Antun Branko Šimić

Pjesništvo A. B. Šimića gusta je neprohodna šuma, u kojoj nam, zateknemo li se u njoj, do sluha i uma odasvud dopiru zagonetni glasovi i zvuci: šapat iz tamnih krošnji, romon voda iz vječnosnih dubina, no i izrazi zebnje modernog čovjeka, krici, nerijetko i zlokobni znaci metafizičkih ponora…
Ante Stamać

Trag što ga je Antun Branko Šimić ostavio u hrvatskoj književnosti vidljiv je sve do danas. Zahvaljujući svojoj iznimnoj darovitosti i velikoj stvaralačkoj energiji, u samo dvadeset i šest godina života stvorio je opus koji je postao sastavni dio antologije hrvatske poezije.

Rođen je 1898. godine u Drinovcima u Hercegovini, u imućnoj seljačkoj obitelji. Školuje se u ­Širokom Brijegu, Mostaru, Vinkovcima i Zagrebu. Još u gimnazijskim danima iskazuje glasno svoj stav, protivi se suhoparnom usvajanju gradiva i s time povezanim školskim obvezama. Obrazovanje stječe većim dijelom samostalno, izvan škole. U prosincu 1917. godine kao osamnaestogodišnjak i učenik Donjogradske gimnazije u Zagrebu, pokreće vlastiti list pod nazivom Vijavica koji samostalno uređuje svojim prilozima. Kad je upozoren da kao učenik ne smije objavljivati časopise, ne želeći odustati od časopisa, samovoljno napušta školu. Otac mu zbog toga uskraćuje potporu pa se u narednim godinama uzdržava samo svojim književnim radom. Živeći u materijalnoj oskudici, često i u bijedi, obolijeva od tuberkuloze koja ga s vremenom sve više tjelesno iscrpljuje. No, to ne utječe na snagu njegovog duha.

Zahvaljujući svojoj kreativnosti i hrabrosti da ide vlastitim putem, stvara bogat literarni opus. Zadnjih deset godina života, koje najvećim dijelom provodi u Zagrebu, stvara svoja najznačajnija djela i aktivno sudjeluje u hrvatskom kulturnom životu. Piše pjesme, pripovjednu prozu, članke o likovnoj umjetnosti, a u esejima, feljtonima i književnim kritikama osvrće se na djela mnogih hrvatskih, ali i stranih suvremenika (Matoš, Krleža, Nazor, Ujević, Proust, Meštrović, Strindberg i drugi). Jasno izražava svoj mišljenje o umjetnosti, a posebno o književnosti. Protivi se tradiciji u stvaralaštvu i društveno utvrđenim normama ljepote. Piše: “Razderimo uniforme da otkrijemo dušu.” Zajedno s Nikom Milićevićem i Gustavom Krklecom 1919. godine pokreće časopis Juriš gdje iznosi svoje ideje o umjetnosti u duhu ekspresionizma. Zalaže se za slobodni izraz jer kako piše: “Umjetnost je ekspresija umjetnikovih osjećaja.” Godine 1920. objavljuje svoju jedinu zbirku pjesama Preobraženja koja sadrži četrdeset i osam stilski povezanih pjesama. Četiri godine kasnije započinje uređivati novi časopis Književnik, no tada je već vrlo bolestan. Umire 1925. godine u Zagrebu.

Prve je pjesme Šimić objavio kao četrnaestogodišnjak, za vrijeme školovanja u Širokom Brijegu. Motivi su najvećim dijelom vezani uz rodne Drinovce. Opisuje prirodu i život ljudi. Pjesme odišu šarenilom boja, bogatstvom mirisa i zvukova. Susret s Matoševom poezijom imao je veliki utjecaj na mladog Šimića. Motivi su sada najčešće romantične impresije doživljaja prirode i sentimentalno obojani osjećaji ljubavi, uznemirenosti, bola i očaja. Stih je tradicionalan, u vezanim rimama. No ubrzo, već u tekstovima objavljenim u Vijavici, Šimić napušta tradicionalni stil pisanja, počinje koristiti slobodni stih i izražavati se pomoću asocijacija. Upoznaje se s djelima francuskih književnika Bodelaura, Rimbauda, Prousta i posebno Apollinairea, koji promiče duh modernizma u umjetnosti. No možda je ponajviše potaknut njemačkim ekspresionističkim pjesništvom koje u prvi plan stavlja ekspresiju unutrašnjih doživljaja pjesnika.

Unatoč inozemnim uzorima na koje se i sam rado pozivao, Šimić je ostao svoj. Njegov samostalni duh odredio je njegov književni i životni put. Vjerovao je kako su ljepota i umjetnost trajne vrijednosti koje snažno utječu na uzdizanje ljudskog duha. Pritom je isticao kako je važno da umjetnik posjeduje slobodu kritičkog mišljenja i umjetničkog stvaranja. Na svome se putu često osjećao usamljeno i neshvaćeno, ali unatoč tome, ustrajao je sve do samog kraja. Pjevao je život svoj, kako je sam napisao u Pjesmi pjesnika:

Ja ne znam što vi želite
…Ja idem,
izmeđ kuća, cestama i noću preko polja
i pjevam život svoj i život vaš i život sviju stvari
Jer ja sam srce
O svijet i ja u svijetu i svijet u meni
grad noći žene zvijezde
Ples radosti ljubav vrisak Bog
Ja pjevam
i pjesme moje u svijet padaju ko zvijezde
……………………………
Ja penjem se i penjem uza strme staze
I kad se popnem, stojim
u prostoru nijemom i bez ljudi
Ja tamni pjevač u visini
Ja usamljeno stablo navrh brda
što svoj mukli
i besprekidni šumor
u duboku crnu vječnost ruši

Živio je u vrijeme velikih društvenih i političkih previranja, u vrijeme Prvog svjetskog rata i poraća, vrijeme velikih ljudskih stradanja, materijalnog i duhovnog osiromašenja, socijalnog bunta i političkih pokreta. No, sve to nije nalazilo odjeka u njegovom stvaralaštvu. Živeći i sam u siromaštvu, dobro je poznavao život siromaha, što je i opisao u ciklusu pjesama o siromasima. Bio je svjestan socijalne nepravde, no rješenje nije vidio u rušenju postojećeg. Vjerovao je u snagu ideja, posebno onih koje su vezane uz umjetnost, te da one, a ne politički programi, pokreću razvoj ljudskog duha.

Zbirku pjesama Preobraženja objavio je u dvadeset drugoj godini života. Naslov zbirke donosi nam osnovni motiv koji se provlači kroz sve pjesme: preobražaji kroz koje je prolazio u svom doživljavanju života. U narednim godinama pa sve do smrti objavljivao je u raznim časopisima, a mnoge su pjesme kasnije nađene u njegovoj ostavštini. No više se nikad nije odlučio povezati ih u neku novu zbirku.

Motivi koji se javljaju u pjesmama su raznoliki, vezani su uz čežnju za zavičajem, uz doživljaj grada (Zagreba), ljubav, bolest, osjećaj blizine smrti, pogled u onostranost. Isprepliću se ljubav i smrt, svjetlo i tama, zemaljsko i svemirsko. Sve je povezano u skladnu cjelinu. Ljubav opisuje u različitim preobražajima od slutnje i bestjelesnosti do strasti, pa sve do one ljubavi koja izaziva očaj i nestajanje. Druga često zastupljena tema u Šimićevim pjesmama je tema smrti. Povezuje ju uz osjećaj nedostatka vremena, uz slutnju skore smrti i veliku želju za životom. Odnos prema smrti se postepeno preobražava od slutnje, nadanja i molitve upućene Bogu do prihvaćanja neminovnosti njenog skorog dolaska, od shvaćanja smrti kao prirodnog i sastavnog dijela života pa do uvjerenja da je smrt misterij koji vodi u beskonačnost i onostranost. Nasuprot prolaznosti tjelesnog života, postoji trajnost duha. U ranim godinama, Šimić je živio kao vjernik, no s vremenom se odmiče od obiteljski usađenih religijskih uvjerenja. Duhovnost počinje sve više povezivati sa svemirom. Govori o položaju čovjeka u svemiru, gdje se kao čest motiv pojavljuje zvijezda. Ona je tu simbol vrline i ljepote svemira. Svoju magičnu svjetlost ona daje ljudima kako bi mogli osjećati dobrotu, ljepotu i sve što je potrebno za njihov duhovni razvoj. Ljudi se penju od jedne do druge ­zvijezde sve do Boga.

Šimićevi stihovi i danas zrače ljepotom. No, oni također opominju i podsjećaju koliko je važno sačuvati dostojanstvo duha u teškim vremenima, kako u tome pomaže umjetnost i koliko je uopće važna njezina uloga u razvoju naše humanosti. Šimić je tome svjedočio svojim životom i stvaralaštvom.

Možda je najbolje njegov duh opisan riječima Jure Kaštelana: Bio je dijete svog vremena, ali ne i njegov rob, prošao je težak životni put, ali nije klonuo. Padao je i dizao se. Bio je ponosan i uspravan do kraja. Rastrgan znao je ostati cjelovit. Sentimentalno osjetljiv, ali klasično miran i strog u svom izrazu. Iscrpljen, a neumoran u radu. Imao je uzore u književnosti, ali je iznad svega posjedovao samostalnost duha… Javio se i nestao kao meteor. Ostala je samo svjetlost.

Pjesnici

Pjesnici su čuđenje u svijetu

Oni idu zemljom i njihove oči
velike i nijeme rastu pored stvari

Naslonivši uho
na ćutanje što ih okružuje i muči
pjesnici su vječno treptanje u svijetu

Opomena
Čovječe, pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!

Pusti!

da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda

Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajo od zvijezda!

Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde!

Povratak

Ti ne slutiš
moj povratak i moju blizinu

U noći kad šumi u tvom uhu tiha mjesečina
znaj:
ne koraca mjesečina oko tvoje kuće
Ja lutam plavim stazama u tvojem vrtu

Kad koracajući cestom kroz mrtvo svijetlo podne
staneš
preplašena krikom čudne tice
znaj:
to krik je moga srca s blizih obala

I kad kroz suton vidiš crnu sjenku što se miče
s onu stranu mrke mirne vode
znaj:
Ja koracam uspravan i svečan
kao pored tebe

Moja preobraženja

Ja pjevam sebe kad iz crne bezdane i mučne noći
iznesem blijedo meko lice u kristalno jutro
i s pogledima plivam preko polja livada i voda

Ja pjevam sebe koji umrem na dan bezbroj puta
i bezbroj puta uskrsnem

O Bože daj me umorna od mijena
preobrazi u tvoju svijetlu nepromjenjivu i
vječnu zvijezdu
Što s dalekog će neba noću sjati
u crne muke noćnih očajnika

Smrt i ja

Smrt nije izvan mene: Ona je u meni

Od najprvog početka: sa mnom raste

u svakom času
Jednog dana
ja zastanem
a ona raste dalje
u meni dok me cijelog ne proraste
i stigne na rub mene. Moj svršetak
nije pravi početak:
kad kraljuje dalje sama

Budući

Budući već su bili
i sve je bilo već u prvom času
u beskrajnom pogledu Boga ogledano

Iz vremena: iz dubokoga tamnog Božjeg krila
besprekidno u svjetlost površine
stižu budući

U bezdanomu Božjem oku
ogledaju se mirijade budućih svjetova

Mi smo se sreli na zvijezdi …

Mi smo se sreli na zvijezdi što se zove Zemlja. Naš put kroz vrijeme u ovaj čas (čas svijetli kao cilj) stoji za nama dalek, gotovo beskrajan, da smo već zaboravili naš početak odakle smo pošli.

Sada stoji ruka u ruci, pogled u pogledu. Kroz naše ruke i kroz naše poglede zagrlile su se naše duše.

O, kad se opet rastanemo i pođemo na naše tamne putove kroz beskraj, na kojoj ćemo se opet sresti zvijezdi?

I hoće li pri novom susretu opet naše duše zadrhtati u tamnom sjećanju da bijasmo nekada ljudi koji su se ljubili na nekoj zvijezdi što se zove Zemlja?

Autor: Melanija Rogar