Gotovo da ne postoji vrlina koja se toliko veličala tijekom prošlosti kao što je to hrabrost, zlatna sredina između plašljivosti i nepromišljene smjelosti. Ovu vrlinu Platon pridaje srčanom dijelu duše koji se nalazi u sredini između umnog i požudnog dijela. Hrabrost nije izlaganje opasnosti bez straha, nego odlučnost da se ne poklekne pred nedaćama i opasnostima, da se ostane čvrstim radi pravedna cilja. Najviša hrabrost je ona kojom se pobjeđuje samoga sebe i svoje strahove.
Navike u ponašanju, razmišljanju i izražavanju daju nam lažan osjećaj sigurnosti, pogotovo ako su usvojene samo zato što tako priliči vremenu u kojem živimo. Da bismo mogli autentično izražavati sebe, moramo ih preispitivati i mijenjati. Iako to znači suočavanje s nepoznatim i rizikom, promjena je prilika da rastemo kao ljudska bića.
U Sparti ustrojenoj prema nepisanim Likurgovim zakonima sve je bilo podređeno opstanku i boljitku države. Iz toga se razvilo ratno učenje i učenje o strahu koje je služilo pobjeđivanju slabosti, jačanju vrline i očuvanju časti, po čemu ih danas i pamtimo.
Lucije Anej Seneka, jedan od najvažnijih predstavnika rimskog stoicizma, u pismima Luciliju poučava o usavršavanju karaktera i vježbanju u vrlinama te posebno naglašava važnost ustrajnosti.