Mijenjati svijet, prijatelju Sancho, nije ludost ili utopija, već Pravda!

Don Quijote, legendarni lutajući vitez i proslavljeni borac za istinu koji je neumorno ispravljao nepravde, pomagao siromašnima, bio utjeha nemoćnima te junačkim pustolovinama stjecao slavu, već više od četiri stotine godina ne prestaje inspirirati generacije diljem svijeta. U svojim pohodima ovaj odvažni vitez sukobio se s velikim lavom, krdom volova i brojnim nemanima koje su ga pratile. No susreo se i s najtamnijim stranama svojih dubina i došao do samih izvora svojih najuzvišenijih nadanja i najskrivenijih strepnji.

Posvetimo se upoznavanju samog sebe.
Riječ je o najtežem zadatku na svijetu.

Kako to da ova na prvi pogled šaljiva pripovijetka o ludom starcu i dalje ostaje putokaz za svakog istinskog idealista? Što čini ovog nesvakidašnjeg entuzijasta arhetipskim sinonimom viteza? U najmanju je ruku neobično što u današnjem svijetu, u kojem materijalni aspekt stvarnosti uzima primat, ideja nesebičnog i altruističnog viteza opstaje kao trajna inspiracija. No, možda je upravo u tome rješenje ove zagonetke. Nije li upravo u današnjem vremenu potrebnije više nego ikad znati da se život ne mora svoditi na puko preživljavanje i zadovoljavanje vlastitih želja i nagona? Ovaj neobičan junak nas podsjeća da nije nemoguće djelovati iz drugačijih motiva – kako bi se svijet ­učinio boljim, kako bi se nekoga oplemenilo ili nekome pomoglo.

Za slobodu, isto kao i za čast, smiješ i moraš ginuti. Opreka pak njena, ropstvo, najljuće je zlo što može stići čovjeka.

Don Quijote ne čini plemenita djela slučajno, on ih traži i zahtijeva, znajući da se svijet uistinu može mijenjati samo svjesno i namjerno. Uvijek spreman za susret s opasnostima, bez namjere za opravdanjem ili odstupnicom, preuzima svoj dio odgovornosti za svijet, zaboravljajući pritom na vlastitu dobrobit. Ne­obična pojava plemića Alonsa Quijana, koji u jednom trenutku odluči postati Don Quijote od Manche, nije toliko udaljena od naših svakodnevnih života kao što nam se može činiti. Nije li se svatko od nas nebrojeno puta našao u “borbi s vjetrenjačama” kao naš junak? Nisu li nam u tim situacijama mnogi govorili da se “nema smisla boriti” kao što je to njemu govorio njegov vjerni pratitelj Sancho Panza? I, naravno, ako smo u toj borbi pronašli smisao i motivaciju, nismo marili za komentare i kritike drugih, već smo se borili i dalje. “Vjetrenjače” nismo pobijedili, no možda smo ­pobijedili samog sebe, što je za viteza daleko važnije.

Jasno mi je, prijatelju Sancho, da ti slabo razumiješ što su pustolovine. Ono nisu vjetrenjače, nego pravi gorostasi. A ako te strah, skloni se, pa se moli dok ja budem s njima bio ljut i nejednak boj.

Upravo kroz epsku borbu s vjetrenjačama ogleda se životni položaj svakog čovjeka. Kroz dva glavna lika, Don Quijotea i Sancha Panzu, Cervantes majstorski opisuje nutarnji sukob u čovjeku, onaj između naše duhovne prirode i materijalnih težnji. Naša duhovna priroda teži dosegnuti ideale, izražavati vrline i činiti svijet boljim te nastoji to staviti na prvo mjesto naše ljestvice prioriteta. No, naš materijalni svijet se s time ne slaže i želi da najprije budu zadovoljene naše prolazne želje (glad, žeđ, spavanje, odmor…). Upravo je taj sukob vidljiv u svakoj avanturi viteza. Svaki put kada se Don Quijote želi upustiti u neku borbu, kada želi učiniti nešto što smatra plemenitim, Sancho ga nastoji odgovoriti od toga, uvjeravajući ga da je važnije sačuvati vlastitu glavu nego spašavati tuđu.

zivjeti-poput-don-quijotea-don-quijote-sutonSpavaj ti, Sancho, jer si se i rodio da spavaš; a ja sam se rodio da bdim.

Don Quijote voli svog prijatelja Sancha, brine o njemu i savjetuje ga, pomažući mu da iskorači iz svojih skučenih okvira. No, njemu je jasno tko treba biti vodič u njihovoj avanturi i ne popušta Sanchovim podvalama i varkama. Štoviše, na svaku od njih reagira odlučno i snažno, dajući mu do znanja kako valja živjeti i kakvim djelima težiti. I, prateći avanture ove dvojice pustolova kroz dva dijela ovog književnog klasika, primjećujemo nešto nevjerojatno: i Sancho se počinje mijenjati! Od priprostog skeptika s početka pustolovine, Sancho Panza do kraja putovanja postaje sve više uvjeren u svrhovitost ovakvog načina života, iskazujući to kroz svoje riječi i postupke. Na samom povratku u rodni kraj on govori:

Otvori oči, žuđeni zavičaju, […] raširi ruke te primi sina svojega Don Quijotea, koji se vraća doduše pobijeđen od tuđe ruke, ali je pobjednik nad samim sobom, a to je, kako mi je on govorio, najveća pobjeda što se može poželjeti.

Na taj nam način Cervantes poručuje: želimo li se promijeniti, želimo li živjeti humanijim životom, moramo u sebi pronaći Don Quijotea i dozvoliti mu da nas vodi kroz život. Mijenjajući sebe, kako nas Don Quijote uči, mijenjat ćemo jedan djelić univerzuma – zbog čega će čitav univerzum biti drugačiji, i to za onaj dio koji je naša odgovornost!

Neki kroče širokim poljem bahatog slavoljublja; drugi idu po putu ropske, niske laske; treći kreću putem prijetvornosti i licemjerstva, neki pak poljem istinske religije; ali mene vodi moja zvijezda, te ja stupam po uskoj stazi skitničkoga vitezovanja, kojemu sam se predao ne mareći za imanje, ali mareći za čast. […] Moj naum ide uvijek za valjanom svrhom, to jest da činim dobro svakome a zlo nikome; je li onaj komu je takva nakana, koji tako radi i djeluje, zaslužio da bude okršten luđakom?

Život Don Quijotea je dramatičan, pun protu­rječja, izložen poruzi. On je u stalnom sukobu i pokretu. On nije više iz prošlosti, on čvrsto korača prema jasnoj budućnosti, prema nužnosti – boljem čovjeku koji će stvarati bolji svijet.

Postoje razne ludosti na ovom svijetu. No, najveća ludost je gledati sebe kakvi jesmo. Trebamo se gledati onakvima kakvi možemo postati.

Je li ikad bilo odvažnijeg junaka od Don Quijotea, viteza u kojem se ogleda temeljno pitanje čovjeka u svakoj njegovoj krizi? Je li ikad bilo važnije živjeti s jasnim usmjerenjem prema idealima koji žive duboko u nama? Upravo je Don Quijote potvrda da takav način života donosi dostojanstvo, entuzijazam i optimizam te obogaćuje čovjeka iznutra, bez obzira na izvanjske okolnosti. Ili, baš usprkos njima.

Autor: Marin Božić