Godine 2010. održana je u Galeriji Courtauld u Londonu izložba Michelangelovih crteža, pisama i pjesama, koja je ponovno probudila zanimanje javnosti za enigmatično Michelangelovo djelo nazvano Il Sogno, San ili San o ljudskoj prirodi. Radi se o impresivnom crtežu napravljenom crnom kredom koji prikazuje nagog muškarca čiji je sneni pogled usmjeren prema krilatom anđelu nadvijenim nad njim. Anđeo snažno puše u fanfaru usmjerenu prema njegovom čelu. Netom prije, muškarac je spavao na sanduku s maskama, ruku obavijenih oko velike bijele lopte. Oko njega mekše je prikazan niz scena s više ljudskih figura u različitim životnim situacijama. Crtež je nastao oko 1533. godine, a poznavatelji tvrde kako se radi o jednom od ponajboljih primjera crtačkog umijeća u povijesti umjetnosti. Kopirali su ga brojni autori, a kopije su se umnažale i širile gotovo od trenutka njegova nastanka.
Portret Michelangela Buonarrotija
Osim vještine te izuzetne upečatljivosti i dojmljivosti motiva, postoji i drugi razlog zbog kojeg ovaj crtež već stoljećima privlači pažnju znatiželjnika. Naime, Michelangelo o njemu nije ostavio nikakav zapis, tako da ne znamo zasigurno ni kako ga je nazvao, ni što predstavlja. Naziv Il Sogno (San) dugujemo Michelangelovu učeniku i biografu Giorgiu Vasariju koji ga je pod tim imenom naveo u popisu učiteljevih djela, uz crteže s motivima iz grčke mitologije. Prema Vasariju, radi se o crtežima bez premca, izrađenima u prezentacijske svrhe, a učitelj ih je darovao mladom plemiću Tommasu de’ Cavalieriju. Naziv The Dream of Human Life počeo se koristiti kasnije, a neki autori navode da je inspiriran citatom iz Shakespeareove Oluje.
Podijeljena su mišljenja o tome što crtež predstavlja. Napisani su brojni eseji koji ga nastoje objasniti. Jedni tvrde da se radi o kršćanskoj ikonografiji, drugi da prikazuje motiv iz grčke tradicije. Jedni zastupaju mišljenje kako je riječ o fikciji nastaloj po inspiraciji autora, a drugi da oslikava sadržaj određenog mitološkog događaja. Autori se uglavnom slažu oko toga da je poruka crteža višeslojna i kompleksna alegorija u kojoj je naglašena uloga vrlina i poroka.
Povjesničarka umjetnosti Maria Ruvoldt napisala je da je San prvi samostalni crtež u zapadnoj kulturi. Do tada su crteži služili samo kao predlošci ili skice za buduća slikarska ili kiparska djela. Za razliku od tih skica, Ruvoldt navodi kako je San cjelovito djelo čija je svrha da kod promatrača izazove beskrajno otkrivanje novih značenja, pružajući mu zadovoljstvo da mu se iznova vraća i nad njim meditira i promišlja.
I mi ćemo, u duhu ljubavi prema mudrosti, filozofskim očima sagledati ovo umjetničko djelo te pokušati naslutiti što predstavlja.
Indicije nalažu da odbacimo zamisao kako se radi o slikarovoj mašti jer su sva ostala Michelangelova djela utemeljena na opće poznatim mitološkim i simboličkim pričama pa je za pretpostaviti kako je to i ovdje slučaj. S druge strane, Vasari navodi na zanimljiv trag. On kaže da je San prezentacijski crtež i da je Michelangelo uz njega napravio i neke crteže iz grčke mitologije: Faetonov pad, Dječje bakanalije, Titijeva kazna i Otmica Ganimeda.
Ovi crteži dovode se u vezu s mitološkim prikazima iz Ovidijeve knjige Metamorfoze, ali pored toga, to su priče s određenim simboličkim sadržajem. Zbog svoje mladosti i neiskustva Faeton nije mogao obuzdati konje Sunčevih kola te se zbog toga strmoglavio na zemlju. Dječje bakanalije su alegorija neumjerenosti duša koje su potpuno podlegle tjelesnim željama. Titij je, zbog pokušaja silovanja nimfe Latone, kažnjen vječnim mukama – njegovu jetru, koja se neprestano obnavlja, svakodnevno proždire sup. Prelijepog mladića Ganimeda ugrabio je Zeus i odnio na Olimp gdje ga je postavio za peharnika bogova. Povjesničar umjetnosti Erwin Panofsky kaže da je Otmica Ganimeda priča o ekstazi platonske ljubavi, o oslobađanju duše iz njenog fizičkog ropstva i uzdizanju u sferu olimpskog blaženstva dok je, s druge strane, Titijeva kazna prikaz muka koje proživljava duša zarobljena senzualnim, zemaljskim željama. Prema neoplatoničkom tumačenju, ove mitološke priče predstavljaju alegorije razvoja ljudske psihe.
Mladi Michelangelo, u okviru svog školovanja na dvoru Lorenza de Medicija, podučavan je u Firentinskoj neoplatonskoj akademiji te je bio pod velikim utjecajem Ficina i de la Mirandolle, vrsnih filozofa i nastavljača Platonove filozofije koju je i sam usvojio i zagovarao cijeli život. Je li moguće da su San i ostali crteži nastali u duhu prezentacije Platonovih učenja? Ustvari, teško se oteti dojmu kako se svi navedeni crteži, pa tako i San, vrlo lako mogu sadržajno povezati s Platonovom knjigom Fedar, filozofskom pričom u kojoj glavni lik Sokrat i njegov mladi prijatelj Fedar vode zanimljivu raspravu o ulozi ljubavi, ljepote i zanosa u čovjekovom životu.
Faetonov pad
Ključ za tumačenje Sna mogao bi se nalaziti u mitološkoj priči o padu duše u materijalni svijet i njenom povratku izvorima, a koju u jednom trenutku iznosi Sokrat. Na početku te priče Sokrat kaže kako prirodu duše nismo sposobni odrediti (to je moguće samo bogovima), ali možemo pokušati opisati njene snage i način izražavanja. U tom smislu, ona je nalik konjskoj zaprezi s dva krilata konja kojima upravlja kočijaš. Jedan konj je poslušan i teži svijetu istinskog znanja, dok je drugi neposlušan i teži svijetu osjetilnog, što kočijašu otežava upravljanje zapregom. Sve se duše u nebeskom svijetu hrane promatranjem uzvišenih ideja: ljepote, dobrote i istine, zbog čega im se krila obogaćuju perjem za lakši let. Međutim, zbog hirovita ponašanja neposlušnog konja, ljudske duše se ne uspijevaju dovoljno nahraniti. Uslijed toga postupno gube perje te se na kraju, baš kao u priči o Faetonovom padu, strmoglavljuju na zemlju. Kada se to dogodi, duša se povezuje sa zemaljskim tijelom i postaje fizičko ljudsko biće.
U zemaljskom životu svaki od tri dijela duše očituje se na sebi svojstven način. Kočijaš duše, nous1, u zajednici s tijelom manifestira se kao nezrela svijest (razum). Krilati konji pretvaraju se u misao i nagon, dvije temeljne sile koje pokreću djelovanje nezrele svijesti. Plemeniti konj izražava se kao razboritost, Sofrozine, vrlina iz koje prirodno proizlaze druge humane vrijednosti poput umjerenosti, hrabrosti i pravednosti. Divlji konj predstavlja nagone i strasti kojima nismo uspjeli ovladati, a koji sačinjavaju Hibris, oholu, uobraženu i egoističnu stranu ljudske prirode.
U zemaljskom životu duša čezne za svojom nebeskom domovinom, ali joj se ne može vratiti dok ponovno ne okrilati. Nakon smrti, ona izlazi pred nebeski sud gdje se određuje njena daljnja sudbina na temelju djela učinjenih za života. Temeljem presude ona odlazi u neki od podzemnih ili nebeskih predjela otkuda se nakon tisuću godina vraća na mjesto suđenja gdje odabire novi život. Time započinje krug reinkarnacija: Tko ma u kome od ovih života svoj vijek pravedno proživi, tome će zapasti bolja sudbina, a tko nepravedno, zapast će mu gora. Jer na ono isto mjesto odakle je koja duša došla ne vraća se ona za deset tisuća godina: jer joj ne rastu krila prije tog vremena, osim duše onoga tko je pošteno filozofirao….2
Michelangelov crtež Il Sogno ili San
Nije teško zamisliti kako Michelangelov San prikazuje ideje sadržane u ovom govoru, ali, prije tumačenja samog crteža, dobro se prisjetiti još nekih pojedinosti vezanih uz ostala Michelangelova djela. Njegovi radovi nikad nisu statični prikazi. Oni uvijek oslikavaju određeni događaj, radnju koja je povezana s ključnim momentom priče. Svaka kretnja, svaki izraz lica, svaki oslikani detalj, poput trenutka zamrznutog u vremenu, ima svoju prošlost iz koje istovremeno proizlazi nagovještaj tijeka buduće radnje. Osim toga, poznato je da svaki njegov rad u pozadini nosi matematički ključ sadržan u geometrijskim strukturama i njihovoj simbolici. Na taj se ključ oslanja radnja priče koja prenosi jednu ili više poruka. Sve ima svoje značenje, ništa nije samo zbog dekoracije. Psihološki elementi sadržani u kretnjama i izrazima lica u interakciji su sa simbolima koji predstavljaju određene ideje. U tom kontekstu bilo bi dobro promatrati i ovaj crtež.
Geometrijsku pozadinu ovog djela čine dva obrnuta trokuta ili stošca, spojena vrhovima. U gornjem je prikazana samo krilata figura, dok je preostali prostor potpuno čist. U donjem, koji kao da je sjena gornjeg, smješteno je sve ostalo. Na dnu donjeg dijela nalazi se sanduk s antičkim kazališnim maskama. Kocka, ili u ovom slučaju kvadar, kao najnepokretnije geometrijsko tijelo obilježje je tromosti te se zbog toga još od antičkog vremena smatra simbolom materije. U kontekstu prepričanog mita, kazališne maske smještene u sanduku mogu predstavljati prolazne osobnosti koje je na sebe u prethodnim životima preuzela duša, individua, koja spava na sanduku. Latinska riječ persona3, u značenju ličnost ili osobnost, dolazi od grčke riječi prosopon čije je izvorno značenje kazališna maska. Potvrda da je Michelangelo upravo to imao na umu mogla bi biti činjenica da se među maskama nalazi i njegovo lice.
Nadalje, sfumato likovi smješteni u polukrugu oko središnjeg lika mogli bi oslikavati različite oblike Hibrisa koji se spominju u knjizi. U Fedru čitamo: Hibris je mnogoimen, jer ima mnoštvo dijelova i oblika. Oblik koji se najviše ističe daje svoje ime onom kod koga se nalazi, a to ime nije ni lijepo ni dostojno da bi se njime nazvali.4 S lijeva na desno možemo prepoznati: proždrljivost, sumnjičavost ili zavist, pijanstvo, požudu, gramzivost, srdžbu, nasilnost, lijenost i apatiju. Zajedno s maskama oni zatvaraju horizontalni krug oko glavnog lika.
Njihov opozit je kugla, smještena u središtu, na koju se oslanja središnji lik. Kugla je najpokretnije, savršeno geometrijsko tijelo. U srednjem vijeku djelatnosti uma predstavljane su krugovima sa središnjom razdjelnom crtom. Krugovi su označavali različite sfere mentalnih aktivnosti. Michaelangelova kugla također ima razdjelnu crtu. Premda ne možemo sa sigurnošću potvrditi njeno značenje, ona bi mogla biti simbol mentalnih procesa povezanih s velikodušnim, plemenitim djelovanjem koje je oprečno Hibrisu. Odnosno, mogla bi predstavljati Sofrozine, razboritost, vrlinu koja nas vodi prema onom najboljem i najhumanijem u nama.
Krilati lik koji se nadvio nad muškarca pušući u fanfaru usmjerenu prema njegovoj prednjoj fontaneli5 mogao bi biti Eros, Ljubav, snaga koja pomaže duši na njenom putu povratka. Sokrat tumači Fedru kako je ključ povratka duše u nebeski svijet povezan s ljepotom, jer ona jedina može premostiti ponor koji razdvaja ovaj svijet od svijeta ideja. Ljepota je jedna od temeljnih i najvažnijih ideja u nebeskom svijetu, a posebna je po tome što je možemo uočiti putem osjetila i putem uma, za razliku od drugih uzvišenih ideja kao što su pravednost ili dobrota, koje se mogu zamijetiti isključivo umom. Kada duša u ovom svijetu ugleda nešto iznimno lijepo, ona se i ne znajući prisjeća ljepote koju je nekoć gledala te, kao da je gromom ošinuta, sva pretrne i zadrhti očarana njome. U tom trenutku duša osjeća snagu ljubavi, Erosove privlačne sile, a onaj koga je pogodila ima potrebu da stalno bude u dodiru s ljepotom koja ga je očarala. Zato su, prema Platonu, upravo zanesenost i bezumnost zaljubljenih upečatljivi znaci našeg prisjećanja ideje ljepote.
Ljubav je snaga koja potiče čovjeka na realizaciju. Da nije nje, duša bi pod pritiskom nagona zaboravila svoj duhovni izvor. No, ljepota nije tjelesna i ne zadržava se dugo u materijalnim stvarima. Slijedeći je, čovjek prije ili kasnije mora uvidjeti da to za čim žudi nije tjelesno te da ljubav prema tijelima treba zamijeniti ljubavlju prema duši. Kada to shvati, stigao je do polovine puta. Nakon toga treba uočiti da ljepota duše proizlazi iz stečene mudrosti koja će joj postepeno omogućiti promatranje uzvišenih ideja, hrane od koje joj raste perje, odnosno, od koje postaje ljepša.
Međutim, put od tjelesne ljubavi do ljubavi prema mudrosti popločan je brojnim izazovima i iskušenjima. Ne uspije li kočijaš ovladati divljim konjem, potpast će pod vlast Hibrisa i završiti opijen nekom od strasti te će mu trebati puno vremena i više života da se oslobodi. S druge strane, ukoliko bude slijedio naloge razboritosti i uspije ukrotiti divljeg konja, postat će sposoban čuti Erosov poziv na buđenje. Tada će u filozofskom zanosu po prvi put ugledati ideju ljepote.
Središnji lik prikazuje čovjeka koji se tek probudio. Nešto ranije spavao je na sanduku obgrlivši kuglu rukama. Kada se probudio, okrenuo se prema zovu fanfare upirući se rukama o kuglu i istovremeno podižući nogu na kutiju, kao da se želi bolje namjestiti ili podići na noge. Lice mu je još sanjivo, melankolično, pogled zanesen, pokreti još tromi… Ovo bi mogla biti alegorija duše u trenutku kada se, uz Erosovu pomoć, potaknuta ljepotom i filozofskim zanosom, po prvi put prisjetila prave ljepote koju je gledala dok je bila slobodna i krilata, te želi poletjeti uvis, ali za to još nema snage i kao ptica samo gleda iznad sebe, ne mareći više za stvari na zemlji.6 Od tog trenutka probuđena duša započinje vlastito filozofsko putovanje. Putovanje za koje su, prema Platonu, sposobne samo “estetske duše”, kao što je u svakom pogledu bila Michelangelova.
Ovaj trenutak buđenja duše opisan u Platonovom Fedru, prema svim indicijama, mogao bi biti trenutak kojeg je Michelangelo predočio u svom djelu San. Naravno, nikad nećemo sa sigurnošću znati je li to istina. Možemo to prihvatiti, odbaciti ili jednostavno shvatiti kao odsanjani san. Jer, Mi smo tek tvar od koje građeni su snovi, I snovima je samo obavit naš kratki život, kako kaže Sheakespearov Prospero u Oluji.
Ali, ako bi se kojim slučajem pokazalo kako Michelangelov San zaista predstavlja prezentaciju mitološke scene iz Fedra, to bi značilo da mu je Fedar bila važna knjiga, knjiga koju je više puta čitao i o kojoj je puno promišljao, jer je inače ne bi mogao oslikati na ovakav način. U tom slučaju, bilo bi nadasve zanimljivo saznati do kojih je zaključaka o ovom djelu došao stari majstor. Jer, kao što je točno da San izaziva promatrače na beskrajno otkrivanje novih značenja, to se isto zasigurno i s punim pravom može ustvrditi i za Platonova Fedra.
1 Duh, istinsko nutarnje biće, duhovna ili inteligibilna priroda čovjeka.
2 Fedar, 249a
3 Latinski etimolozi objašnjavaju da persona dolazi od per sonare: ono kroz što odjekuje glas glumca.
4 Fedar, 237d
5 Čeona membrana koja okoštava do druge godine života. U srednjem vijeku se mislilo da je
to otvor kroz koji duša ulazi u tijelo prilikom rođenja i kroz koji ga napušta u trenutku smrti.
6 Fedar, 249e
Autor: Jerko Grgić
