…Sve je svjesno biće… Trava, drveće, Zemlja, Sunce, Mjesec i zvijezde, sve su oni um…
Kao filozofima rođenima u vremenu u kojem znanost vodi potragu za odgovorima na pitanja koja se tiču života, stvaranja i prirode stvarnosti, dužnost nam je održati živim osjećaj čuđenja prema skrivenom redu i harmoniji temeljem kojih univerzum funkcionira. Potraga za istinom i smislom podjednako je nadahnjivala filozofe, znanstvenike i religijske mislioce, stoga možda ne bi bilo pretenciozno ovu potragu kvalificirati kao potragu za krajnjim misterijem, zagonetkom Boga. Pozabavit ćemo se ovom zagonetkom navodeći zanimljiva razmišljanja koja oslikavaju odnos između znanstvenih nastojanja i duhovno utemeljenih ideja slavnih znanstvenika i pisaca. Nastojat ćemo pokazati da se racionalisti i znanstvenici, iako na različite načine, slažu oko postojanja nevidljive sile koja pokreće sve nas i određuje zakone prirode i univerzuma općenito. Ta je nevidljiva sila zasad izvan opipljivih parametara, definicija i mjera. Jednostavno, Einsteinovim riječima dostojnim poštovanja rečeno: “Ljudi, biljke ili kozmička prašina, svi plešemo na tajanstvenu melodiju kojoj iz daljine intonaciju daje nevidljivi svirač.”
Kaže se da je Einstein gotovo sa strahopoštovanjem razmišljao o misterijima vječnosti, o životu, o čudesnoj strukturi stvarnosti. Max Planck, jedan od najvećih teorijskih fizičara, bio je određeniji, tvrdeći da ne može biti stvarnog sukoba između znanosti i religije jer se one međusobno upotpunjuju. Zaključuje da znanost ne može riješiti krajnji misterij prirode jer smo i mi sami dio tog misterija koji pokušavamo dokučiti. Zaista, nije slučajno da su mnogi najveći mislioci svih vremena bili duboko religiozni. Čini se da bi svaka ozbiljna osoba koja promišlja morala shvatiti potrebu prepoznavanja i njegovanja religioznog dijela svoje prirode.
Na pitanje jedne djevojčice “mole li se znanstvenici”, Einstein je napisao: “Svatko tko se ozbiljno bavi znanstvenom potragom, razvija uvjerenje da se kroz zakone univerzuma iskazuje nekakav duh, znatno nadmoćniji od čovjeka”. Carl Sagan to podupire izjavom: “Ideja da se znanost i duhovnost na neki način međusobno isključuju, štetna je za obje. U ‘debati’ između znanosti i duhovnosti nemoguće je pobijediti, to je krivi put. Ustrajavanje na tome da znanost i religija moraju govoriti istim jezikom ili doći do istih zaključaka promašuje smisao zajedničke težnje za cjelovitim znanjem i temeljnom istinom. Stvoriti suparništvo među njima, po pitanju važnosti i ispravnosti, beskorisno je. Zajedno, one će oživjeti 21. stoljeće novom snagom. To će se dogoditi bili njihovi stručnjaci u dijalogu ili ne.”
U svojim je bezvremenskim razmišljanjima o znanosti i religiji Carl Sagan napisao: “Ako ikada dođemo do točke u kojoj budemo mislili da potpuno razumijemo tko smo i odakle dolazimo, tada ćemo promašiti.”. Stav kojim se odbacuju slijepi dogmatizam religije i tašta sigurnost znanosti, stav je nekih od najvećih znanstvenih umova u povijesti. Kada su se ljudi poput Kopernika, Keplera i Newtona borili protiv oštrog religijskog otpora na koji su nailazile njihove revolucionarne ideje, vjerovali su da će njihova otkrića proširiti ljudsko razumijevanje prirode Boga. Njihovo razmišljanje bilo je: što više razumijemo svijet oko sebe i svu njegovu zamršenost, bolje ćemo razumjeti um njegova stvoritelja. Fizičar Freeman Dyson je primijetio da je Einstein znanosti pristupao s religioznim divljenjem i dubokim poštovanjem. Kao njegov mlađi kolega na Princetonu, svjedočio je Einsteinovom postupnom okretanju filozofiji, što je rezultiralo njegovim promišljanjima o “umu” i “uzvišenom duhu” univerzuma koja nam je ostavio u nasljeđe. Einstein je volio zamišljati budizam kao religiju budućnosti, sposobnu obuhvatiti najbolje od znanstvenog i duhovnog pristupa životu.
Svijet znanosti oživljava čovjekovo razumijevanje Boga i religije. Na primjer, znanstvenu nedoumicu je li svjetlost čestica ili val, razriješio je Paul Dirac naizgled neočekivanim i nelogičnim zaključkom da je ona oboje. Evo ključa koji je omogućio to otkriće: način na koji postavljamo pitanja utječe na odgovore do kojih dolazimo. Svjetlo ima osobine vala ako postavimo pitanje kao da se radi o valu, a osobine čestice ako postavimo pitanje kao da se radi o čestici. Ovo je obrazac za razumijevanje kako kontradiktorna objašnjenja stvarnosti mogu istodobno biti istinita. Religiozni impuls je potaknut pitanjima smisla: Što znači biti ljudsko biće? Odakle dolazimo? Kamo idemo? Kako biti korisni jedni drugima i svijetu? Imunologinja Esther Sternberg i kardiolog Mehmet Oz spoznali su da znanstvena jezgra zapadne medicine ne može riješiti, pa čak ni pristupiti pitanju ranjivosti ljudskog života, neminovnosti smrti, a ni našim svakidašnjim i ustrajnim nastojanjima oko pitanja smisla.
Razmislite o savršenoj uvodnoj rečenici teološkog klasika Reinholda Niebuhra u The Nature and Destiny of Man (Priroda i sudbina čovjeka): “Čovjek je oduvijek bio svoj najveći problem”. To možemo usporediti s Einsteinovom primjedbom da su naoružanje i tehnologija 20. stoljeća poput žileta u rukama trogodišnjeg djeteta. Čovjek ne može voditi život ispunjen propitivanjem, a ne primijetiti da su svi naši najveći ciljevi – politički, ekonomski i znanstveni – neizbježno otežani unutarnjom dramom ljudskog stanja.
“Ljudska bića, biljke ili kozmička prašina, svi plešemo na tajanstvenu melodiju kojoj iz daljine daje intonaciju nevidljivi svirač.”
U tom duhu, Einstein shvaća svog suvremenika Mahatmu Gandhija, a i Božje poslanike kao što su Isus, Mojsije i Buddha kao duhovne učitelje, ali i kao genije – “genije umijeća življenja … umijeća koje je potrebnije kao podrška globalnom ljudskom dostojanstvu, sigurnosti i radosti nego sva otkrića koja se tiču objektivnog znanja”.
Odnos između znanosti i religije propituje i fizičar Alan Lightman, jedan od danas najboljih znanstvenih esejista, u djelu The Accidental Universe: The World You Thought You Knew (Slučajni Svemir: Svijet koji ste mislili da poznajete). U predgovoru Lightman priča da je na Tehnološkom institutu u Massachusettsu prisustvovao predavanju Dalaj Lame, “jednog od svjetskih duhovnih vođa koji je sjedio prekriženih nogu u modernom hramu znanosti”. Slušao je predavanje o budističkom konceptu sunyata, koji se prevodi kao “praznina” – ideji da su objekti u fizičkom univerzumu “prazni” temeljnim značenjem te da ih mi svojim umom ispunjavamo smislom i vrijednošću. Lightman dodaje: “Kao znanstvenik, čvrsto vjerujem da su atomi i molekule stvarni (iako su uglavnom prazan prostor) i da postoje neovisno od našeg uma. S druge strane, osobno svjedočim kako se uznemirim kada proživljavam ljutnju, ljubomoru, uvredu i sva ostala emocionalna stanja koja proizvodi moj vlastiti um. Jer, um je uistinu svoj vlastiti kozmos. Kao što je Milton napisao u Izgubljenom raju, “[um] može napraviti raj od pakla ili pakao od raja”. U svojoj neprekidnoj potrazi za smislom u ovom zagonetnom i privremenom postojanju, zarobljeni unutar nekih kilogram i pol neurona, ponekad nam je teško reći što je stvarno. Mi često izmišljamo ono što ne postoji. Ili zanemarujemo ono što postoji. Trudimo se uvesti red u svoje umove, kao i u svoje koncepte vanjske stvarnosti. Trudimo se uspostaviti veze. Trudimo se pronaći istinu. Sanjamo i nadamo se. A pored svih tih nastojanja, proganja nas sumnja da je ono što vidimo i razumijemo o svijetu samo mali dio cjeline. Znanost nam ne otkriva smisao našeg postojanja, ali skida neke od velova. Napetost između unutarnje i vanjske realnosti također se nalazi u korijenu već dobro nam poznate napetosti između znanosti i religije.
Nadalje, Lightman polemizira protiv ideje da je znanost religija našeg stoljeća: “Ako je znanost religija 21. stoljeća, zašto još uvijek ozbiljno raspravljamo o raju i paklu, životu poslije smrti i manifestacijama Boga? Biologinja Nancy Hopkins eksperimentira s DNK raznih organizama kako bi proučila na koji način geni kontroliraju razvoj i rast živih bića. Čini li se kao da je time moderna znanost gurnula Boga u kut tako da On, Ona ili Ono više nema prostora za djelovanje, ili ga je možda učinila potpuno nebitnim? Sudeći po istraživanjima, nije. Ankete pokazuju da više od tri četvrtine Amerikanaca još uvijek vjeruje u čuda, vječnu dušu i Boga. Unatoč poplavi novih knjiga i izjavama istaknutih ateista, religija ostaje, zajedno sa znanošću, jedna od vodećih sila koje oblikuju našu civilizaciju. Naša mala grupa znanstvenika i umjetnika fascinirana je tim usporednim vjerovanjima, različitim načinima shvaćanja svijeta. I fascinirani su činjenicom da znanost i religija mogu koegzistirati u našim umovima.”
Lightman tvrdi da postoje stvari u koje vjerujemo bez fizičkog dokaza, a ponekad čak i bez ikakve metodologije za dokazivanje. Ne možemo jasno utvrditi zašto nas završetak nekog književnog djela zaokuplja, ne možemo utvrditi pod kojim uvjetima bismo žrtvovali vlastiti život da bismo spasili život svog djeteta i je li ispravno ukrasti da bismo nahranili svoju obitelj, čak se ne možemo složiti ni oko definicije ispravnog i pogrešnog. Ne možemo utvrditi ni smisao svog života i ima li život uopće smisla. O ovim pitanjima možemo prikupljati dokaze i raspravljati, ali na kraju ne možemo doći do nekog sustava analize koji bi bio sličan onome kojim fizičari određuju koliko je sekundi potrebno trideset centimetara dugačkom klatnu da završi svoj otklon. Prethodna pitanja su pitanja estetike, moralnosti i filozofije. To su pitanja za umjetnosti i humanističke znanosti. U bilo kojem trenutku u vremenu, znanstvenik radi ili pokušava raditi na jasno postavljenom problemu, na pitanju koje mora imati definitivan odgovor. Za umjetnike i humaniste definitivni odgovori na sva zanimljiva i važna pitanja ne postoje. Zaista, sposobnost prihvaćanja neodgovorenih – a možda i neodgovorivih – pitanja nalazi se u srži kreativnosti i tajna je sreće, ali je istovremeno i esencija vjere, smatra Lightman. “Vjera, u najširem smislu, je puno više od pukog vjerovanja u postojanje Boga ili neuvažavanja znanstvenih dokaza. Ona je spremnost da se ponekad predamo stvarima koje ne razumijemo u potpunosti. Vjera je vjerovanje u nešto što nas nadilazi. To je sposobnost da u nekim trenucima poštujemo tišinu, a u drugima se vodimo strašću i oduševljenjem – oni su umjetnički poticaj, uzlet mašte, potpuna uključenost u ovaj neobičan i svjetlucavi svijet.”
V. V. Raman (umirovljeni profesor fizike i humanističkih znanosti na Institutu tehnologije u Rochesteru i autor knjige Truth and Tension in Science and Religion (Istina i tenzija u znanosti i religiji) navodi da je hinduizam – koji je svjesnost i prakticiranje umjetnosti kao nečeg životodajnog zadržao u samom središtu svakodnevne duhovnosti – kroz povijest izbjegavao nadmetanje između znanosti i religije. Prof. Raman kaže da u hinduističkom svijetu postoji jasno razumijevanje što spada pod religijsko znanje, a što pod intelektualno, odnosno analitičko i svjetovno znanje. Dok bi za raspravu između znanosti i religije na Zapadu rekao da je u spoznajnom neskladu, istu raspravu u hinduizmu nazvao bi iskustvenim skladom. Unutar hinduističke rasprave moguće je promatrati neke stvari u logičnom i analitičkom okviru (što omogućava znanost) i razlikovati to od druge razine iskustva, iskustva koje dolazi od onog što bismo mogli nazvati dubokom povezanošću. Smatra da je jedna od nepovoljnih posljedica znanosti ovisnost o racionalnosti. Iz njegova kuta gledanja, znanje preneseno kroz umjetnost, poeziju i ljepotu nije iracionalno, nego nadracionalno, i jednako je presudno u ljudskom životu kao i racionalnost. Da bi to objasnio, koristi se analogijom i uspoređuje znanost i religiju sa sonetom; dok logika može kvalitetno analizirati sonet po pitanju strukture, ljudski duh prodire do smisla. On suprotstavlja ono što je zajedničko znanosti i religiji u svrhu istraživanja komplementarnosti tih dvaju područja ljudskog nastojanja. Pascalova poznata tvrdnja “srce ima svoje razloge koje razum ne razumije”, govori o stavu prosvijetljenih mislilaca i vizionara koji su shvatili da je svijet iznimno složen da bismo sve ugurali u okvire razuma.
Većina znanstvenika vjeruje da postoji kompletan i konačan skup zakona koji upravljaju fizičkim pojavama te da kontinuirano napredujemo u smjeru otkrivanja tih zakona. To vjerovanje dio je temeljne doktrine, odnosno učenja znanosti. Okrenimo se religiji. U svojoj poznatoj studiji o religiji iz 1902. godine, Varieties of Religious Experience (Raznolikost religijskog iskustva), harvardski filozof Wiliam James opisuje religiju na sljedeći način: “Kada bi religiju trebalo okarakterizirati u najširem i najopćenitijem smislu, moglo bi se reći da obuhvaća vjerovanje o postojanju nevidljivog poretka i da najveća dobrobit leži u našem harmoničnom prilagođavanju tom poretku.” Prema tome, religija i duhovnost su, zapravo, osobno i subjektivno iskustvo i to ih razlikuje od znanosti. Pretpostavimo da znanje unutar religije možemo grubo klasificirati u dvije vrste: transcendentno iskustvo te sadržaj svetih religijskih knjiga, kao što su židovski Stari zavjet, kršćanski Novi zavjet, islamski Kuran i hinduističke Upanišade. Ovo transcendentno iskustvo – neposredno i nužno osobno iskustvo povezanosti s nevidljivim božanskim redom – prekrasno je opisao svećenik u Jamesovoj knjizi: “Sjećam se noći i točnog mjesta na vrhu brda gdje se moja duša otvorila prema beskonačnosti; vidio sam susret dvaju svjetova, unutarnjeg i vanjskog. Bila je to dubina koja doziva drugu dubinu – dubinu koju je moja vlastita borba otvorila u meni, na koju odgovara neuobičajena dubina oko mene, koja obuhvaća zvijezde. Stajao sam nasamo s Njim, s onim koji je stvorio mene i svu ljepotu svijeta, svu ljubav, patnju, pa čak i iskušenje. Nisam ga tražio, ali osjećao sam savršeno jedinstvo svog duha s Njegovim…” Iznimno osobna i neposredna priroda ovog opisa transcendentnog iskustva daje mu autentičnost i snagu. Njegova istinitost leži u samom subjektivnom iskustvu. Kvaliteta iskustva ne može se obuhvatiti ili izmjeriti kao na voltmetru i stoga se ne može prenijeti drugima.
Pogledajmo drugu perspektivu prirode stvarnosti, sa stajališta jednog idealiste iz knjige The Presence of the Sacred (Prisutnost Svetog), autora Sime Sharme: “Materijalist poštuje materijalnu prirodu kao tvar ili energiju. Njemu stvarnost otkriva zakone i principe koji pripadaju materiji i fenomenima. Idealistu je svijet fenomena samo privid, a ideja stvarnost. Univerzum ova dva stajališta usklađuje s njihovim individualnim iskustvima i otkriva im sukladne odgovore. Materijalizam i idealizam dovedeni u krajnost, međusobno se isključuju, obezvrjeđujući kozmičko iskustvo i ljudski život, ostavljajući ljudska bića duboko podijeljenima. Bezdan se otvara između svijeta činjenica i istinitosti iskustva… Ova podjela u našoj psihi zaista se osjeća u današnjem čovječanstvu. Imamo osjećaj međupovezanosti svih stvari – misli s postojanjem, a postojanja s fenomenima i materijom. Ono što nam preostaje je intuicija o cjelovitosti, ali s iskustvom podijeljenosti.”
“Ideja da se znanost i duhovnost na neki način međusobno isključuju, štetna je za obje…”
U svojoj knjizi The Universe in a Single Atom (Univerzum u atomu) Dalaj Lama govori o uvođenju subjektivnog iskustva u okvire znanosti te zagovara metode približavanja znanosti i duhovnosti. U znanstvenim procesima koji se primjenjuju u izučavanju svijesti, kada se sluša neka osoba koja objektivno prepričava svoja mentalna stanja, Dalaj Lama smatra da je najvažnija dimenzija izostavljena, a to je subjektivno iskustvo pojedinca, bilo da se radi o teoriji kognitivne psihologije, neurobiološkoj analizi ili teoriji evolucije. Postavlja pitanje možemo li zamisliti znanstvenu metodologiju za proučavanje svijesti kojom bi se robusna metoda prvog lica1, koja u potpunosti opravdava fenomenologiju iskustva, mogla kombinirati s objektivnom perspektivom proučavanja mozga. To bi nas moglo odvesti ne samo do većeg razumijevanja svijesti, nego i do boljeg razumijevanja dinamike ljudskog uma i njegove povezanosti s boli.
Nove teorije u neuroznanosti sugeriraju da je svijest suštinsko svojstvo svega, baš kao gravitacija. Taj napredak otvara svijet mogućnosti za suradnju između budista i neuroznanstvenika. “Srce svijesti je”, kaže neuroznanstvenik Christof Koch, “to da se ona osjeća kao nešto. Kako je moguće da taj komad materije, kao što je moj mozak, može osjećati bilo što?” Koch, jedan od vodećih svjetskih stručnjaka na području svijesti, i Dalaj Lama su 2013. godine jedan cijeli dan raspravljali o neuroznanosti i umu. Imali su različite pristupe. Koch je ponudio suvremene znanstvene teorije o toj temi, a Njegova Svetost je uzvratila drevnim budističkim učenjima. Na kraju razgovora, dvojica mislilaca su se složila gotovo po svim pitanjima. “Ono što me se najviše dojmilo je njegovo vjerovanje da je svijest svugdje – ono što mi na Zapadu zovemo ‘panpsihizam'”, kaže Koch, “i da moramo smanjiti patnju svih svjesnih stvorenja.” Panpsihizam, ideja univerzalne svjesnosti, istaknuta je misao u nekim ograncima drevne grčke filozofije, paganizma i budizma. Donedavno, moderna je znanost u velikoj mjeri odbacivala tu ideju. U svom radu o svjesnosti Koch surađuje s istraživačem Giuliom Tononijem. Tononi je otac najpopularnije moderne teorije o svijesti zvane Teorija integriranih informacija (Integrated Information Theory – IIT). Ta teorija kaže da se svjesnost javlja u fizičkim sustavima koji sadrže mnoge različite i međusobno vrlo dobro povezane informacije. Na temelju te pretpostavke, svjesnost se može mjeriti kao teoretska kvantiteta koju istraživači zovu phi.
Međutim, izvan granica fizičkog mozga, znanstvenici su tek počeli shvaćati što je to um ili svijest kao takva. S druge strane, budizam već tisućama godina povezuje um sa sviješću. Traleg Kyabgon Rinpoche je tvrdio da um blista i dok je prazan, za razliku od ostalih objekata. Na sličan način, prema Teoriji integriranih informacija, svijest je urođena kvaliteta svega. Ipak, značajnije se pojavljuje samo u određenim okolnostima – kao što svi objekti imaju masu, ali samo oni veliki imaju značajniju gravitaciju.
Dogen, osnivač najveće škole zen budizma u Japanu (soto zen), u svom je glavnom djelu Shobogenzo otišao toliko daleko da je rekao: “Sve je svjesno biće.” Trava, drveće, Zemlja, Sunce, Mjesec i zvijezde, sve su oni um, zapisao je Dogen. “Suočio sam se s budističkim učenjem da je svijest vjerojatno posvuda prisutna na različitim razinama i to me potaknulo da ozbiljno prihvatim razmjere te teorije”, kaže Koch. Kroz dodatna istraživanja, Koch i Tononi mogli bi bolje istražiti svijest u svrhu znanstvenog dokazivanja da su sva bića svjesna. U međuvremenu, budisti cijelog svijeta stalno rade na razvoju razumijevanja uma. Traleg Rinpoche kaže da se analitičke metode mogu samo približiti razumijevanju uma. Umjesto toga, kaže, odmarajući um i kontemplirajući ga, meditant može razviti razumijevanje prirode uma i njegova odnosa prema svemu ostalom.
Temeljem iznesenih razmišljanja, zagonetka Boga je najljepše i najfascinantnije pitanje vrijedno bavljenja iz svake perspektive i svakim dostupnim načinom istraživanja. Nema razlike između duhovnog i fizičkog univerzuma, nema razlike između unutarnjeg i vanjskog, između subjektivnog i objektivnog, između natprirodnog i racionalnog. Ipak, paradoksalno je što mnogim ljudima upravo takva jasna razgraničenja i razlikovanja pomažu da razumiju i usklade svoj duhovni i znanstveni pogled na život.
1 Perspektiva “prvog lica” – odnosi se na metodu u društvenim znanostima i psihologiji gdje je istraživač ujedno i subjekt. Ova metoda se temelji na izravnom, subjektivnom iskustvu pojedinca kao početnoj točki za stvaranje znanja, a ne na promatranju drugih iz vanjske perspektive.
Autor: Sukesh Motwani
S engleskog prevela: Daniela Devčić
