Sokrat – ili kako se postaje filozof?

Sokrat je u tolikoj mjeri temeljna ličnost Zapada da možemo govoriti o razdoblju “prije” i “poslije” Sokrata. Ipak, mi ga poznajemo samo posredno. Sve što znamo o njemu potječe od drugih, od onih koji su ga poznavali, koji su s njim razgovarali ili se s njim sukobljavali. On sam nije ostavio nikakav zapis jer mu do toga, čini se, nije bilo stalo. Najvažnije mu je bilo da se kroz dijalog razvija ljubav prema dobru, lijepom, pravednom. Može se reći da smo na izvjestan način svi susreli Sokrata. Jer, svi težimo upoznati i približiti se, ma koliko malo to bilo, onom istinskom, dobrom i pravednom. Svi susrećemo Sokrata – barem onog koji živi u svakom od nas.

Sokrat je živio u V. stoljeću prije Krista, u razdoblju koje je izuzetno važno za povijest grčke i zapadne misli. To je istovremeno i doba sjaja i velikih preokre­ta. Veliki ratovi protiv Perzije, najmoćnije azijske sile tog doba, završavaju pobjedom Grčke, čime je na duže vrijeme otklonjena opasnost potpadanja istočnog Mediterana pod azijski utjecaj.

Grčka koja se pojavljuje početkom V. stoljeća, negdje u vrijeme Sokratova rođenja (470. g. pr. Kr.), dovodi, međutim, svoju prošlost u pitanje. Gradovi su uzburkani pojavom nove forme upravljanja – demokracije. To slavno razdoblje bit će nazvano stoljećem Perikla, zlatnim dobom Atene i Grčke. To je doba kada su na Akropoli podignuti Partenon i Propileji koje i danas posjećuje toliko naših suvremenika u potrazi za izvornim duhom zapadne misli. Iako se danas toliko poziva na taj grčki duh, on se ne doživljava onakvim kakav je bio u Sokratovo doba.

Premda je rat protiv Perzijanaca završio pobjedom Grka, taj rat, kojemu bi moderni ekvivalent bio Prvi svjetski rat, ostavio je gradove bez života, spaljenu Atenu, desetkovano stanovništvo. No, Grci će se brzo oporaviti. Kao pomorski narod, imali su razvijen ­osjećaj za trgovinu i putovanja, a otklanjanjem perzijske opasnosti osigurana im je jaka ekonomska ekspanzija na Mediteranu i Bliskom istoku

Fascinantna i zbunjujuća ličnost

Suparništvo između grčkih gradova, što je bila konstanta njihove povijesti, uzrok je Peloponeskog rata tijekom kojeg će se trideset godina sukobljavati Sparta i Atena. Sokrat je u ovom ratu sudjelovao tri puta kao atenski hoplit.

Sokrat, koji nije bio ni ratoboran ni nasilan, ispunjavao je svoju vojničku dužnost kao građanin Atene kako bi zaštitio svoju domovinu i sugrađane. Bio je hrabar čovjek i isticao se u borbi. Iako slobodan građanin, nije si mogao priuštiti konja ili štitonošu koji bi mu nosio koplje i štit. Spasio je živote više ljudi, ne tražeći ni nagradu ni slavu zbog toga. Među njima su bili i Alkibijad, o kojem ćemo govoriti poslije, i povjesničar Ksenofon.

U vrijeme mira, taj je miroljubivi čovjek “ratovao” riječima i razgovorom. Njegova su pitanja uznemiravala pa je jedan od onih kojemu je Sokrat razotkrio neznanje izgubio hladnokrvnost i udario ga. “To je nevjerojatno!”, primjećuje Sokrat, “Ima dana kada se pitam bi li bilo bolje izaći s kacigom!”

Drugom ga je prilikom jedan od onih kojima se zamjerio udario nogom.

“Učini nešto!” povikaše njegovi pratioci. “Zar bih trebao podnijeti tužbu ako se neki magarac ritne na me dok prolazim ulicom?” odgovori Sokrat.

Takav je bio Sokrat, hrabar i miroljubiv.

Kad govorimo o Sokratu, čovjeku kojeg je proročište proglasilo najmudrijim Atenjaninom, zamišljamo nekog izuzetnog, ali to nije bilo tako. Bio je neugle­dne vanjštine, a njegovo je ponašanje zbunjivalo. Jednog je dana prolazio ulicom poskakujući u punoj ratnoj opremi s kacigom, štitom i kopljem. Kad su ga pitali zašto to čini, odgovorio je: “Vodim dijalog sa svojim trbuhom!” Naime, zaključivši da je previše debeo, odlučio je vježbati kako bi smršavio. Sokratovo nepredvidljivo ponašanje zbunjivalo je do te mjere da je uznemirivalo. Nikada se nije znalo što će reći.

Bio mu je stran svaki dogmatizam. Tvrdio je da nema nikakvo učenje koje bi mogao prenijeti. Poput primalje pomagao je svojim učenicima da pronađu istinu u sebi samima. Nikome se ne može dati ništa osim onog što je on sam sposoban pronaći u sebi. Za Sokrata se može reći da je “katalizator” istine koju svatko nosi. Njegova prisutnost i njegovo djelovanje omogućavali su onima koji to žele pronaći djelić istine koju nose u sebi, a koja je korijen svake buduće mudrosti. Sokrat nije profesor koji predaje neku posebnu teoriju, nego učitelj koji postavlja svakog pred njega samog. Njegova uloga je uloga zrcala u kojem se svatko može vidjeti. Alkibijad je govorio da se iza fizičke ružnoće Sokrata skrivala najljepša duša Atenjana. On je Sokratov izgled uspoređivao sa Silenom. Silen je pripadao Dionizovoj povorci, bio je odbojna lika, tupastog nosa i velikog trbuha. Atenjani su figurice bogova čuvali u kutijama u obliku Silena, simbola ljepote duše s kojom izgled tijela ne mora nužno biti usklađen.

Osnovna Sokratova ideja bila je da se istina ne može izraziti formulom i tako prenijeti iz jednog uma u drugi.

Stoga je zbunjivao sugovornika u trenutku kada bi ovaj to najmanje očekivao, kako bi u njemu probudio spoznaju. Ne brinući o tome kakvo će se mišljenje stvoriti o njemu, bio je zaokupljen time da svakome pruži priliku za spoznajom, a to je ujedno ono najgore i najbolje što se nekome može dogoditi. Najgore, jer razotkrivanje vlastitog neznanja i svega onog što se dotad odbijalo vidjeti izaziva šok i izvor je boli. To je put bez kraja jer se iza jednog neznanja uvijek otkriva novo. No, svijest o onome što se ne zna ili se pogrešno shvaća podrazumijeva dugi proces putem kojeg je moguće doseći iskustvo istine. Svi se tumači Sokrata slažu u ovome.

Tri Sokratove krize i Sokratova metoda

Tri velika trenutka u Sokratovom životu dovest će do razrade Sokratove metode. Suprotno onome što se obično misli, veliki se ljudi ne rađaju potpuno ostvareni: oni imaju život koji ih je obilježio i, kao i svi ostali, prolaze sumnje, poteškoće, krize i boli. No oni na njih reagiraju na izuzetan način: oni nadilaze svoje krize učeći kroz bol koju su iskusili. Kao i svi ljudi, i Sokrat je imao probleme, ali je odlučio učiti od života, boli i kriza. Primijetio je da ne samo što ne zna sve, već je spoznao da zapravo ne zna ništa. Stoga nam je on tako blizak i predstavlja stalno mjerilo za sve zapadne filozofe. Iako nije ostavio ni jedan zapis, svi se pozivaju na Sokrata.

Jean-Baptiste Regnault: Sokrat izvlači Alkibijada iz zagrljaja osjetilnog užitka, 1791. g.

Prva kriza: Alkibijad

Sokrat je doživio tri velike krize, od kojih se prva odnosi na vrlo kontroverznu ličnost Atenjanina Alkibijada. On je pripadao jednoj od najbogatijih i najuglednijih gradskih obitelji i još kao dječak bio je određen za visoku političku karijeru – Periklovog nasljednika. Bio je poznat kao izvanredno dobar i blag, učenik kakvog je Sokrat mogao samo poželjeti. Sokrat će ga pokušati zainteresirati za vježbanje vrline, ovladavanje sobom i harmoničan život. On će nastojati tijekom dvadeset godina voditi mladog čovjeka do toga da osvijesti vlastito neznanje i postane filozof. Ipak, kad je Sokratu bilo oko četrdeset sedam godina, a Alkibijadu manje od trideset, Sokrat, uvidjevši neuspjeh, objavljuje Alkibijadu da će svaki od njih slijediti vlastiti put i nadahnuće. Kako se Alkibijad udaljavao od Sokrata, tako je izranjala njegova prava priroda. Otišao je toliko daleko da je izdao Atenu i morao prebjeći Perzijancima. Pretvara se u suprotnost uzornom atenskom građaninu: traži moć zbog moći same, traži časti i bogatstvo. Umjesto da bude Sokratov učenik, Alkibijad se pokazuje kao njegova sjena i suprotnost: dobar, ali podmitljiv, blag, ali neumjeren, hrabar, ali izdajnik. Nakon dvadeset godina pokušaja, to je za Sokrata predstavljalo pad. Tada doživljava svoju prvu krizu.

Dolazi do spoznaje da ako netko odbija napredovati, ni blizina najveće vrline, najboljeg učenja i najveće brižnosti neće dati rezultat. Ni ljubav ni vrlina ne mogu se prenijeti. Može se voljeti, ali se ne može utjecati na drugog da voli. Može se znati, ali se ne može učiniti drugog mudrim. Može se biti pun vrlina i biti primjer, ali to neće probuditi vrlinu u drugom. Da bi se nekom moglo pomoći, on mora biti voljan postati bolji. Zbog toga je Sokrat tvrdio da nema nikakvog učenja koje bi mogao predati. To ne znači da on nije imao ništa za predati, već da je prijenos jedino moguć ukoliko kod druge osobe postoji interes, ukoliko želi naučiti, razumjeti i to primijeniti. Sokrat postaje svjestan pogreške koju je počinio smatrajući da je u stanju spasiti Alkibijada od njega samog i unatoč njemu samome. Ne može se spasiti onaj koji ne želi biti spašen. Ne može se pomoći onom koji ne želi pomoći samome sebi. Taj neuspjeh, kojem je uzrok Sokratova dobrota, dovodi Sokrata u sumnju u sebe samog.

Okreće se dubokom preispitivanju pa se govori o Sokratovoj melankoliji kao o filozofskoj “bolesti”, nekoj vrsti povratka izvoru kako bi se utvrdilo stanje i uspostavio red. Za korjenitu promjenu ponašanja potrebno je, naime, doći do dna, vratiti se u vrijeme koje je prethodilo postojećem stanju, dok su stvari bile još u potencijalu, kako bi se moglo razumjeti ono što je bilo pogrešno od samog početka. Ne treba lijepiti komadiće vaze koja je iz peći izašla slomljena, već se treba vratiti na početak, modeliranju nove vaze očišćene od nečistoća koje su dovele do loma.

To je prva faza Sokratove metode: preispitivanje svijesti, potreba da se dopre najdublje u sebe, znajući da se ne može promijeniti ono što se ne želi promijeniti, a da bi se moglo evoluirati, potrebno je u sebi probuditi pokretača transformacije. Sokrat nije intelektualac nego praktičan čovjek. On je zahtjevan prema sebi kao što je i prema onima koji su spremni prihvatiti avanturu njegove metode. Zahtjevan, zato što je to intenzivno preispitivanje koje dovodi u pitanje čvrsto uspostavljene predodžbe. Stvari se, naime, pokazuju drugačijima ovisno o tome kako ih se gleda, izvana ili iznutra.

Zbog toga Sokrat odlučuje da više neće biti bilo kome učitelj i da svoje djelovanje neće ograničiti samo na mladiće iz vladajuće klase jer se oni koji se žele mijenjati nalaze posvuda. Otada sugovornike traži posvuda i stavlja im svoje umijeće na raspolaganje bez naplate – za razliku od sofista koji su umjesto istini imućne poučavali vještini kako biti u pravu. Tako se Sokrat posvećuje mladima i onima manje mladima, postavljajući pitanja svima.

Druga kriza: Proročanstvo u Delfima

Nekoliko godina kasnije, kada je bio u pedesetim godinama, Sokrat doživljava drugu krizu. Jedan je njegov prijatelj vodio izaslanstvo u Delfe, kako bi se prema tadašnjem običaju posavjetovalo s proročištem vezano uz budućnost grada Atene. Odlučio je iskoristiti priliku i postaviti Pitiji dodatno pitanje: “Tko je najmudriji čovjek u Ateni?” Odgovor je glasio: “Sofoklo je mudar, Euripid je mudriji, ali Sokrat je od svih ljudi najmudriji.” Sretan, njegov prijatelj hita u Atenu prenijeti Sokratu glas proročišta. Sokrat, potresen, ne shvaća po čemu bi on mogao biti najmudriji čovjek u Ateni. Odlučuje posjetiti sve ljude koji su poznati kao najučeniji, najbolji u svojim disciplinama. Ispituje ih u čemu je njihova izuzetnost. Zašto su najbolji? I svaki od njih daje mu svoj odgovor. Sokrat nastavlja dalje s pitanjima, što ozlojeđuje njegove sugovornike jer su konačno prisiljeni priznati vlastito neznanje. Neki to primaju mirno, drugi mu zamjeraju, što će Sokrata kasnije skupo stajati. Po završetku svog obilaska, shvaća zašto ga je proročište proglasilo najmudrijim čovjekom u Ateni: jedino on zna da ništa ne zna. Nije razlika u obimu znanja, nego u tome što je on, za razliku od drugih, svjestan vlastitog neznanja.

Ta spoznaja ga učvršćuje u mišljenju da je mudar utoliko što priznaje svoje neznanje. Prepoznavanje vlastitog neznanja i vlastitih pogrešaka otvara duh. Bez toga se ne može usmjeriti pažnja ni na što drugo, osim na ono za što se tek misli da se zna. Prihvaćanje vlastitog neznanja budi ljubav prema mudrosti. Tada se može postati zaljubljenikom onoga što se ne poznaje, zaljubljenikom u misterij nepoznatog. To je ta ljubav prema mudrosti koja je temelj filozofije. Biti filozof, to jest buditi u sebi ljubav prema nepoznatom, može samo onaj koji je prepoznao vlastito neznanje i koji može preispitivati prihvaćeno mišljenje.

Tada se može prijeći na drugu etapu Sokratove metode: pročišćenje mišljenja, predrasuda. Iz te purifikacije, pročišćenja rađa se svjetlo. Kao što se iz noći rađa dan, iz rude kovina, tako se iz neznanja rađa mudrost. Da bi se to postiglo, treba odstraniti svu ­nečistoću uzastopnim pročišćavanjima. Radi se o iskušavanju vlastitih ideja kako bi se vidjelo jesu li ispravne.

Tako se rađa dijalog, filozofska faza Sokratove metode. Dijalog pretpostavlja postojanje dviju inteligentnih osoba, koje pristaju razgovarati o istoj stvari i spremne su slušati jedna drugu, kako se umjesto dijaloga ne bi odvijala samo dva monologa. Sokratovski dijalog pretpostavlja slaganje oko teme i želju da se zajednički dođe do nekog cilja. Tako se može ostvariti putovanje uz planinu znanja, zajedničko uspinjanje i razgovaranje kako bi se popelo malo više od mjesta polaska. Nakon pravog dijaloga, dva sugovornika postaju bolji jer su i jedan i drugi savladali prepreku koja je priječila njihov napredak. Nije važno što se nije dosegao vrh, napredovalo se zajedno, usprkos razlikama. To je bit dijaloga, a vježbanje u njemu je istovremeno i umjetnost i znanost. Nije dovoljno reći ono što se misli, potrebno je reći i ono što treba i imati nužnu razboritost da se inteligentno pridonese dijalogu. Ne radi se ni o raspravljanju ni o pokazivanju, nego o činu ljubavi koji omogućuje nadilaženje.

Takav je sokratovski dijalog, koji je imao snažan utjecaj na mlade tog doba.

Jedan mladić od dvadeset godina susreće Sokrata u takvim okolnostima i dijeli s njim deset posljednjih godina Sokratova života. Bio je to Platon koji je osjećao tako duboko poštovanje prema Sokratu da u svojim djelima nikada neće reći “ja”, nego “Sokrat kaže…”.

Tako Sokrat rješava svoju drugu krizu.

Treća kriza: Proces

Treća i posljednja Sokratova kriza prethodi njegovoj smrti. Budući da je navukao mnoge neprijatelje, Sokrat je optužen za bezbožnost, nemoralnost i kvarenje mladih. Optužuju ga oni koji će ovu situaciju iskoristiti kako bi napredovali u karijeri. Pred atenskim sudom protiv Sokrata pokreću namješteni proces. Optužen je da je govorio protiv bogova grada i da je uvodio nove bogove, pa mu je stoga izrečena smrtna kazna. On koji je bio protiv praznovjerja, antropomorfnih bogova, trgovine koja je osvojila religiju.

Sokrat je govorio o postojanju nutarnjeg glasa, za kojeg je tvrdio da je između božanskog i ljudskog, glasa koji mu je uvijek savjetovao što ne treba činiti. Taj nutarnji glas on naziva daimon: glas savjesti koji omogućava čovjeku da očuva svoje dostojanstvo i da bude ono što jest. On stavlja bit božanstva u daimona kojeg svatko nosi u sebi i objašnjava da preko tog božanstva ili nutarnjeg bića čovjek stupa u dodir s duhom i univerzumom. Sokrat nije izmislio novo božanstvo – “izmislio” je savjest. Savjest je rođena sa Sokratom. Otada se glas pojedinca može razlikovati od glasa društva. Za vlast koja se boji pojedinaca, Sokrat je predstavljao opasnost. Bio je pojedinac u pravom smislu riječi – više je volio svoju nutarnju slobodu od vanjske. Poticao je Atenjane da slušaju svog daimona i da tako uče razgovarati sa sobom, uspostavljajući nutarnju vezu, izvor svakog dijaloga.

Objašnjavao je mladim ljudima da društvo u svom postojećem obliku nije prihvatljivo: ne može se kupovati položaje i glasati ravnajući se prema lijepim riječima. Kada je napadao političke običaje tog vremena, optuživan je da kvari mladež.

Sokrat nije bježao pred osudom na smrt jer je poštivao zakone i volio svoj grad. Smrtna kazna bila je rijetko izricana u staro doba, a osuda na smrt mogla je biti zamijenjena izgnanstvom, što je povlačilo gubitak građanskih prava. Sokrat nije želio biti izgnan iz grada za koji je tri puta nosio oružje. Budući da je tijekom cijelog svog života zagovarao poštivanje zakona i građanskog duha, on će radije umrijeti kao građanin nego živjeti kao izgnanik. To je ta kriza koju je prevladao i koja će od njega učiniti Sokrata. Tijekom trideset dana, koliko je proveo u zatvoru prije pogubljenja, vrijeme provodi razgovarajući sa svojim prijateljima, objašnjavajući im zašto se ne treba bojati smrti i umirujući one koji su se žalostili.

Jacques-Louis David : Sokratova smrt, 1787. g.

Njegova treća temeljna pouka je da se ne može živjeti ako se ne zna umrijeti. Najbolja filozofija je ona koja uči umiranju kako bi naučila životu. Kad umre vlastito neznanje, vlastite slabosti i vezanosti, otvaraju se nove perspektive i čovjek se rađa obnovljen. Iskustvo nas može učiniti drugim čovjekom i to više puta tijekom jednog života.

To je treća faza Sokratove metode: majeutika, vještina porađanja samoga sebe. Govorio je da ima isti zanat kao i njegova majka primalja. Ona je pomagala, objašnjavao je on, rođenju tijela, a on rođenju duše. Porađanje o kojem je on govorio je porađanje sebe samoga. Jer, kako je već rečeno, pri tome se ne može ništa drugo nego pomagati, baš kao što primalja pomaže majci i djetetu. Čovjek, rođen od samoga sebe, postaje samostvoreni. Ne može se poroditi onaj tko nije pristupio dijalektici. Ne može postati filozof onaj tko nije prepoznao vlastito neznanje. Ne može prepoznati vlastito neznanje onaj tko nije osjetio potrebu za transformacijom.

To je ono što nam je ostavio Sokrat: jednostavnu, ali strogu metodu. I zahtjevnu također, zato što od čovjeka traži da bude odgovoran za sebe i da se nauči boriti sa samim sobom.

“Idući ulicama, ja nemam drugog cilja”, kaže Sokrat u Obrani, “nego vas uvjeriti da ne treba popustiti tijelu i bogatstvu ni koraka, nego sa žarom nastojati usavršavati dušu. Ja vam ponavljam da nije bogatstvo ono koje daje vrlinu, nego da iz vrline nastaje bogatstvo i sve ono što je korisno bilo za pojedinca, bilo za državu. Ja sam poput neumornog obada. Nikada vas ne prestajem buditi.”

Sokrat budi ljude koji, i uz prijateljsku pratnju, ipak moraju sami izvršiti djelo koje nitko umjesto njih ne može izvršiti.

Autor: Fernand Schwarz
S francuskog preveo: Mario Milas