Platon nam prenosi da naša osnovna briga u životu mora biti briga o duši, jer smrt čovjeku oduzima sve osim duše. To je prije svega briga o njenom pročišćenju, što Platon povezuje s disciplinom tijela i uma koja čovjeka usavršava. Obnova početne čistoće i vraćanje izgubljene cjelovitosti duše je i glavna zadaća filozofa i zalog njegovog oslobađanja od okova neznanja.
Polazeći od stava da je duša besmrtna i da je smrt samo prijelaz s ovog u drugi svijet, Platon opisuje taj drugi svijet oslanjajući se na drevne tradicije. Oslobodivši se tijela, duša se susreće sama sa sobom i svojim djelima. Tada postaju vidljive sve njezine vrline i mane, koje su zapravo jedina imovina duše koju ona nosi sa sobom. Posmrtno postojanje proces je pročišćenja i obnavljanja snaga duše da bi, vrativši se na zemlju, nastavila dugi put upoznavanja sebe i svoje istinske prirode.
Prema indijskoj tradiciji, univerzum živi tijekom svojih velikih ciklusa aktivnosti i neaktivnosti, tijekom svojih "dana" i "noći". Sve je podvrgnuto zakonu ciklusa, pa tako i čovjek koji svoje cikluse aktivnosti i neaktivnosti naziva "život" i "smrt". Bezbrojnim ciklusima života i smrti on prolazi putem usavršavanja sve dok se ne ostvari kao čovjek.
Kraljevna Savitri bijaše jedino dijete kralja Ašvapatija. Nije se znalo je li bila ljepša ili pametnija. Jednom je pošla s
Bio seljak pa imao tri sina. Imali oni nekolike njive i livade. No sinovi baš i nisu voljeli motiku. Više
Tibetanska tradicija stoljećima podučava da se život sastoji od niza rađanja i umiranja: svaki dan nešto u nama umre, a nešto novo se rodi. Rođenje i smrt, pa i smrt fizičkog tijela, samo su neke u nizu promjena ljudske svijesti. Ta bardo stanja, prijelazna stanja tijekom života i nakon smrti, prilike su u kojima svijest može prepoznati svoju pravu prirodu i osloboditi se iluzije.
U Sparti ustrojenoj prema nepisanim Likurgovim zakonima sve je bilo podređeno opstanku i boljitku države. Iz toga se razvilo ratno učenje i učenje o strahu koje je služilo pobjeđivanju slabosti, jačanju vrline i očuvanju časti, po čemu ih danas i pamtimo.
Teško je prihvatiti da na ovaj svijet dolazimo samo jednom. Život zadobiva puno dublji smisao ako smrt prihvatimo kao prirodan odmor, vrijeme potrebno da se duša odvoji od utjecaja materije i da ponovo zadobije svijest o svojoj prirodi – prije novog stjecanja iskustva na zemlji.