Narodne priče prenošene s koljena na koljeno, u kojima je sabrano iskustvo i mudrost čovječanstva, sadrže vrijednosti koje suvremeni čovjek sve manje prepoznaje. Često ih se smatra okrutnima i neprimjerenima za djecu te ih se izmjenjuje. Ipak, te priče nose jasne pouke o svijetu i svakodnevnom životu te obogaćuju unutarnji svijet djeteta. One bude vjeru da slabi mogu postati jaki, da dobro pobjeđuje zlo, što kod djece stvara povjerenje u život i u same sebe.
Narodne predaje diljem svijeta obiluju pričama o nadnaravnim bićima, čarobnim, dobrim ili zlim, pokatkad vidljivim, a najčešće nevidljivim. U hrvatskoj predaji priče su to o vilama koje je zabilježio povjesničar i književnik Ivan Kukuljević-Sakcinski iz 19. stoljeća. Opisivane su kao nezemaljski lijepe djevojke s krilima koje su posjedovale različita znanja. Rijetki bi se zbližili s vilama i tada bi ih one podučile mnogim vještinama pa su ih zvali "vilenici". To davno vrijeme u kojem su živjele vile u narodu se spominjalo kao zlatno doba.
U modernom svijetu koji živi u uvjerenju o linearnom napretku, tradicija je sinonimom za nešto zastarjelo, a društva prošlosti obično se smatraju nazadnima i neukima. No, tijekom duge ljudske prošlosti društva su nastajala i nestajala, civilizacije dosezale vrhunce i tonule u zaborav, a iza sebe su ostavile vrijedna iskustva koja su ugrađena u temelje našeg današnjeg društva. Tradicija kao prijenos iskustava ne samo da je potrebna, nego je ključna za razvoj i opstanak civilizacije jer je sadašnjost karika dugog lanca koji povezuje prošlost i budućnost.
Špilju, mjesto vječne tame u kojoj traje život kamena mjeren tisućljećima, čovjek je oduvijek vezao uz misterije i inicijatske obrede. U mnogim tradicijama ona je arhetip maternice, mjesto obnavljanja, ponovnog rođenja. Ljepota ovog umjetničkog djela prirode ispunjava čovjeka današnjice poštovanjem i divljenjem.