Retorika kao umijeće ispravnog i lijepog izražavanja govorom drevna je vještina o kojoj tek stari Grci iznose sustavnije spoznaje. Govor može nagovoriti, opčiniti i preobratiti, utječe na dušu ponekad kao lijek, a ponekad kao otrov. Da bi bio koristan, mora se temeljiti na istinskom poznavanju stvari i treba pozivati na razboritost, srce i svijest. Stoga najveći rimski retor Marko Tulije Ciceron naglašava važnost povezivanja i prožimanja retorike i filozofije.
Ciceronova knjiga O govorniku (De oratore) glasoviti je retorički priručnik. Napisan u obliku dijaloške rasprave među istaknutim rimskim govornicima koji su prethodili Ciceronovom vremenu, obrađuje gotovo sve aspekte govorništva. Ističe se da govornik mora imati u vidu opće interese zajednice i biti odgovoran za izrečeno. Treba poticati na vrlinu, a da bi govor bio vjerodostojan, govornik mora stajati iza svojih riječi.
Suočeni smo s ozbiljnim problemima koji pogađaju stanovništvo svijeta, planet Zemlju i izglede za budućnost. Sagledavanje problema i izlaza polarizira gledišta, izaziva međusobne optužbe i okrivljavanje onih koji se nalaze na drugoj strani. No, oštre kritike i prazna obećanja ne donose rješenja. Istodobno, svatko želi živjeti udobno, ne brinući o drugima. Želimo li istinski bolji svijet i svjetliju budućnost, neophodno je da svatko bude svoj strogi sudac i primjer onog najboljeg što čovjek ima u sebi. Zato je važno započeti od sebe.
Rimski stoik Muzonije Ruf, uziman kao uzor časnog života, u sačuvanim raspravama daje odgovore na niz konkretnih pitanja svojih učenika. Posebno se osvrće na pitanje hrane te stol smatra mjestom za vježbanje umjerenosti i vladanja sobom, a po pitanju ostalih životnih potreba savjetuje krajnju jednostavnost. Jednim od glavnih zadataka filozofije smatrao je otkrivanje naših vlastitih nedostatka, da bismo ih ustrajnom vježbom mogli nadvladati i živjeti ispravno.
U eri nezaustavljivih tehnoloških proboja um nedvojbeno caruje. Veličanje intelektualnih nad ostalim čovjekovim moćima vodi nerazmjernom razvoju uma i bolesti intelektualizma. Simptomi su pretjerano gomilanje knjiškog znanja bez praktične primjene, racionaliziranje i zamršen jezik koji skriva neznanje o onom bitnom. Filozofiju se često povezuje s intelektualnošću, no autentična filozofija nije ni intelektualna ni akademska, nego je način života u kojem se sve ljudske moći združuju radi cjelovitog ostvarenja čovjeka.
Muzonija Rufa uglavnom znamo kao učitelja slavnog Epikteta, no on je bio vodeći stoik svog vremena te primjer uzvišenog života. Etika je bila početak i kraj njegove filozofije koju je shvaćao kao umijeće dobrog i časnog življenja. Zbog života usklađena sa stoičkim učenjem, poticanjem na vrlinu i hrabrosti u suočenju s posljedicama vlastitih stavova nazivali su ga rimskim Sokratom. Zagovarao je vraćanje jednostavnom životu u skladu s vrlinama svojstvenim ljudskoj prirodi jer samo tako čovjek može ispuniti vlastitu ulogu.
Njemački filozof i psihijatar Karl Jaspers jedan je od istaknutih europskih mislioca XX. stoljeća. Glavne teme njegovih razmatranja su smisao ljudske egzistencije, čovjekova sloboda i samoostvarenje. Knjigom Duhovna situacija vremena, napisanoj 1930. godine, predviđa i sagledava ključne probleme modernog svijeta. Govori o tehnificiranom i birokratiziranom vremenu u kojoj je čovjek odvojen od tradicije, istrgnut iz korijena, posljedica čega je praznina i besciljnost. Zaključuje da je svijet na prekretnici koja obiluje mogućnostima i opasnostima te da čovjeku preostaje da pronađe put iz vlastitog izvora.
Ivan Meštrović, kipar, arhitekt, pisac, naš veliki umjetnik bogate i raznolike djelatnosti, za svoj je rad dobio brojna domaća i međunarodna priznanja. Vlastiti izraz pronalazi neumorno tragajući ne za originalnosti, već za suštinom i sadržajem. Naglašavao je da pravo umjetničko stvaralaštvo treba otkrivati ono što drugi ne znadu i ne vide te da istodobno treba biti i pjesma i molitva, izvan vremena i prostora. Njegov doprinos umjetnosti nalazi se u snazi kojom je univerzalne ljudske težnje i vrijednosti majstorski ovjekovječio u svojim djelima.
Seneka, jedan od vodećih predstavnika rimskog stoicizma, usvaja najbolje od učenja stoika, kinika, epikurejaca i neopitagorejaca. Cilj mu je bio poučiti čovjeka ispravnom i sretnom življenju, za što savjetuje prepustiti kormilo života razumu, onom čovjekovom dijelu koji oplemenjuje i približava Bogu. Zdravlje je za njega plod ispravnih prosudbi i življenje u skladu s njima, a bolest posljedica tvrdokornih iskrivljenih viđenja. Senekina je filozofija terapija za dušu i utjeha u životnim nedaćama pa je jednako aktualna danas kao i prije dva tisućljeća.
Pitanje koje je izazivalo velike dvojbe i rasprave između Buddhinih neposrednih učenika i sljedbenika bilo je: Tko je bio Buddha – ljudsko ili božansko biće? Ako je samo ljudsko biće, kako je mogao dosegnuti takvu razinu moralnog savršenstva i spoznati tako duboke istine? To je dovelo do podjela unutar budizma tako da južna škola uzvišenog učitelja smatra ljudskim bićem, a sjeverna božanskim, što pojašnjava Daisetz Teitaro Suzuki u svojoj knjizi Osnove mahāyāna-budizma.