Strah je mehanizam upozorenja koji sva naša osjetila stavlja u stanje pripravnosti za obranu. On naše reakcije može aktivirati ili inhibirati, što je slučaj kod panike koja paralizira sposobnost rasuđivanja. Tada reagiramo instinktivno, poput životinje, što se svodi na reflekse bijega ili agresije. Humanizacija se sastoji u upravljanju našim strahovima koje trebamo prepoznati i prihvatiti, što znači kanalizirati izazove života.
Gotovo da ne postoji vrlina koja se toliko veličala tijekom prošlosti kao što je to hrabrost, zlatna sredina između plašljivosti i nepromišljene smjelosti. Ovu vrlinu Platon pridaje srčanom dijelu duše koji se nalazi u sredini između umnog i požudnog dijela. Hrabrost nije izlaganje opasnosti bez straha, nego odlučnost da se ne poklekne pred nedaćama i opasnostima, da se ostane čvrstim radi pravedna cilja. Najviša hrabrost je ona kojom se pobjeđuje samoga sebe i svoje strahove.
Navike u ponašanju, razmišljanju i izražavanju daju nam lažan osjećaj sigurnosti, pogotovo ako su usvojene samo zato što tako priliči vremenu u kojem živimo. Da bismo mogli autentično izražavati sebe, moramo ih preispitivati i mijenjati. Iako to znači suočavanje s nepoznatim i rizikom, promjena je prilika da rastemo kao ljudska bića.
U Sparti ustrojenoj prema nepisanim Likurgovim zakonima sve je bilo podređeno opstanku i boljitku države. Iz toga se razvilo ratno učenje i učenje o strahu koje je služilo pobjeđivanju slabosti, jačanju vrline i očuvanju časti, po čemu ih danas i pamtimo.
Lucije Anej Seneka, jedan od najvažnijih predstavnika rimskog stoicizma, u pismima Luciliju poučava o usavršavanju karaktera i vježbanju u vrlinama te posebno naglašava važnost ustrajnosti.