa je zato treba privezati za dušu putem dijalektike, koja za Platona nije samo logička vježba nego je sredstvo unutrašnje transformacije.
Oslanjajući se na mnijenje, čovjek postupa kao slijepac koji sve što ga okružuje upoznaje opipom. Takav čovjek ekstrapolira svoje predodžbe o dijelovima na cjelinu i obrnuto, ne shvaćajući da je sve ono pojedinačno što zamjećuje kao odvojeno, tek dio jedne cjeline. Slobodno se kreće samo u prostoru na koji je navikao i ako se njegov prostor promijeni, počinje se spoticati i svim silama pokušava sve novo svesti na ono što mu je već poznato. I kao što slijepac, da bi vratio vid, mora shvatiti da je slijep, tako i neznalica da bi mogao steći znanje, mora postati svjestan svoga neznanja. Priznanje toga je početak filozofskog puta – puta povratka sebi samome i zadobivanje vlasti nad samim sobom.
Filozof se treba vježbati u praktičnoj vrlini koja vodi moralnom načinu života, i u kontemplativnoj vrlini koja vodi istinskom znanju. Na taj način doseže mudrost koja ga čini sličnim bogovima.
Izgubljena cjelovitost
Pročišćenje duše događa se pod zaštitom Apolona – božanstva koje predstavlja jedinstvo i cjelovitost (čovjeka i svijeta), harmoniju i red. Prema Platonu, Apolonu pripadaju četiri funkcije, četiri djelovanja kojima on svima rukuje i sve očituje: muzika, dar proricanja, liječničko umijeće i vještina luka. (Kratil, 405a). Svaka od ovih funkcija povezana je s obnovom početne čistoće i cjelovitosti duše. U svojstvu predvodnika muza i zajedno s njima, on je simbol vatrenog stremljenja i traženja filozofske mudrosti. (Kratil, 406a).
Težnja jedinstvu i cjelovitosti, traženje općeg u mnoštvu, uspon od prividne prema istinskoj vrlini, iz osjetilnog svijeta u svijet ideja i prema njihovu uzroku – Dobru – sve je to glavna zadaća filozofa i zalog njegova oslobađanja.
U orfičkoj tradiciji to odgovara uskrsnuću Dioniza, čiji je spasitelj i preporoditelj Apolon koji sakuplja Dioniza u cjelinu i oživljava ga. Silazak božanstva u materiju i gubitak početne čistoće i cjelovitosti simbolički je opisan time što ga Titani komadaju na dijelove.
Ljudska je duša načinjena iz pepela Titana koje je spalio Zeus. Ona u sebi ima dva načela: božansko i titansko. Titansko načelo simbolizira nagonske sile koje muče i drobe dušu. Dionizijsko načelo čini dušu besmrtnom i sličnom bogovima, ali ju je potrebno odvojiti od svega tjelesnog (titanskog), pročistiti je i vratiti joj izgubljenu cjelovitost.
Sličnu misao o izgubljenom jedinstvu Platon daje u Gozbi u kojoj jedan od Sokratovih sugovornika prepričava mit prema kojem je svaki čovjek tek polovica jedne cjeline. U drevnim vremenima ljudi su imali četiri ruke, četiri noge i dva lica. Posjedujući veliku snagu oni su navalili na same bogove koji su, ne želeći ipak uništiti ljudski rod, odlučili razdijeliti ih na dvoje. I otada svaki čovjek traži svoju izgubljenu polovicu.
U jednom od ključeva taj mit ukazuje na to da je čovjeku svojstven osjećaj nepotpunosti, podijeljenosti svijesti i dvostrukosti njegove prirode. Unutar nas postoji nešto čega nismo svjesni i čime ne vladamo. To se može nazvati nadsvijest, a dio je duše koji ima stvaralačke sposobnosti i do kojeg se uzdižemo u trenucima nadahnuća. Vraćajući se otuda, stvaramo djela koja nas nadilaze.
Filozofski Eros
Duša zauzima središnji položaj između osjetilnog i inteligibilnog svijeta i to je čini sličnom Erosu – jednom od genija koji ostvaruju posredničku funkciju između bogova i ljudi.
Eros je sin Porosa (bogatstva) i Penije (siromaštva), a i duša je u nekom smislu njihova kći. Kao i Eros, ona je siromašna i zato stremi naći to što može dati smisao njezinom postojanju, kao što su bogatstvo, slava, sreća, poznavanje istine ili bilo što drugo što čovjek cijeni kao vrijednost. Kreće se od jednog cilja k drugome, od jedne sreće drugoj, a to kretanje nema ni početka ni kraja.
Ljubav nije samo težnja prema vječnom posjedovanju dobra ili sreće. U njezinoj je prirodi želja da ovjekovječi sebe, rađajući u fizičkoj i duhovnoj sferi; ona mora roditi ljepotu, kako tjelesno tako i duhovno.
Kao što se može biti trudan tjelesno, može se biti trudan i duhovno. Zahvaljujući rađanju, smrtno sudjeluje u besmrtnom: tijelo – produžavanjem ljudskog roda, a duša rođenjem u duhovnoj sferi i unutar i izvan sebe.
Filozofski Eros je sposobnost da se zatrudni duhovno i rodi duhovno, da se iz središta duše oslobodi, emanira ljepota, dobro i pravednost, kao što Sunce emanira svjetlo, osvjetljavajući i dajući život svemu što postoji.
Ali duša je istovremeno i bogata, jer to što traži i čemu stremi, na kraju nalazi unutar sebe.
Slično Erosu, ona je bez doma, nema mira, uvijek je u potrazi za nečim. Ona voli i ta ljubav želja je za ovladavanjem onime što je vječno lijepo. Ona teži za ljepotom, a tu ljepotu najprije otkriva u osjetilnom svijetu, a zatim, kako se njezine oči otvaraju, u duhovnom svijetu. Slično Erosu, ona nije ni besmrtna ni smrtna, u jednom te istom danu čas umire, čas se opet rađa.
Ona umire kad gleda samo prema zemlji, kad zaboravlja svoju božansku prirodu i teži ostvarenju posredstvom prolaznih materijalnih dobara i padajući pod vlast tijela. Umrijeti, za dušu znači pasti u bijedu neznanja, a ponovno se roditi i živjeti, znači probuditi se u sferi duhovnog.
Riječ poros osim bogatstva znači i most, prelazak preko nečega, put i sredstvo kojim dolazimo do nekog cilja. U Gozbi se Poros pojavljuje kao sin božice Metide, inteligencije i božanske mudrosti, a kao što je poznato Atena, oličenje mudrosti, kći je te božice. Zajedno, Atena i Poros, mudrost su i put koji vodi toj mudrosti.
Filozofija je ljubav prema mudrosti, a filozof čovjek koji voli mudrost. On se nalazi između neznanja i mudrosti. Za razliku od neznalice, filozof zna da njegova duša još nije ni lijepa, ni dobra, ni pravedna, i to znanje o vlastitom nesavršenstvu pretvara se u čežnju, u žarku težnju za mudrošću – najljepšom od svih stvari koje postoje. Ljubav je uvijek kretanje prema onome što nam nedostaje, čežnja za vječnim posjedovanjem predmeta naše ljubavi. Ona je ono što duši ne da mira i obuzima je sve jače što je bliže izabranome cilju. Ljubav duši daje krila i uznosi je prema onoj sferi gdje je zajedno s bogovima gledala svijet ideja.
Ali ljubav nije samo težnja prema vječnom posjedovanju dobra ili sreće. U njezinoj je prirodi želja da ovjekovječi sebe, rađajući u fizičkoj i duhovnoj sferi; kao što kaže Platon, ona mora roditi ljepotu, kako tjelesno tako i duhovno.
I kao što se može biti trudan tjelesno, može se biti trudan i duhovno. Zahvaljujući rađanju, smrtno sudjeluje u besmrtnom: tijelo – produžavanjem ljudskog roda, a duša rođenjem u duhovnoj sferi i unutar i izvan sebe. Filozofski Eros je sposobnost da se zatrudni duhovno i rodi duhovno, da se iz središta duše oslobodi, emanira ljepota, dobro i pravednost, kao što Sunce emanira svjetlo, osvjetljavajući i dajući život svemu što postoji.
Svatko mora sam proći kroz porođaj i sam roditi vlastitu besmrtnost. No roditi je moguće samo u ljepoti i nalazeći se u dodiru s ljepotom. Atmosfera duhovnosti potiče dušu na rađanje i zato je važan svijet koji nas okružuje. Stoga kad se primakne lijepome, duša je blažena i od radosti se razlije i začinje i rađa; a kad se primakne ružnome, zlovoljno se i turobno stisne i smota i ne rađa, već se muči suzdržavajući rađanje. (Gozba, 206d).
Blizina duhovnog vraća dušu samoj sebi. Promatrajući unutrašnju ljepotu, ona rađa ljepotu i čini život lijepim (daje životu ljepotu). Duhovno traženje nije neko teoretsko istraživanje ili unutrašnje emocionalno proživljavanje. Promatrajući lijepo, duša rađa istinsku vrlinu; uspinjući se stepenicama ljepote, od ljepote stvari preko ljepote prirode i zakona, i dalje – prema ljepoti učenja, a zatim prema samom Dobru, ona postupno premošćuje ponor koji je odvaja od božanske mudrosti. (Gozba, 211e). Ona voli, a njezina je ljubav uzdiže prema Bogu, usavršava je, stvara istinskog čovjeka u čovjeku, istinskog filozofa koji postaje posrednikom između bogova i ljudi – Erosa – koji povezuje početak puta i njegov cilj, smrtno i besmrtno, čovjeka koji istom mjerom voli i Boga i čovječanstvo.
Filozof pred licem života i smrti
Za Platona filozofija nije profesija, već poziv, ne samo formalno i fragmentarno istraživanje ovih ili onih pitanja, već usredotočenost na bitno. Ona nije bijeg od života u svijet misli ili napuštanje društvenih problema, nego žarko nastojanje da se preobrazi i individua i društvo.
Filozofija je i poznavanje samoga sebe, svoje besmrtne prirode koja prema stupnju očišćenja počinje sve jače prosijavati kroz ono što je sraslo s dušom. Ona je traženje odgovora na pitanje “Što je čovjek?”, ali odgovor na to pitanje ne može se naći ni u knjigama ni analizirajući sebe same, takve kakvi smo sada. Taj odgovor dolazi prema tome dokle smo stigli uspinjući se prema izvorima koji se nalaze iza granica života i smrti; no, pri svom uspinjanju filozof mora uvijek razmišljati i o tome i o drugome.
Oni koji su istinski predani filozofiji, kako kaže Platon, po prirodi stvari bave se samo umiranjem i smrću. (Fedon, 64a). Tako se život filozofa, koji se sastoji i od upoznavanja samoga sebe, i od traženja prave mjere, i razmišljanja o smrti, ostvaruje u skladu s trima savjetima koji su bili napisani na zidovima Apolonova hrama u Delfima.
Razmišljanja o smrti i prolaznosti života zauzimaju važno mjesto u duhovnoj praksi različitih filozofsko-mističnih i religijskih učenja. Filozof razmišlja o smrti, pretvara je u saveznika, a ne neprijatelja svojih istraživanja.
Misliti na smrt u stvarnosti, znači usredotočiti se na život kao na mogućnost da se oplemeni i smislom ispuni postojanje. Ne bojati se smrti, znači ne bojati se ni života, ni svih onih kušnji kojima nas izlaže sudbina. Sve u svemu, jedino što čovjek može izgubiti nije život, jer on se nastavlja i nakon smrti, nego ono najvrjednije što posjeduje – može “izgubiti” dušu i toga se treba bojati više od svega.
Danas kad filozofija vrlo oprezno pristupa metafizičkim pitanjima (jer metafizika nije moguća kao znanost), mi se bojimo razgovarati o duši, smrti ili Bogu i o svim stvarima koje izlaze izvan granica pećine osjetilnog svijeta i njegove istine. Ako su u XIX. stoljeću ateizam i materijalizam bili više teoretski, sada su postali načinom života. Čovjek koji živi u osjetilnoj istini, ne zanima se ničim nadosjetilnim. Takav interes za njega je zabluda i ostatak prošlosti. Mi ovdje nećemo prosuđivati posljedice takvog gledišta. One su svima vidljive. Samo ćemo primijetiti da sve što se danas smatra zabludom, sutra može postati istina, a to što se danas drži istinom, može postati laž. Skepticizam i cinizam, relativizam etičkih i estetskih vrijednosti, individualizam i nevjerovanje već dugo igraju glavne uloge u kazalištu života. Sve to u manjoj mjeri susrećemo i u Ateni u doba Sokrata koji se suprotstavljao sofistima; oni su tvrdili da je čovjek mjera svih stvari i da istina jednoga nije manje istina od istine nekoga drugoga.
Za razliku od antičke Grčke, danas nema filozofskih škola i većina filozofa istražuje u samoći. Danas nam je potreban više praktičan pristup koji bi mogao približiti filozofiju čovjeku koji ne vlada složenim pojmovima i definicijama akademske filozofije, pristup koji bi filozofiju preinačio u način života koji se temelji na davanju primjera i odgoju pomoću primjera.
Za razliku od antičke Grčke, danas nema filozofskih škola i većina filozofa istražuje u samoći. Danas nam je potreban više praktičan pristup koji bi mogao približiti filozofiju čovjeku koji ne vlada složenim pojmovima i definicijama akademske filozofije, pristup koji bi filozofiju preinačio u način života koji se temelji na davanju primjera i odgoju pomoću primjera.
Prema Platonu, jedan od zadataka filozofije je odgoj i taj se odgoj ne smije osnivati na nagovaranju. Ono što želimo probuditi u dušama drugih, mi moramo sami ostvarivati u vlastitom životu. Najbolji odgoj je odgoj koji se zasniva na primjeru koji se može oponašati. Prema tome, dobrim odgojiteljem i individue i društva može biti samo čovjek koji živi umjerenim i mudrim načinom života. Ako se mlada duša, duša koja istražuje, ne bude učila umjerenosti od umjerenih, hrabrosti od hrabrih, mudrosti od mudrih, ona će rasti prepuštena samoj sebi i često postajati plijenom svog neznanja i tjelesnih nagona.
Tijekom cijelog svog života Sokrat je svoje sugrađane pozivao da se brinu o svojoj duši, a osnovni cilj njegovih razgovora bila je želja da probudi na njihovu dušu, da u nju unese nemir i potakne čovjeka da učini nešto dobro za sebe samog. Nije dovoljno sumnjati, treba učiniti korak koji od neznanja vodi dubljem razumijevanju. Priznanje da su naše predodžbe pogrešne, da ne poznajemo istinu, mora voditi njenom traženju. Istina oslobađa čovjeka i samo ona može učiniti život sretnim. Istina nije formalni pojam, nešto što postoji izvan čovjeka i što nema veze s njegovom dušom. Čovjek se približava istini u onoj mjeri u kojoj ona unutar njega samoga dobiva jasnije obrise i formu. Prema Proklu, Bog je prisutan u svim stvarima u istoj mjeri, ali nije sve u istoj mjeri prisutno u Bogu. Isto tako, istina se nalazi u svemu, ne postoje dvije istine, ali svatko mora uložiti napor da bi je otkrio u sebi i oko sebe. Poznavajući sebe, upoznajemo svijet. Poznavajući svijet, upoznajemo sami sebe.
Autor: Antun Musulin
