Strah od promjene, forma psihološkog straha koja ponekad uspijeva obuzeti i fizičku i mentalnu razinu čovjeka, javlja se i u drugim vidovima: strah od nepoznatog, strah od rizika, strah od gubitka stvari, pa i strah od ishoda.

Mnogo je puta rečeno da je čovjek “životinja s navikama” i u tome ima istine. Čovjek ima mnogo “gospodara” koji se brinu o tome da ga nauče određenim navikama koje mu daju osjećaj sigurnosti unutar skupine. Ti se isti “gospodari” brinu i o tome da razviju strah od gubitka tih istih navika, barem dok to odgovara namjerama spomenutih “poučavatelja”.

Mi rastemo u društvu oblikovanom različitim motivacijama: neke od njih su prirodne i svojstvene povijesnim potrebama, dok su druge potpuno umjetne, potaknute interesima i modama koje tijekom nekog vremena upravljaju pokretima velikih masa.

Upravo su umjetne potrebe ili one koje su obojene neprirodnošću, one koje najviše sputavaju ljude i sprječavaju promjenu u bilo kojem smislu. Objasnimo to na sljedećem primjeru: voljeti i osjećati se voljeno prirodna je potreba svakog čovjeka. No, pomodni društveni zahtjevi vezuju uz ljubav cijeli niz uvjeta koji je čine umjetnom i gotovo nemogućom živjeti. Tako, osim osjećaja, treba imati materijalna dobra i utjecajan položaj, a to zatvara vrata iskrenom zajedničkom životu.

Čovjek promatra što čine ostali i ponavljanjem tih postupaka postiže određeni psihološki mir koji mu omogućava da se dostojno smjesti unutar zajednice. On se bori kako bi stekao stvari koje se smatraju neophodnima, a kad ih jednom stekne, ne smije ih zapustiti jer bi time izgubio vlastitu stabilnost koja se nažalost oslanja na vanjske osnove.

Na isti način mode nameću određene stilove ponašanja, izražavanja, ljudskih odnosa, mišljenja i vjerovanja koji osiguravaju “normalnost”, barem neko vrijeme. Treba biti u toku da bi se slijedila ova nametnuta strujanja i mijenjati se s njima kako se ni za jedan korak ne bi udaljili od stada.

Otuda potječe strah od promjene. Svaka promjena, ako je istinska, podrazumijeva izdvajanje bilo u dobrom ili lošem smislu, napuštanje općeprihvaćenih normi, riskiranje da se bude različit i da se izgube neke od cijenjenih vrijednosti ustanovljenih upravo onom neprirodnošću.

Moguć je i nestanak lažne naklonosti onih koji su nas malo ili nimalo voljeli, kao i nestalnog ugleda postignutog vezivanjem uz prolaznu pomodnost.

Jonathan LivingstoneZa one koji nastoje postati filozofi, koji vole mudrost, prva i osnovna promjena koju moraju pokrenuti je buđenje svijesti. Čim izroni iz amorfne mase vlastitih potreba i fizičkih, psihičkih i mentalnih prohtjeva, ona istovremeno pokreće cijeli niz promjena.

Dok se živi naslijepo, malo znači usvojiti ovaj ili onaj oblik ponašanja i u njemu se učvršćivati, ali aktivna svijest obavezuje na ponovno preispitivanje mnogih aspekata života koji prije toga nisu imali nikakvu važnost.

Filozof se prije svega navikava postavljati duboka pitanja o životu, o sebi samome, o sudbini… Njegov se um sve više okreće istraživanju i vodi ga preispitivanju vlastitog načina života, ukazujući mu na nove puteve stalnog usavršavanja.

Promjene na koje se odlučuje filozof ne odgovaraju ni modi, ni općeprihvaćenim stavovima. Naprotiv, to su promjene uzlaznog tipa u kojima je svaki korak jedna stepenica više na putu nadilaženja. I više nego o promjenama, trebali bismo govoriti o jedinstvenim i istinskim elementima ljudskog bića, izvan doticaja promjena materijalne prirode, izvan doticaja života i smrti, strasti i mnijenja.

Zašto se onda bojimo promjena kad smo svjesni da će nam ove osobite promjene donijeti samo dobro i dovesti nas do većeg duhovnog razvitka? Zato što se one moraju postići vlastitim snagama, licem u lice sa samim sobom, a da pritom odobravanje, pohvale i kritike drugih nemaju nikakvu važnost. Zato što te promjene očigledno podrazumijevaju i neke gubitke, no to su gubici koji će otvoriti prolaz novim, stabilnim i harmoničnim vrijednostima. Zato što svaka promjena sadrži rizike. Ne poznajemo nijednog heroja koji nije prolazio rizična iskušenja i sve ih iskušao do svog pobjedonosnog izlaska. I kao što smo rekli na početku – zato što postoje i oni koji se plaše uspjeha, koji znaju da će se, kad se on ostvari, morati držati na visini tog uspjeha. Pritom neće smjeti dopustiti padove ili depresije, jer taj unutarnji uspjeh postavlja čvrste i odlučne zahtjeve pred vlastitom sviješću.

No, je li to vrijedno pokušaja?

Budi drugačiji

Sudbina čovjeka je da dođe do najsavršenijeg stanja čovjeka i, kako to navode ezoterijske tradicije svih vremena, da u svakom smislu raste u onom što je izvan ljudske uvjetovanosti dok se ne pokaže dostojnim učenikom bogova, a ne već spomenutih “poučavatelja ljudi”. Prije ili kasnije, do te sudbine moramo doći svi, s više ili manje patnje. Promjena je obvezatan uvjet. Dakle, zašto ne početi istog trenutka? Zašto se ne riješiti straha koji sam po sebi nije nešto pozitivno? Zašto ne razvijati hrabrost onoga koji zna što hoće i za to se bori?

Izbor je na nama: ili banalni strah od promjene onoga što se svakako mijenja i tako nas ostavlja nesposobnima, ili odlučna smjelost na definitivnu promjenu koja nas pretvara u snažne ljude, sigurne u same sebe, koji kroče kroz život licem okrenutim prema Sudbini.