Jedan mali svakodnevni čin potaknuo me je da zastanem i razmislim. Zašto? Zato što je čovjek sklon naviknuti se na ono što svakodnevno ponavlja i često postaje svjestan vrijednosti nečega tek kada to izostane. Taj mali čin je pozdrav. Zašto pozdravljamo? Koje je značenje, koji smisao pozdrava?
Kada pozdravljamo, uspostavljamo vezu. Umjesto na sebe, naša je pažnja usmjerena na drugoga ili na druge. Pozdrav pokazuje da nismo sami i da smo primijetili tuđu prisutnost, prisutnost nekoga tko nam je toliko važan i vrijedan da mu to pozdravom i pokazujemo. Time čovjeku ili poštovanja vrijednom biću izražavamo svoju radost izazvanu susretom. Onome koga prvi put vidimo, naš pozdrav znači pažnju, povjerenje, otvorenost, spremnost za međusobno davanje i primanje. A što je s pozdravom upućenim nekome koga vidimo drugi, deseti put, ili ga viđamo češće? I njemu bi trebao značiti to isto, ali s dodatnom snagom koju daje osobno iskustvo te iskustva koja smo zajedno stekli i proživjeli i koja tom pozdravu daju dubinu. Tada i taj pozdrav dobiva značenje kao da se srećemo prvi put. Kada je to moguće? To je moguće ako između dva pozdrava više nismo isti, ako smo se obnovili.
Zašto se svakodnevno pozdravljamo? Zato što je svaki novi dan u životu nova prilika. Jedan zakon prirode, zakon cikličnosti, izražava se i u ovom malom činu. Zato nikada ne smijemo reći: “S njim sam se već susreo”, “Njega sam već jednom pozdravio”. Može izgledati neobično da se upravo u ponavljanju pozdrava kriju transformirajuća snaga i mogućnost usavršavanja. Baš iz toga proizlaze posebnost i duboko značenje pozdrava jer je čovjek sposoban svoju vrlinu sažeto izraziti u dvije sekunde; iza te jedne jedine riječi koja se ponavlja, stoji čovjek koji pri svakom novom pozdravu raspolaže s više iskustva. Ali, da bi se to moglo ostvariti, potrebna je stalna pažnja i napor da budemo prisutni u svojim djelima. Zato nije dovoljno pozdravljati olako, iz navike, što ne znači da ne trebamo uopće pozdravljati.
Pozdrav je poput male ceremonije. Kod osobnog susreta, kontakt se ostvaruje očima, a one su, kako je to Platon rekao, najduhovnija osjetila; pomoću njih uviđamo da onaj isti sjaj koji postoji u našim očima, sjaji i u očima drugoga. Kada pozdravljamo, ne postoji ništa drugo, postoji samo pozdrav i međusobna pažnja. Što je dublji naš odnos, pozdrav nas sve više povezuje. Ovu su snagu u Rimu poštovali kao božicu Konkordiju1, koja ne samo da stvara povezanost, nego tu vezu održava stalno budnom i obnavlja je.
Za čovjeka, pozdrav znači čudesnu mogućnost davanja koju on nosi u sebi. Ali još je vrjednije to što pozdrav svakome daje primjer i snagu međusobne podrške. Pozdrav daje formu nevidljivim vezama i upućuje na to da nas život, koji je stalan i sveprisutan, međusobno povezuje, stoga se nitko ne bi trebao osjećati sam u svijetu. Ne žalimo zato vrijeme, ne žalimo te dvije sekunde posvećene drugome ako se kroz taj mali čin možemo izdići iz svakodnevice. Pozdrav je zaista čovjeka dostojna vježba jer zahtijeva svjesno ponavljanje, jer čovjek time postaje bolji, jer od njega traži više pažnje, energije, davanja, ljubavi i poštovanja, vedrine i uljudnosti. Tako sama filozofija može postati način života kroz još jedan mali, svakodnevni čin – pozdrav.
1 lat. Concordia – božica sloge rimskih građana.
Autor: Laura Rusznák
S mađarskog prevela: Ana Vlastelić
