O Platonovom shvaćanju umjetnosti i njezinoj pedagoškoj ulozi napisane su mnoge studije i tumačenja u kojima se ističe njegov kritički stav prema umjetnosti. Platon se protivio umjetnosti koja je samo oponašala vanjski svijet prirode, koji je odraz svijeta ideja, pa je takva djela smatrao sjenom sjena koje udaljavaju od istinske stvarnosti. No, cijenio je umjetnost koja približava percepciji vječne Ljepote, Istine, Dobra i Pravednosti.
Milka Trnina, jedna od najvećih opernih umjetnica s prijelaza 19. u 20. stoljeće, uživala je golem ugled u velikim europskim i američkim opernim kućama. Svojim je ulogama oduševljavala publiku diljem svijeta, a glazbeni kritičari su njezin dramski sopran i izražajni način interpretacije smatrali "neusporedivim". Milka Trnina sav je svoj rad posvetila jednom cilju: poticanju umjetnosti i putem nje izražavanju i prenošenju ljepote. Njezin životni put bio je ispunjen najdubljim umjetničkim i humanim nastojanjima.
Lik junaka koji savladava zmaja postoji od pamtivijeka širom svijeta. Kršćanska tradicija slavi sv. Jurja, rimskog vojnika iz Dioklecijanova doba koji umire kao mučenik, i štuje ga kao uzor viteštva, časnosti i požrtvovnosti, a slava mu počiva na savladavanju zmaja! Mitski motiv zmaja upućuje na arhetipsku borbu viteza u njegovom unutrašnjem biću i označava oslobađanje duše od njezinih okova, od tjelesnog "zmaja". Po uzoru na mitski obrazac, borba sa zmajem je i nastojanje ovladavanja našom vlastitom nižom prirodom.
Pjesnik Antun Branko Šimić živio je kratko, smiono, beskompromisno. Pisao je i prozu, eseje o likovnoj umjetnosti te književne kritike. Objavio je samo jednu zbirku pjesama nazvanu Preobraženja. Naslov zbirke ujedno je i osnovni motiv koji se provlači kroz pjesme u kojima se isprepleću ljubav i smrt, svjetlo i tama, zemaljsko i nebesko, a duboke emocije zgusnute su u misaone stihove. Čest su mu motiv i zvijezde, sjajne i vječne, kao životni orijentir i opomena čovjeku da ne ide malen ispod zvijezda.
Narodne predaje diljem svijeta obiluju pričama o nadnaravnim bićima, čarobnim, dobrim ili zlim, pokatkad vidljivim, a najčešće nevidljivim. U hrvatskoj predaji priče su to o vilama koje je zabilježio povjesničar i književnik Ivan Kukuljević-Sakcinski iz 19. stoljeća. Opisivane su kao nezemaljski lijepe djevojke s krilima koje su posjedovale različita znanja. Rijetki bi se zbližili s vilama i tada bi ih one podučile mnogim vještinama pa su ih zvali "vilenici". To davno vrijeme u kojem su živjele vile u narodu se spominjalo kao zlatno doba.
Ljepotu i značenje istinskih umjetničkih djela ne bismo mogli percipirati bez odgovarajućeg obrazovanja. Samo gledanje i slušanje nisu dovoljni; potrebno je obrazovati nutarnja osjetila. Ona razvijaju našu estetsku inteligenciju i omogućuju nam prepoznati ono što je dobro, ispravno i lijepo. Otvaraju nam pristup višoj stvarnosti gdje jasnije zamjećujemo ljepotu i smisao. Umjetničko obrazovanje je neophodno i zato da bi velika umjetnička djela nastavila biti izvor iz kojeg će budući naraštaji crpiti snagu i nadahnuće.
Keltska tradicija, gotovo izumrla s Rimskim Carstvom, najduže se očuvala na britanskom i irskom otočju u vidu bardske umjetnosti. U keltskom društvu pjesnici ili bardi bili su zaduženi za čuvanje sjećanja i učenja o miru, istini i pravdi. Najvećim umijećem smatrali su sažeti određeni smisao u malo riječi, u obliku trijada, sjedinjujući pritom ljepotu s pravdom. Ideal barda ima korijene u pažljivom promatranju Prirode, a ključne sastavnice pjesničkog genija bile su: oko za vidjeti Prirodu, srce za osjetiti Prirodu i odlučnost za slijediti Prirodu.
Klasična glazbena djela odišu jednostavnošću, jasnoćom i skladom. Njihovi suptilni zvučni oblici satkani od harmoničnih i proporcionalnih odnosa najveći su doseg u približavanju arhetipu Ljepote. Klasična djela stvaraju utisak bezvremenosti jer slijede zakone srodne vječnim zakonima prirode. Ona su povratak bitnome te obogaćuju izvođača i publiku. Tako se i život čovjeka koji u svoja djela nastoji utiskivati vječne vrijednosti može nazvati klasičnim putovanjem. To pojedinca čini plemenitim, a društvo etičnim.
Iako se govori o različitim vrstama inteligencije, filozofski gledano, inteligencija kao sposobnost razboritog prosuđivanja, razlučivanja trajnog od prolaznog, odnosi se na sva područja života. Estetska inteligencija je sposobnost razabiranja ljepote u njezinim raznolikim izrazima. Razvijanje estetske inteligencije omogućuje nam da zamjećujemo više ljepote, da ljepotom oplemenimo naš život, damo mu smisao i više ga volimo.
Harmoniju kao sklad suprotnosti i jedinstvo raznolikosti, suglasje ili suzvučje, najlakše opažamo u samoj prirodi, ali i u svakoj harmoničnoj umjetničkoj formi. Pitagorejci su poučavali da je univerzum jedinstvena harmonična cjelina, i da je svrha čovjekova života svjesno sudjelovanje u njezinom održavanju. Za to je potreban ustrajan rad na harmoniziranju vlastitih misli, riječi i djela, kao preduvjet ostvarenja sklada s drugima i krajnjeg usklađivanja s nečujnom nebeskom harmonijom.