Sjeme neoplatonizma, posijano u Aleksandriji, preživjelo je u latentnom obliku gotovo dvanaest stoljeća i potaknulo čudesno razdoblje renesanse. Ovaj filozofski, umjetnički, znanstveni i religijski pokret probudio je srednjovjekovnu Europu neuništivim duhom obnove.
Poznato je da su gotovo svi renesansni filozofi bili neoplatoničari, ali manje je poznato da je cijela renesansa bila prožeta hermetičkim učenjem.
Hermetizam kao filozofski i religijski nauk karakterizira doživljaj svijeta na temelju grčkog tumačenja drevne egipatske religije. Zasniva se na tzv. hermetičkim spisima koji se pripisuju Hermesu Trismegistosu i sadržavaju velik raspon tema: kozmička načela, prirodu, redove bića, spoznavanje božanskog, misticizam, magiju, alkemiju i medicinu. Današnji znanstvenici ih dijele na dva dijela: filozofsku i religijsku hermetiku, i tehničku (magijsku i teurgijsku) hermetiku. Nastali su u doba helenizma i Rimskog Carstva i bitno su utjecali na oblikovanje svjetonazora među učenim krugovima na prijelazu iz stare u novu eru.
Godine 1471. Marsilio Ficino sa starogrčkog je jezika preveo skup hermetičkih tekstova koji će se pod nazivom Corpus Hermeticum tijekom sljedećih stotinu godina proširiti cijelom kulturnom Europom.
Nitko od velikana renesanse nije sumnjao u stvarno postojanje Hermesa Trismegistosa. U svom uvodu u prijevod Corpusa Hermeticuma, Marsilio Ficino piše: “Zvali su ga Trismegistos – trostruko velik, jer bijaše filozof, najveći svećenik i najveći kralj. Kako piše Platon, među Egipćanima bijaše običaj da biraju svećenike među filozofima i kraljeve među svećenicima… Budući da je bio prvi među filozofima, on se od prirodne filozofije i matematike uzdizao do kontemplacije bogova i prvi je vrlo učeno raspravljao o slavi Boga, redu demona i seobi duša. On je ujedno prozvan i prvim pronalazačem teologije.”
Takvo Ficinovo mišljenje o Hermesu prihvatit će renesansni filozofi od Pica della Mirandole, Frane Petrića i Giordana Bruna do Campanelle.
S druge strane, isusovac Isaak Casaubonus proglašava hermetičke tekstove povijesno nevjerodostojnima, a Hermesa Trismegistosa mitom.
Corpus Hermeticum, prvo latinsko izdanje preveo je i priredio talijanski renesansni filozof i neoplatonist Marsilio Ficino 1471. godine.
Duh renesanse
U najširem smislu, renesansa je obnova čovjeka i svijeta, obnova vrijednosnog sustava i kriterija kroz usmjeravanje svijesti prema univerzalnim humanističkim vrijednostima i uspostava čovjekovog dostojanstva kroz sjećanje na njegovu višu prirodu.
“Čovjek je stvoren da bi spoznavao božanska djela, da bi vladao svime ispod neba, da bi spoznao božansku moć te da bi otkrio umijeće spoznavanja svega dobroga.”
“Bog želi biti spoznat od čovjeka. Dobro iz kojeg sve proizlazi želi biti viđeno. Zato Bog stvara čovjeka. Stvorio je čovjeka koji mora oponašati i njegovu razumnost i njegovu brigu za stvari. Čovjek je dobio zemaljsko tijelo (sklop četiriju elemenata) da bi mogao ispuniti svoj zadatak. Jedino među živim bićima dvojako biće jest čovjek, upravo zbog njegova zadatka.” (Corpus Hermeticum)
Renesansa iznova gradi porušene mostove i veze s tradicijom, odnosno s klasičnim svijetom. Klasični duh, obnovljen u renesansi na autentičan način, postaje model, arhetip, uzor i stil. U svakom se djelu odražava univerzalna ideja ljepote i harmonije.
Ključne renesansne ideje su otkrivanje ljudskih potencijala i upoznavanje prirodnih zakona koji vladaju čovjekom, kao i nutarnjih sposobnosti poput plemenitosti, velikodušnosti, dobrote, volje, imaginacije… koje može razvijati svako ljudsko biće.
Temeljno pitanje koje se postavlja je pitanje ljudskog korijena i izvora: tko smo, odakle dolazimo, kamo idemo? Čovjek renesanse prepoznaje se u alegoriji o obrnutom stablu koje svoje korijenje ima na nebu, dok mu je dužnost i sudbina plodove davati na zemlji.
“Čovjek nije niže biće zato što je djelomično smrtan, naprotiv, on je obogaćen smrtnošću jer je tako sastavljen sposobniji i djelotvorniji u ostvarenju svoje svrhe. On svojoj dvojakoj zadaći ne bi mogao udovoljiti da nije sastavljen iz dviju supstanci…”
“Čovjek, nakon što je ispunio svoj zadatak na zemlji, biva nagrađen besmrtnošću, vraćajući se u svoje “normalno” stanje, sjedinjujući se sa svojim božanskim izvorom.” (Corpus Hermeticum)
Toth, drevni egipatski bog mudrosti, Mjeseca, pisanja, znanosti i magije, najčešće prikazivan s glavom ibisa ili pavijana.
Renesansa otvara vrata znanosti i počinje istraživati prirodu kako bi otkrivala modele i uzore koje može primijeniti na oplemenjivanju sebe, odnosno ljudske zajednice. Za renesansne mislioce, znanost i religija, umjetnost i politika dijelovi su jedne jedinstvene cjeline. Oni oblikuju ideju o jedinstvu religije i jedinstvu Boga. Nikola Kuzanski kaže da Bog ima stotinu lica, ali je iza njih jedan i jedinstven. Giordano Bruno ističe primjer stare egipatske religije kao vrijedan uzor u kojem je nadahnuto pomirena ta mnogostrukost i jedinstvenost Boga i čovjeka.
Dok srednji vijek promatra čovjeka kao središte i vrhunac kreacije, ali njegovo postojanje na zemlji vezuje uz patnju i bol, renesansa otkriva vrijednost čovjeka u njegovim potencijalima. Ključna je promjena u uvjerenju i motivaciji života; u renesansi su za život primarni sloboda i sudjelovanje u svijetu. Kroz ideju Homo Universalis renesansa ponovno uspostavlja koncept cjelovitog čovjeka.
Materijalizam, koji snažno obilježava današnju znanost, bio je tijekom renesanse spriječen svjetonazorom koji se temeljio na dubokoj povezanosti čovjeka i kozmosa. Upravo razbijanje ovog etičko-religioznog jedinstva čovjeka i kozmosa pretvorilo se kasnije u znanost utemeljenu na materijalizmu i racionalizmu, tj. na fragmentiranoj slici svijeta, s nesagledivim posljedicama.
Duh hermetizma
Hermetizam polazi od ideje da je čovjek biće koje je zaboravilo svoje božansko podrijetlo, ali ga, zahvaljujući svojoj inteligenciji i umu, može ponovno zadobiti.
“Da bi ispravno živio, čovjek mora biti pobožan. Tko to želi, mora se baviti filozofijom. Bez filozofije je nemoguće biti pobožan. Tko je naučio što su stvari i kako su raspoređene, i od koga i s kojom svrhom, zahvaljivat će Stvoritelju za sve što jest…” (Corpus Hermeticum)
Inteligencija je ovdje shvaćena kao refleksija božanskog uma, a ne puki razum. Inteligencija i intuicija, s njihovom sposobnošću povezivanja suprotnosti, omogućuju integraciju čovjeka u prirodu i povrat u božansko stanje. Jedna te ista energija oživljava univerzum i čovjeka i to je temelj astrologije. Čovjek je u svemu tome aktivno, a ne pasivno biće, sudionik života, a korištenje vlastite volje ključno je za njegovu evoluciju.
Nikola Kuzanski tako govori: “U trenucima dubokog razmišljanja, mi osluškujemo govor Boga. Budi svoj i ja ću biti tvoj. Ako si svoj vlastiti gospodar, ja ću biti s tobom.”
Racionalizam ne može ni razumjeti ni pomiriti prividne suprotnosti kojima su protkani hermetički tekstovi. U njima se svijet istovremeno prikazuje kao odraz božanskoga i dobar, ali i kao grob čovjekove besmrtne duše i zao. Međutim, hermetička tradicija ističe dvostruku prirodu čovjeka: prolazno i ograničeno tijelo zapravo je grob duše (soma sema iz orfičkih misterija), a problem svijeta i čovjeka vidi u izgradnji mosta kojim se ljudska svijest penje prema višim sferama gdje je zemaljski čovjek shvaćen kao smrtni bog, a nebeski bog kao besmrtni čovjek. U Corpusu Hermeticumu, XI, kaže se: “Bog je u duhu, duh je u duši, duša je u materiji.”
“Učini se velikim do veličine bez mjere, skokom koji te oslobađa svega tjelesnog; uzdigni se iznad sveg vremena, postani Aion. Shvatit ćeš da ti ništa nije nemoguće, smatraj se besmrtnim i sposobnim da sve razumiješ, sve umijeće, znanje i značenje svakog živog bića.” (Corpus Hermeticum)
Porfirije u De abstinentia upozorava na temeljni problem čovjeka bez obzira na prostor i vrijeme u kojima živi. On kaže: “Cilj je onoga tko misli što je, odakle je i kuda ide, onoga koji ne spava i u ovom životu ne traži samo sredstvo za uspavljivanje, da odbaci sve prolazno na sebi te da teži vječnome u sebi i vječnome uopće.”
Ovo hermetičko učenje upozorava na potrebu promjene usmjerenja čovjekove svijesti od zemlje prema nebu, otkrivanja slobode i preuzimanja odgovornosti za vlastitu evoluciju.
Autor: Branko Zorić
