Istina, pisana velikim slovom, sadrži u našoj predodžbi element apsolutnog, vječnog, sveobuhvatna je i riječima neopisiva. Ipak, istina postoji u svakom biću, to je istina njegova bića, ono što čovjek u svojoj najdubljoj nutrini jest. Apstraktna i skrivena nutarnja istina postaje djelatna i vidljiva pomoću vrline koja je izraz čovjekove prave prirode. Kada ono što čovjek čini proizlazi iz te istine, kada je njezin vjerni odraz, tada istina isijava kroz misli, osjećaje i djela.
Moderni svijet je zapostavio duhovnost u tolikoj mjeri da više ne znamo što ona zapravo jest. Čovjek je sazdan od tijela, duše i duha. Duh je besmrtna božanska iskra u nama neodvojiva od božanskog Duha, kao što je Sunčeva zraka neodvojiva od Sunčeve svjetlosti. Duh je jedan, a ipak je povezan sa svim živim bićima. Prepoznavanje duhovnih korijena i jedinstva u svemu je duhovnost, a duhovno živjeti znači davati prednost duhovnom nad materijalnim, odnosno živjeti temeljne ljudske vrijednosti dobrote, suosjećanja i ljubavi.
Mitski heroj Perzej, trajna inspiracija i motiv umjetnicima, ovjekovječen je i u zviježđu koje nosi njegovo ime. Kao i svi heroji, dvojne je prirode, smrtne i besmrtne, podložan slabostima, dok istodobno posjeduje neizmjernu snagu. Dug put prepun izazova i kušnji koji mu je namijenila sudbina budi u njemu dotad nepoznate snage i vodi nutarnjoj transformaciji. Vraća se kao pobjednik donoseći blagostanje svom gradu. Mit o Perzeju simboličkim jezikom govori o načinu čovjekova ostvarenja.
Umjerenost, jedna od četiri temeljne stoičke vrline, znači znati pronaći pravu mjeru i ton u svemu da bismo živjeli život doličan čovjeku. Izvire iz zdrave prosudbe o nama samima i o svemu što nas okružuje. Stoga um poput kormilara mora upravljati čovjekovim odabirima i postupcima jer ga strasti udaljavaju od njegove humane prirode. Umjerenost podrazumijeva stalno nastojanje kako bismo postigli zlatnu sredinu koja jamči ispravan životni put.
Ljudski se život sastoji od uspjeha i neuspjeha, iako sve ima relativnu vrijednost. Uspjeh se često izjednačava s pobjedom, no uspjeh nije nužno pobjeda. Filozofski gledano, pobjeda je oživotvorenje plemenitih snova duše, usprkos svim preprekama i naporima. Pobjeda zahtijeva hrabrost, vjeru u sebe i budnost za prepoznati životne prilike i izboriti se svim srcem za ono što sanjamo.
Kroz prizmu britanskog imperija umirovljeni general-pukovnik John Bagot Glubb 1976. piše esej Sudbina carstava. U njemu razmatra životni ciklus carstava kroz povijest i otkriva ponavljajući obrazac: uspon-procvat-dekadencija-raspad. Svako carstvo, nakon jedinstvenog i snažnog utjecaja na svijet, nestaje sa svjetske pozornice i ustupa mjesto drugom. Silazna putanja nastupa kad se zanemare čast, služba i dužnost. Njegova zapažanja su vrlo relevantna za današnji svijet koji se više oslanja na materijalne resurse, nego li na one nematerijalne koji doprinose kulturnom suživotu ljudi.
Riječ vrlina gotovo da ima arhaičan prizvuk, kao da ne pripada našem tehnološkom dobu. Ipak, vrline su dio naše prirode i kao ljudi imamo predispozicije za razvijanje ljudskih vrlina. No, njihova srž je u djelovanju. Očituju se kroz nesebično, ispravno postupanje, a pokretačka snaga takvog djelovanja dolazi iz srca, središta našeg bića. To nam omogućuje da se povežemo sa svojom istinskom prirodom i da je izražavamo, stoga je ponovno buđenje vrlina nužno za napredak čovjeka i društva.
U Sparti ustrojenoj prema nepisanim Likurgovim zakonima sve je bilo podređeno opstanku i boljitku države. Iz toga se razvilo ratno učenje i učenje o strahu koje je služilo pobjeđivanju slabosti, jačanju vrline i očuvanju časti, po čemu ih danas i pamtimo.