Kraljevna Savitri bijaše jedino dijete kralja Ašvapatija. Nije se znalo je li bila ljepša ili pametnija. Jednom je pošla s pratiljama na izlet u šumu. U šumi je susrela drvosječu u čiju se ljepotu zagledala; i nekako je znala da on po rođenju nije drvosječa. Krišom se raspitujući, saznala je da mu je ime Satyavan (onaj koji uvijek govori satyu, istinu) i da je po rođenju kraljević, a da je njegova slijepoga oca, kralja, izagnao iz kraljevstva prijevarni rođak. Satyavan je živio u šumi s roditeljima i prehranjivao ih prodajom drva.
Sve to bijaše dovoljno da se Savitri zaljubi u Satyavana i da ga izabere za muža jer su joj roditelji dali slobodu izbora.
Kada je Savitri objavila roditeljima da je njezin izbor Satyavan, otac se u prvi čas zapanjio. Tada je pozvao velikoga mudraca Naradu da ih posavjetuje. Narada je potvrdio sve što je Savitri ispričala o Satyavanovu karakteru i udesu, no pitao se zna li ona još jednu vrlo važnu činjenicu u vezi s mladim kraljevićem. No, sama ga je Savitri presrela s pitanjem:
– Štovani sveče, je li istina da je Satyavanu suđeno umrijeti na današnji dan poslije dvanaest mjeseci?
– Istina je – odgovori Narada. – Želiš li se još uvijek udati za njega? Ne plašiš li se sudbine udovice?
– Ne plašim se – odgovori djevojka. – I dalje se želim udati za njega.
Iako je oca zadivila djevojčina srčanost, pokušao ju je odgovoriti od odluke. Ali Savitri reče da će njezin muž biti ili Satyavan, ili nitko.
– Zvijezde su okrutno nedvosmislene – dometnu Narada. Ali mlada kraljevna reče:
– Ja čvrsto vjerujem da život i smrt određuje nešto daleko više od položaja zvijezda koje nam tumače zvjezdoznanci. Vjerujem da će moja sudbina utjecati i promijeniti njegovu – nitko uistinu ne zna što se može dogoditi!
Tada joj mudrac Narada udijeli blagoslov, govoreći:
– Moje su molitve s tobom, Savitri. Neka tvoja hrabrost i ljubav zaštite Satyavana od narečene smrti.
I tako se Savitri udala za Satyavana i preselila se iz kraljevskoga dvora roditelja u kolibu muža. S velikom je odanošću služila slijepoga svekra, a kućanski je posao preuzela od svekrve, ona koja je oko sebe vazda imala sluškinje i družbenice. Bila je sretna i vedra, no katkada bi je ukućani zatekli zamišljenu, gotovo zabrinutu. Bili su to trenuci kada je osjećala da vrijeme prebrzo prolazi.
No, nikomu nije govorila o proročanstvu. Molila se da Satyavan bude pošteđen zlohude kobi.
Bližio se kraj godine. I neminovno, svanuo je dan narečene smrti. Savitri je tu noć molila i bdjela. Zamolila je muža da je povede sa sobom u šumu kad bude pošao po drva. Satyavan je želio poštedjeti Savitri od napora, tim više što je bila iscrpljena bdijenjem; na njezine molbe izjavio je da će je povesti sa sobom ako joj i njegovi roditelji to odobre. Svekar i svekrva su se najprije usprotivili plašeći se da za mladu ženu šuma nije najpogodnije mjesto. No kad je Savitri zamolila svekra da joj izuzetno danas dopusti poći, slijepi kralj reče:
– Otkada si došla u našu kolibu nije bilo ni dana ni sata kada nisi ispunila svaku moju i najmanju želju. Kako da ja tebi ne ispunim tvoju, k tomu jednu jedinu?
I tako je Savitri krenula sa Satyavanom u dubinu šume. Dan je bio tako običan – jednako sjajan kao i svi dosadašnji sretni dani, jednako su radosno pjevale ptice, šumio vjetar, žuborile vode. Savitri se u duši molila, govoreći da će joj danas zatrebati sva njezina hrabrost i disciplina.
Kad je Satyavan pronašao drvo koje će oboriti, Savitri je sjela u blizinu motreći neće li odnegdje doplaziti kakva zmija otrovnica. Ali nije bilo vidjeti niti jedne.
Onda, u jednomu iznenadnom trenutku, Satyavan odloži sjekiru i zatetura prema ženi.
– Ne znam što mi je – promrmlja. – Mrači mi se pred očima.
I on klonu glavom ženi u krilo. Savitri mu obujmi glavu rukama i ogleda se tražeći pomoć. No nikoga ne bijaše na vidiku. Bila je zatečena naglošću događaja – Satyavan je izgubio svijest, klonuo, i ona je osjećala da odlazi od nje.
Iznenada Savitri ugleda visoku, grozovitu priliku u crnoj kabanici, podstavljenoj vatrom. Znala je da je to Yama, bog smrti. Njegova golema mrka sjena pade po njoj. Pružio je ruku, položio je na Satyavanovo grlo, i izvukao kroza nj Satyavanovu dušu. Uomčio je dušu, i bez riječi se uputio prema jugu.
Savitri je potrčala za mračnom spodobom.
– Čekaj! – povikala je. – Željela bih riječ-dvije s tobom!
Mrka prilika zastade. Savitri se odvaži pogledati ga u oči. Ugledala je uzvišen, spokojan, sućutan izraz na licu boga. I svi je strahovi minuše.
– Oprosti mi – reče. Jesi li ti bog smrti?
– Jesam – odgovori Yama.
– Primi moj poklonstveni pozdrav. Reci mi, dolaziš li uvijek ti osobno da bi poveo duše sa sobom?
– Ne. Ja dolazim samo onda kada se radi o osobitim dušama.
– Oh, ako je moj muž tako osobita duša da je zaslužio tu čast, zašto ga ne pustiš živjeti? On je tako mlad i tako čist. On nikomu nije ničim naudio.
– Znaj, smrt nije kazna.
– Ako smrt nije kazna, zašto se slavi rođenje?
– Savitri, nije lako razumjeti te stvari. Vrati se, ne slijedi me, ovo nije ni put ni smjer za žive.
– Gospodine, ne slijedim ja tebe. Ja slijedim svojega muža.
– On više nije tvoj muž.
– Ja vjerujem da se ljubav pruža i preko smrti. Kada volimo jedno drugo, mi prepoznajemo jedno drugo. A prepoznaje se samo onaj koga već znademo. Satyavan i ja bijasmo muž i žena u mnogim prošlim životima. Poznavali smo se prije našega sadašnjega rođenja. Previše smo dugo bili zajedno, i ja ga ne mogu sada ostaviti. Ako ga moraš uzeti, onda uzmi i mene.
Yamu je dirnulo Savitrino umovanje. I stoga joj reče:
– Ispunit ću ti jednu želju, ma što poželjela, osim jedne jedine stvari – a to je Satyavanov život.
Savitri razmisli, i zaište da se roditeljima njezina muža povrati kraljevstvo. Yama reče da će joj uslišati želju, ali da ga sada napusti.
Uputi se dublje na jug noseći Satyavanovu dušu. Poslije nekog vremena stane, okrene se, i ugleda Savitri koja ga je slijedila, krvareći tabanima po trnju i kamenju.
– Vrati se, dijete, i pripremi posljednje počasti za ukop – savjetovao joj je Yama. – Dalje ni jedan smrtnik ne smije kročiti.
No Savitri je svojim riječima opet uspjela razdragati i dirnuti strašnoga boga. On joj ponudi ispunjenje još jedne želje. Savitri tada zamoli da se njezinu svekru, kralju, povrati vid.
– Vraćen je – odgovori bog.
Savitri sada stade raspredati o dužnostima kralja prema narodu.
– Kraljevi su dužni voditi brigu o svom narodu, oni mu moraju donijeti napredak i sreću. Ali za taj cilj potrebno je imati neprekinut lanac kraljevske loze. A što će se dogoditi, o Gospodaru, s naša dva naroda ako i jedno i drugo prijestolje ostane bez nasljednika – i kraljevstvo mojega oca i kraljevstvo mojega svekra? Doći će do rasula, do sukoba među kraljevim rođacima, i do nesreće po cijelu zemlju. Već čujem vapaj žena i plač djece…
– Stani! – povika Yama. – To se neće dogoditi, obećajem ti! Budući da si ti jedina nasljednica oba kraljevstva, obećajem ti da ćeš imati stotinu sinova.
– Savitri je samo to čekala. Uspravila se pred strašnim bogom u svoj svojoj kraljevskoj ljepoti.
– Sada moraš prekršiti obećanje o nepovratu iz smrti. Blagoslovio si me sa stotinu sinova. Kako da ih rodim bez muža?
Lice boga oblilo se sjajem.
– Hrabra si, Savitri – reče. – Ali ne poklanjam ti Satyavanov život samo zato što si hrabra. Mudra si, Savitri. Ali ne poklanjam ti Satyavanov život samo zato što si mudra. Jer ima nešto što je jače od smrti. To je ljubav.
Iz Mahabharate
Prevela: Vesna Krmpotić
Odabrala: Vesna Bosnar[/fusion_builder_column][/fusion_builder_row][/fusion_builder_container]
