… nije razumno pretpostaviti da čovjek živi u skladu s prirodom kada živi lagodnim životom ispunjenim užicima, već kada živi život ispunjen vrlinama.
O hrani – I. dio
O temi hrane govorio je često i vrlo odlučno kao o pitanju nemalog značaja koje vodi do nemalo važnih posljedica; doista je vjerovao da početak i temelj umjerenosti leže u vladanju sobom u jelu i piću. Jednom je, ostavljajući po strani druge teme o kojima je raspravljao, nastavio nešto nalik ovome što slijedi. Treba davati prednost jeftinoj hrani pred skupom i onome čega ima u izobilju pred onim čega ima malo… Ali sada se, rekao je, hranimo puno gore od nerazumnih zvijeri. Jer čak i ako se one, potaknute apetitom kao bičem, obaraju na hranu, ipak nisu krive za preveliku brigu oko hrane i dosjetljivost s tim u vezi, već su zadovoljne onime što im naiđe, tražeći samo sitost, ništa više. A mi se domišljamo svih vrsta umješnosti i načina kako bismo povećali užitak u hrani i učinili primamljivijim čin gutanja. Došli smo do takve točke profinjenosti u jelu i gurmanstvu da, kao što su neki ljudi napisali knjige o glazbi i medicini, tako su neki napisali knjige o kuhanju kojima je cilj povećati zadovoljstvo nepca, ali pokvariti zdravlje. U svakom slučaju, poznato je da su oni koji se povode za izobiljem i neumjereni su u hrani puno slabijeg fizičkog zdravlja…
O hrani – II. dio
Sasvim su sramotni, govorio je, proždrljivost i život na visokoj nozi, i nitko se ne usudi to poreći, a ipak sam susreo vrlo malo onih koji bi bili voljni kloniti se tih poroka… Jer iako postoje mnoga zadovoljstva koja odvlače čovjeka na krivo ponašanje i prisiljavaju ga da im se prepusti, u suprotnosti s onim što je dobro, užitku u jelu vjerojatno se najteže oduprijeti… Jer dok se s drugim užicima rjeđe susrećemo, taj nas stavlja na kušnju svaki dan i obično dva puta dnevno… Zato, što smo češće na kušnji kod uživanja u jelu, tim je više opasnosti u pitanju. I doista, kod svakog obroka ne postoji jedna opasnost da se pogriješi, već mnoge. Prije svega, čovjek koji jede više nego što treba, čini loše, a ništa manje čovjek koji jede u pretjeranoj žurbi, kao i čovjek koji se davi u ukiseljenom povrću i umacima, te čovjek koji više voli slatku hranu od one zdravije… treba se stalnom vježbom navikavati na odabir hrane ne radi užitka, već radi prehrane, ne kako bi draškao nepce, već da bi ojačao tijelo… želudac je zamišljen u istu svrhu kao i korijen kod biljke. Jer kao što korijen hrani biljku uzimajući hranu izvana, tako i želudac hrani živo biće iz hrane i pića koje se u njega unose. Isto tako, kao što biljke dobivaju hranu da bi mogle preživjeti, a ne zbog užitka, tako je i nama hrana lijek života. Stoga nam priliči jesti da bismo živjeli, a ne da bismo uživali, ako želimo biti u skladu sa Sokratovim mudrim riječima, koji je rekao da većina ljudi živi da bi jela, ali da on jede da bi živio.1 Svakako nijedno razumno biće, koje teži biti čovjek, neće smatrati poželjnim biti poput većine, koja živi da bi jela, i poput nje provesti život u traženju užitka koji dolazi od hrane… Doista, možete primijetiti da su robovi obično jači od svojih gospodara, seljaci od građana, siromašni od bogatih, da su sposobniji za težak rad, manje zamoreni svojim radom, rjeđe bolesni, vedrije podnose hladnoću, vrućinu, nedostatak sna i sve takve neugode. Nadalje, pa čak i ako skupa i jeftina hrana podjednako dobro okrjepljuju tijelo, ipak treba odabrati jeftiniju hranu jer je primjerenija umjerenosti i više se pristoji dobrom čovjeku. Općenito je u pogledu hrane za ljude zdravih osjetila i razuma bolje ono što je lako nabaviti od onoga što je teško nabaviti, ona hrana koja ne zahtijeva nikakav trud od one koja to zahtijeva, ono što je dostupno bolje je od onoga što nije lako dostupno. Ali, da zaključim po pitanju hrane, smatram da bi njezina svrha trebala biti održavanje zdravlja i snage, da se u tu svrhu treba jesti samo ono što ne zahtijeva velike izdatke, i na kraju, da za stolom treba imati na umu pripadajuću pristojnost i umjerenost.
Koja je najbolja popudbina za starost?
Drugom prilikom, kad ga je neki stariji čovjek upitao koja je najbolja popudbina (viaticum) za starost, rekao je: isto ono što je najbolje i za mladost, naime da se živi načinom i u skladu s prirodom. Najbolje biste razumjeli što to znači kad biste shvatili da čovječanstvo nije stvoreno da uživa, kao što to nije ni konj ni pas niti krava… Jer priroda svakog bića vodi ga do njegove vlastite vrline; prema tome, nije razumno pretpostaviti da čovjek živi u skladu s prirodom kada živi lagodnim životom ispunjenim užicima, već kada živi životom ispunjenim vrlinama. Tada je, zaista, s pravom hvaljen i ponosan na sebe te je poletan i hrabar, a takve osobine nužno prati vedrina i spokojna radost.
Općenito, od svih stvorenja na zemlji jedino čovjek nalikuje Bogu i ima iste vrline koje i On ima, budući da ni kod bogova ne možemo zamisliti ništa bolje od razboritosti, pravednosti, hrabrosti i umjerenosti. Stoga, kako je Bog posjedovanjem tih vrlina nesavladan užitkom ili pohlepom, nadmoćniji od želje, zavisti i ljubomore, plemenit je, blagotvoran i dobar (jer takva je naša predodžba o Bogu), pa tako i o čovjeku stvorenom na Njegovu sliku – kada živi u skladu s prirodom – treba razmišljati kao da je sličan Njemu i da je poput Njega… Zaista nije nemoguće da čovjek bude takav, jer zasigurno kad susrećemo ljude koje nazivamo odanim Bogu i božanskima, ne trebamo zamišljati da su te vrline došle odnekud drugdje nego iz čovjekove vlastite prirode. Da se, pak, kojom srećom, dok je još mlad, potrudi dobiti prave smjernice i temeljito savladati sve one pouke koje se smatraju dobrima, te ih praktično primijeniti, takav bi čovjek u starosti, koristeći te unutarnje izvore, živio u skladu s prirodom i bez žaljenja bi se nosio s gubitkom mladenačkih užitaka, ne bi se brinuo zbog slabosti tijela, a niti bi bio uznemiren kad bi mu se susjedi podsmjehivali ili ga rođaci i prijatelji zanemarivali, jer bi u vlastitom duhu imao dobar protuotrov za sve te stvari, naime svoju prošlu izobrazbu…
Najbolji je život, složit ćete se, život dobrog čovjeka, a ipak je kraj čak i takvog čovjeka smrt. Stoga, kao što sam već rekao, ako bi netko u starosti uspio savladati ovu lekciju: čekati smrt bez straha i hrabro, stekao bi nemalo znanje o tome kako treba živjeti bez prigovora i u skladu s prirodom. To bi stekao družeći se s ljudima koji su filozofi ne samo po imenu, već uistinu, da je bio voljan slijediti njihova učenja.
Dakle, kažem vam da je najbolja popudbina za starost ona koju sam spomenuo na početku, živjeti u skladu s prirodom, radeći i razmišljajući o onome o čemu bi trebalo. Jer bi tako i kao starac bio vedar i zasluživao bi pohvale drugih te bi tako živio sretno i časno. Ali ako netko misli da je bogatstvo najveća utjeha starosti, a njegovo stjecanje da znači život bez tuge, prilično se vara; bogatstvo je u stanju priskrbiti čovjeku užitke u jelu, piću i druge osjetilne užitke, ali nikada ne može osigurati vedrinu duha niti osloboditi tuge onoga tko ga posjeduje…
O tome da bi i kraljevi trebali proučavati filozofiju
Kad mu je jednom prilikom došao jedan od kraljeva iz Sirije (jer su u to vrijeme još uvijek u Siriji postojali kraljevi kao rimski vazali), ono što je imao za reći tom čovjeku bile su, između ostalog, posebno istaknute, sljedeće riječi. Nemojte misliti, rekao je, da je primjerenije bilo kome drugome baviti se filozofijom nego Vama, ne iz bilo kojeg drugog razloga nego zato što ste Vi kralj. Jer prva je dužnost kralja da bude zaštitnik i dobročinitelj svog naroda, a zaštitnik i dobročinitelj mora znati što je dobro za ljude, a što loše, što je korisno, a što štetno, što je povoljno, a što nepovoljno…
A razlikovati dobro od lošeg, prednosti od nedostataka, korisno od štetnog uloga je nikoga drugog do filozofa, koji se stalno bavi upravo tim pitanjima kako ne bi bio neupućen u bilo koju od tih stvari, te kako bi učinio svojim umijećem razumijevanje onoga što vodi do ljudske sreće ili nesreće. Stoga se čini da bi kralj trebao proučavati filozofiju.
Nadalje, kralju priliči, točnije nužno je potrebno da sudi pravedno među podanicima, tako da nitko ne može imati više ili manje od onoga što zaslužuje, već mu treba pripasti čast ili kazna prema zasluzi. Ali kako bi itko nepravedan ikad mogao time vladati? I kako bi itko ikada mogao biti pravedan ako ne razumije prirodu pravde? To je dodatni razlog zbog kojeg bi kralj trebao proučavati filozofiju, jer bez takvog proučavanja ne bi se podrazumijevalo da poznaje pravdu i pravednika. Jer ne može se poreći da onaj koji ju je proučavao bolje razumije pravdu od onoga koji je nije proučavao, ili da svi koji nisu proučavali filozofiju ne poznaju njezinu prirodu…
Nadalje, presudno je važno da kralj vlada sobom i da zahtijeva od svojih podanika da vladaju sobom, te da uz pomoć trezvene vladavine i dolične pokornosti ne bude nikakve razuzdanosti niti s jedne niti s druge strane. Jer razuzdanost vodi propadanju i vladara i građana. Ali kako bi itko mogao vladati sobom ako se ne potrudi zauzdati svoje želje ili kako bi onaj koji je sam neobuzdan mogao druge natjerati na umjerenost? Ne može se navesti nijedno učenje, osim filozofije, kojim se postiže vladanje sobom. Naročito nas uči da budemo iznad užitaka i pohlepe, da prigrlimo štedljivost i izbjegavamo rasipnost; navikava nas da osjećamo sram i da obuzdavamo jezik, a to stvara disciplinu, red i uljudnost, i općenito ono što priliči ponašanju i držanju čovjeka. Kada su ove osobine prisutne kod običnog čovjeka, daju mu dostojanstvo i vladanje sobom, ali kad su prisutne kod kralja, čine ga izrazito bogu nalik i vrijednim poštovanja.
Dakle, budući da su neustrašivost i smjelost plod hrabrosti, kako bi ih inače čovjek stekao nego čvrstim uvjerenjem da smrt i nedaće nisu zlo? Jer, ponavljam, smrt i nedaće su stvari koje unose neravnotežu i plaše ljude kad misle da su zlo; filozofija jedina uči da to nisu zla. Prema tome, da bi kraljevi posjedovali hrabrost, a trebali bi je posjedovati više nego itko drugi, moraju se posvetiti proučavanju filozofije, jer ni na koji drugi način ne mogu postati hrabri…
Općenito je za dobrog kralja najvažnije da bude ispravan i besprijekoran u riječima i djelima ako doista želi biti “živi zakon”, kakvim su ga doživljavali ljudi drevnih vremena, da unosi red i sklad, suzbija bezakonje i neslogu, i da po ugledu na Zeusa, i poput njega, bude otac svoga naroda. Ali kako bi itko mogao biti takav kralj ako nije obdaren izvanrednom prirodom, i ako nije dobio najbolje moguće obrazovanje i ne posjeduje sve vrline koje priliče čovjeku?…
Kako bi drugačije čovjek mogao biti dobar vladar ili živjeti dobrim životom nego proučavanjem filozofije? Osobno sam uvjeren da je dobar kralj istodobno i nužno filozof, a filozof kraljevska osoba. Od ove dvije tvrdnje ispitajmo prvu: Može li itko biti dobar kralj ako nije dobar čovjek? Ne, to je nemoguće. Ako je netko dobar čovjek, ne bi li imao pravo biti nazvan filozofom? Sasvim sigurno, budući da je filozofija težnja za idealnim dobrom. Prema tome je dobar kralj od samog početka nužno i filozof.
Dakle, da je filozof poput kralja, možete shvatiti iz sljedećeg. Karakteristika kraljevske osobe je očigledna sposobnost da dobro vlada narodom i gradovima, te dostojnost upravljanja ljudima. Pa tko bi onda bio sposobniji poglavar grada ili dostojniji upravljati ljudima od filozofa? Jer mu priliči (ako je pravi filozof) da bude razborit, da vlada sobom, da je plemenitog duha, da dobro procjenjuje što je pravedno i što je dolično, da je učinkovit u provođenju svojih planova i strpljiv u nedaćama. Uz to, trebao bi biti hrabar, neustrašiv, da se može suočavati sa stvarima koje se čine strašnima, te k tome da je dobrohotan, pouzdan i čovječan. Može li se pronaći iti jedan koji bolje odgovara tome ili je sposobniji vladati od takvog čovjeka? Niti jedan.
O uređenju domova
…Što se mene tiče, dakle, radije bih odabrao bolest nego luksuz, jer bolest šteti samo tijelu, dok luksuz uništava i tijelo i dušu, uzrokujući slabost i nemoć u tijelu te nevladanje sobom i kukavičluk u duši. Štoviše, luksuz rađa nepravdu jer rađa i gramzivost. Jer niti jedan čovjek ekstravagantnog ukusa ne može izbjeći da bude rastrošan u izdacima, a niti tako rasipan može malo trošiti; ali u svojoj želji za mnogim stvarima ne može se suzdržati da ih ne stekne, a u nastojanju da ih stekne ne može ne biti grabežljiv i nepravedan, jer niti jedan čovjek ne može postići mnogo na pravedan način. Na još jedan drugi način bi čovjek luksuznih navika bio nepravedan, tako što bi oklijevao preuzeti dio tereta za svoj grad da ne bi žrtvovao svoj komotan način života, i ako bi se činilo potrebnim pretrpjeti uskraćivanje radi svojih prijatelja ili rodbine, on se tome ne bi podvrgnuo, jer mu želja za raskoši to ne bi dopuštala…
1 Ova se izreka često pripisuje Sokratu, a ponekad i Diogenu.
Autor: Dijana Kotarac
