Riječ uredništva
Dugogodišnja nastojanja mnogih znanstvenih velikana da dođu do odgovora na složena pitanja o nastanku univerzuma i porijeklu života često su dovodila do nevjerojatnih otkrića. Ipak, polazišna pitanja ostala su i dalje otvorenima. To lijepo ilustrira Newton skromno opisujući vlastita istraživanja slikom dječaka koji se igra uz obalu mora, sretan što pronalazi pokoji oblutak dok se veliki ocean Istine prostire pred njim. A taj nas ocean poziva da se otisnemo dalje van vlastitih granica i sumnji i ne zaustavimo u nekom privlačnom rukavcu trenutnog stanja – jer on može biti samo djelić obale od koje se tek trebamo otisnuti k veličanstvenim tajnama stvarnosti.
Postoje mnogi putevi prema istinskoj stvarnosti, kako nas uči stari indijski tekst Bhagavad Gita. Osim znanstvenih, čovjek ima potrebu i za umjetničkim, društvenim, duhovnim i drugim stremljenjima i potvrdama. Neki znanstvenici s dubokim poštovanjem spominju duhovne učitelje religija kao one čija su usmjerenja prema dobrom i plemenitom životu daleko potrebnija čovječanstvu od mnogih praktičnih, objektivnih otkrića. Jednako tako će s velikim žarom citirati pjesnike i filozofe, slušati glazbu, promatrati prirodu ili zastati pred slutnjom nečeg nedokučivog… Zar se, konačno, u tome i ne sastoji toliko neophodan zaokret koji se nalazi pred svima nama? Nadići različitosti i povezati mnogobrojne pristupe kako bismo pronašli njihov zajednički nazivnik, odakle se sigurno pruža bolji vidik na duboki smisao svega…
Sadržaj
Bog, svijest, znanost
Znanost i religija različitim putevima pristupaju jednoj te istoj krajnjoj stvarnosti – zagonetki Boga. Znanstvenici se slažu s teolozima o postojanju nevidljive pokretačke sile i zakona prirode i, premda znanost skida neke od velova tajni prirode, ne otkriva smisao postojanja ni krajnji misterij Boga. Najveći znanstvenici prepoznaju važnost dijaloga između znanosti i religije jer se one međusobno nadopunjuju u zajedničkoj težnji za temeljnom istinom.
Novo vrijeme, stara znanost
Upečatljiv paradoks znanstveno-tehnološkog doba je taj da su svi aspekti materijalnog života olakšani, dok je duhovna dimenzija postojanja sasvim zanemarena. Danas čovjek upravlja različitim strojevima, ali ne zna biti nasamo sa samim sobom, ne zna kako obuzdati nagone ili probuditi duhovnost. Također, paradoks je da u novom dobu ponovno postaje aktualna stara znanost upoznavanja samog sebe koja u sebi sjedinjuje filozofiju, religiju i znanost.
Hermetizam i renesansa
Hermetizam je filozofsko-religijsko učenje utemeljeno na grčkom tumačenju drevne egipatske religije, koje je dalo ključni poticaj renesansi – obnovi čovjeka i svijeta. Hermetizam polazi od duboke povezanosti čovjeka i kozmosa te postavlja pitanja o izvoru i cilju ljudskog života: tko smo, odakle dolazimo i kamo idemo? Ovo nas učenje podsjeća na potrebu usmjeravanja naše svijesti od zemlje prema nebu, od prolaznog prema vječnom.
Revolucija života
Čovjek je neodvojivi dio prirode, a ne samo njezin promatrač. Ljudski život slijedi temeljne zakone rasta, razvoja, promjene i prolaznosti kao i cijela priroda.
Uljudnost kao odabir
Uljudnost gradi društvene odnose i preduvjet je ljudske suradnje. Uobičajeno se veže uz norme ponašanja koje ne moraju odražavati iskrene namjere pa se često izjednačava s licemjerjem. No, uljudnost nije puki izvanjski izraz, ima korijen u uljuđivanju, odnosno u ugađanju naših misli, osjećaja i želja s humanim dijelom naše ljudske prirode. Tada stvaramo harmoniju, u protivnom kakofoniju. Uljudnost gradi puteve i mostove harmoničnog suživota.
Cvijeta Zuzorić – Cvijet na drači
Cvijeta Zuzorić, čuvena po ljepoti i učenosti, okupljala je kulturni krug svojih suvremenika s kojima je raspravljala o umjetnosti, filozofiji, pjesništvu. Mnogi su joj posvetili svoja djela, slavili je u pjesmama i prozi i učinili legendarnom. Vremenom je postala simbol ženske renesansne poezije u Hrvatskoj. Budući da njezini stihovi nisu pronađeni, ostaje otvoreno pitanje je li Cvijeta doista bila pjesnikinja ili muza, ideal renesansne dame.
Život je univerzalan i svugdje prisutan princip i nema ničega u čemu ne bi bilo života… U prirodi ništa nije mrtvo… Ne postoji ništa tjelesno što ne bi imalo dušu skrivenu u njemu.
Paracelzus
