Intuicija, slutnja ili predosjećaj prisutni su u ljudskom umu i plodonosni su. Dobivaju na jasnoći i opsegu kako ih razum pročišćava i razvija.

Jedna od glavnih karakteristika ljudskog uma njegova je sposobnost stvaranja koncepata, principa i teorija u svrhu razumijevanja svijeta oko nas.

Einstein je govorio da ga u vezi svemira najviše iznenađuje to što se čini razumljivim. Iako ne izgleda tako, svemir je moguće shvatiti. Ono što ne razumijemo, čini nam se nepovezanim i potiče nas da to razjasnimo. U potrazi za znanjem, ljudska se bića ne zadovoljavaju vjerovanjima, nagađanjima i hipotezama, već imaju izrazitu potrebu postići psihološko iskustvo sigurnosti u nešto i doći do istine kao transcendentnog iskustva. Dakle, neovisno o usmjerenju – psihološkom ili metalogičkom – volimo dokaze i aksiome. Ovaj tekst istražuje jednu od ljudskih osobina koja omogućava postizanje spomenutih iskustava – intuiciju. Intuicija je svakako vrlo kontroverzan koncept u znanosti i filozofiji. Prihvaćena od nekih kao osnovni izvor svakog istinskog znanja, odbačena od drugih kao potencijalno obmanjujuća, intuicija uvijek iznova oživljava u filozofskim raspravama, u temeljima formalnih i prirodnih znanosti, u mističnim razmatranjima, u etici i estetici, u pedagogiji…

Određenje i opseg pojma “intuicija”

Intuicija je pojam koji označava sposobnost neposrednog razumijevanja stvari, bez posebnog razmišljanja. Također se definira kao izravna i neposredna percep­cija objekta i njegovih odnosa od strane subjekta koji spoznaje. Karakteriziraju je iznenadno, cjelovito i točno shvaćanje te potpuna suprotnost racionalnim procesima. Intuicija je povezana ili s osjetilima, ili sa spoznajom, ili s vizijom suštine pa govorimo o osjetilnoj, intelektualnoj i nadracionalnoj intuiciji.

Kada je povezano s osjetilnim znanjem, intuitivno je znanje više-manje ekvivalentno percepciji konkretnih predmeta/objekata, slika, matematičkih modela. Pojam intelektualna intuicija može se koristiti i za označavanje neposrednog znanja koje nije osjetilno, koje se bavi konceptima, formalnim odnosima, teorijama. Na primjer, može se tvrditi da je izjava “svaki prirodni broj ima svog sljednika” intuitivno prihvatljiva, i to je intelektualna intuicija. Nasuprot tome, intuitivna procjena težine predmeta ili brzine kretanja tijela predstavlja osjetilnu intuiciju.

… Intelektualna vizija ili intuicija pojavljuje se fokusiranjem prema unutra, zaustavljanjem nebitnih misli i pripremanjem za prelazak na nove načine razmišljanja.

Brzo određivanje neke stvari, događaja ili značenja ovisi o perceptivnoj oštrini subjekta, njegovu pamćenju, inteligenciji, iskustvu i znanju. Općenito, ne opažamo ono što nismo spremni uočiti. Mogli bismo reći da prije nego što vidimo, moramo vjerovati, mentalno si omogućiti da ono što ćemo opaziti postoji. Istaknula bih Einsteinovu misao: “Teorija može biti opovrgnuta iskustvom, ali ne postoji put od iskustva do konstrukcije teorije… Do složenih jednadžbi, poput onih gravitacijskog polja, može se doći jedino pronalaženjem logički jednostavnog matematičkog uvjeta koji određuje jednadžbe.”

Također, kažemo da je nešto intuitivno jasno kada su ideje izložene jednostavnim terminima koji su nam dobro poznati, što ovisi o našem prethodnom obrazovanju u tom području. Početnik naslućuje određene stvari, ali onaj koji je upućen, poima odnose i složenosti koje početniku izmiču.

Postoje oni koji imaju sposobnost tumačenja i razumijevanja fizikalnog značenja jednadžbi; na primjer, u kvadratu neke veličine vide oblik energije. Neki drugi s lakoćom prevode fizikalne pojave u jednadžbe ili zakone. Takvu percepciju nazivamo intuicijom sadržaja.

Intelektualna intuicija također se očituje kao sposobnost ispravne procjene važnosti i vrijednosti teorije. Phronesis ili zdrav razum omogućuje nam da pronađemo “najrazumniju” alternativu. Znanstvenik, tehničar, umjetnik razvijaju osjetljivost ili predosjećaj u odnosu na pravce istraživanja. Nijedan koncept u znanosti nije apsolutno intuitivan ili kontraintuitivan, obično je uvjetovan kognitivnom rezervom, zdravim razumom koji se postupno obogaćuje znanjem.

Ova intuicija je proizvod nekoliko čimbenika među kojima moramo istaknuti koncentraciju i introspekciju. Da bismo mogli razmišljati, moramo zatvoriti um za vanjske podražaje. Kada razmišljamo, polazimo od svog specifičnog znanja o nekom problemu, a zatim i svih akumuliranih znanja i iskustava; ideje su negdje u umu i treba utišati sve ostalo kako bismo ih mogli čuti. Dakle, intelektualna vizija ili intuicija rezultat je intro­spektivnog usmjerenja, zaustavljanja nevažnih misli i spremnosti za prelazak na nov način razmišljanja. Zbog toga je mnogo vjerojatnije da ćemo doživjeti iznenadnu intuiciju.

Vrlo često, intuicija znači i elementarno zdrav ra­-zum, prvobitni oblik znanja koje se razlikuje od znanstvenih koncepcija i interpretacija. Ponekad se intuicija naziva općom pretpostavkom za koju pojedinac ne mo- že ponuditi jasno i potpuno obrazloženje. Nasuprot tome, prema nekim filozofima poput Spinoze, intuicija je najviši oblik znanja kojim se otkriva sama bit stvari i sam Bog.

Također, u određenim područjima pojam intuicija ima posebne konotacije. Primjer je moralna intu­icija koja predstavlja a priori znanje o onome što je “ispravno”, a što “pogrešno”.

Intuicija je pojam koji označava sposobnost neposrednog razumijevanja stvari, bez posebnog razmišljanja. Također se definira kao izravna i neposredna percepcija objekta i njegovih odnosa od strane subjekta koji spoznaje.

U filozofiji Benedetta Crocea, intuicija igra važnu ulogu u estetskim osjećajima. Prema Croceu, ljepota nije svojstvo prirode. Ona je prije proizvod specifične vrste selekcije i sinteze koju ljudski um postiže intuicijom.

Intuicija u prirodnim znanostima

Povijest znanosti ispunjena je uspjesima i neuspjesima empirijske, racionalne i intuitivno spoznajne aktivnosti. Znanstvenici znaju da psihološki dokazi nisu jamstvo istine, da su vrlo osobni i često zavaraju, ali cijene intuiciju i kreativnu maštu. U prirodnim znanostima ima puno takvih primjera. Heisenberg navodi da je bio na baltičkom otoku i razmišljao o kvantnoj mehanici kada je “odjednom to jasno vidio i bio sretan”. Faraday je s dvadeset i tri godine, iako s vrlo slabim racionalnim temeljima, intuitivno shvatio da postoji veza između svjetlosti i elektriciteta koju je konačno pronašao u utjecaju magnetizma na polariziranu svjetlost. U svojim dvadesetim godinama, Paul Dirac bio je potaknut isključivo formalnim i estetskim razmatranjima kada je predložio jednadžbu koja je povezala kvantnu i relativističku fiziku. Njegova jednadžba uključivala je kvadratne matrice 4 x 4 koje nisu imale fizikalno tumačenje. Jednadžba koju je napisao bila je samo najjednostavnija matematička jednadžba koja je ispunjavala određene zahtjeve. Ali, zamišljajući te matrice, otkrio je nešto novo – predvidio je postojanje antičestica. Godinama kasnije otkriven je pozitron. Ruski znanstvenik Dmitrij Mendeljejev otkrio je obrazac rasporeda kemijskih elemenata. Na kartice je napisao nazive dotad poznatih kemijskih elemenata prema njihovoj atomskoj težini i potom ih je raspoređivao na svom radnom stolu na razne načine, ali među njima nije mogao pronaći vezu. No, u snu je imao viziju da u redoslijedu elemenata mora ostaviti prazna mjesta, odnosno da neke kartice nedostaju.

Kojim se procesom dolazi do novih znanstvenih ideja? Postoje različiti putevi. Jedan od njih je postavljanje radne hipoteze ili opovrgavanje neke skrivene ili očite zablude. Postoje jednostavni načini poput rješavanja zagonetki, na primjer – kako osušiti prsten koji je pao u šalicu punu kave, ili de Broglieve “apsurdne” ideje o valno-čestičnoj dualnosti, ili pokušaja braće Wright da izrade stroj za letenje koji je pri letu stabilan samo do odgovarajuće mjere.

Još jedan proces povezan s intuicijom jest dovođenje uma u posebno stanje svijesti u kojem će ga manje ometati svakodnevne stvari. Njemački kemičar August Kekulé (1829.-1896.) navodi da je maštajući u polusnu došao na ideju o heksagonalnoj strukturi benzena (C6H6). Prema njegovim riječima, bio je u gradu Gentu gdje je pisao raspravu o kemiji, ali rad nije napredovao pa se povukao do kamina da malo odrijema. Dok su slike atoma plesale pred njegovim očima, “mentalnim pogledom” vidio je strukture različitih oblika koje su se uvijale poput zmija, a jedna od njih uhvatila se za vlastiti rep i vragolasto se kretala. Probudio se kao munjom pogođen i ostatak noći proveo razvijajući hipotezu inspiriranu snom. Ne zaboravimo da je njegov um gotovo dvanaest godina bio zaokupljen ovom temom. Sinteza cijelog njegova istraživanja bila je vizija koja je na njega djelovala poput munje, a koju je on potom racionalno i eksperimentalno dokazao jer takve slutnje ponekad mogu biti i netočne.

Newton, div skriven u jabuci

Newton je, dovodeći u vezu kretanje njihala, jabuke koja pada sa stabla, Mjeseca i kretanje mora, sjedinio nebesko i zemaljsko, veliko i malo. Prethodno je Kepler empirijski, na temelju opažanja, otkrio zakone koji opisuju kretanje planeta, a Galileo opisao putanju lopte koja leti zrakom. No, Newton je shvatio da su to sve očitovanja istog fenomena – gravitacije. Nije deduktivno ili induktivno zaključivao, jednostavno je pokušao zamisliti što je zajedničko u različitim fenomenima. Najvažniji je aspekt zakona gravitacije tvrdnja da gravitacija djeluje univerzalno: bilo koja dva tijela, bilo gdje u svemiru, međusobno se privlače. I taj se zakon pojavio u maštovitoj intu­iciji briljantnog uma sklonog proučavanju, istraživanju i eksperimentiranju.

Maxwellove jednadžbe: Revolucija suvremene civilizacije

Početkom devetnaestog stoljeća većina ljudi osvjetljavala je kuće voštanim svijećama. Plinska rasvjeta, koja je uvedena 1790. godine, tek se povremeno koristila u poslovnim objektima, a standardni način komuniciranja na daljinu bio je slanje pisama konjskom zapregom. Stotinu godina kasnije kuće i ulice imale su električnu rasvjetu, telegraf je bio u širokoj upotrebi, a ljudi su mogli međusobno razgovarati telefonom. Dva su znanstvenika došla do glavnog otkrića koje je pokrenulo ovu društvenu i tehnološku revoluciju. Jedan je bio Englez Michael Faraday, koji je utemeljio osnovnu fiziku elektromagnetizma. Drugi je bio Škot James Clerk Maxwell koji je Faradayeve mehaničke teorije uobličio u matematičke jednadžbe i pomoću njih predvidio postojanje radiovalova koji se kreću brzinom svjetlosti.

U to je vrijeme većina fizičara koji su istraživali elektricitet i magnetizam tražila analogije s gravitacijom. Činilo se razumnim da suprotni električni naboji privlače jedan drugoga silom koja je proporcionalna kvadratu udaljenosti koja ih dijeli. Ustaljeni način razmišljanja bio je da je gravitacija sila kojom jedno tijelo zagonetno djeluje na drugo udaljeno tijelo, iako se između njih ništa ne događa. Pretpostavljalo se da elektricitet i magnetizam djeluju na isti način. Faraday je imao drugačiju ideju: pretpostavio je da su obje sile “polja”, fenomeni koji ispunjavaju prostor, i da se mogu detektirati silama koje proizvode u prostoru. Budući da mu je nedostajalo matematičkog obrazovanja, Faraday je iznio svoje teorije pomoću geometrijskih struktura poput “silnica” kroz koje polja povlače i guraju objekte. Maxwell je preformulirao te ideje putem analogije s matematikom fluida. Za magnetska polja koristio je mentalnu sliku sićušnih vrtloga koji se vrte u prostoru. Električna polja predočio je silnicama oko sićušnih nabijenih kuglica i, slijedeći tu analogiju, počeo je shvaćati kako promjena električnog polja stvara promjenjivo magnetsko polje. Kako se električno polje mijenja, uzrokuje rotaciju magnetskih vrtloga. Jednadžbe su objavljene 1864. godine u njegovom poznatom članku “Dinamička teorija elektromagnetskog polja”. Maxwellove jednadžbe predvidjele su postojanje elektromagnetskih valova svih valnih duljina.

Heinrich Hertz je 1886. godine osmislio aparate od kojih je jedan mogao emitirati, a drugi primati radio­valove. Kada su ga pitali o utjecaju njegova otkrića, odgovorio je: “Nema neke koristi… samo dokazuje da je majstor Maxwell bio u pravu.” Hertzov naizgled beskorisni eksperiment doveo je do izuma radija.

Nikola Tesla je izumio i izgradio sve glavne naprave potrebne za radio prijenos. Marconi je, korištenjem Teslinih patenata, 1895. godine, uz podršku Britanske pošte, prvo poslao i primio signale na udaljenosti od tisuću petsto metara, potom šesnaest kilometara …

Od tada, omogućen je široki spektar modernih komunikacija, radija, televizije, radara, mobilnih mikrovalova, pa čak i rendgenskih i T-zraka, jer su dva genija, Faraday i Maxwell, shvatili da su elektricitet i magnetizam udružili snage kako bi stvorili elektro-magnetski val.

Termodinamika

Snagu vodene pare prvi spominje rimski arhitekt i inženjer Vitruvije koji je 15. godine pr. Kr. opisao stroj nazvan “eolipil” koji je godinama kasnije izradio Heron Aleksandrijski. Otkriće mogućnosti upotrebe vodene pare u moderno doba pripisuje se Jamesu Wattu (1736.-1819.). Anegdota kaže da ga je inspirirao događaj iz djetinjstva kada je, sjedeći u obiteljskoj kuhinji, gledao kako para podiže poklopac kuhala za vodu i tako uočio da toplina (para) može obaviti neki rad.

Wattov doprinos bio je uvođenje kondenzatora za paru čime se smanjio gubitak topline i omogućila industrijska uporaba. No, iz toga se rodilo glavno pitanje: koliko parni stroj može biti učinkovit? Odgovori na to pitanje nisu samo opisali ograničenja parnog stroja, već su urodili rađanjem nove grane fizike s gotovo neograničenim mogućnostima primjene koja objašnjava složene procese samog života. Nazvana je termodinamika – kretanje topline.

Relativnost

Maxwellove jednadžbe pokazale su da je svjetlost val, poput morskih valova – valova u vodi, zvuka – valova u zraku i potresa – valova u Zemlji. Dakle, valovi svjetlosti su valovi – ali, u čemu? Analogno prethodnim spoznajama, fizičari su pretpostavili da postoji medij nazvan “eter” kojim se gibaju elektromagnetski valovi. Vibracije se kreću brže što je medij kompaktniji, a pošto je svjetlost vrlo brza, pretpostavilo se da bi eter morao biti izuzetno gust, iako se planeti kroz njega kreću bez otpora. Premda nije otkriven, smatralo se da bi eter trebao biti bez mase, gustoće, nestlačiv i transparentan za sve oblike zračenja. To je kombinacija nemogućih atributa, na razini pretpostavke jer je nešto moralo nositi svjetlosni val. Godine 1887. Albert Michelson i Edward Morley izveli su jedan od najpoznatijih fizikalnih eksperimenata unatoč njegovom opovrgavajućem karakteru: odbacili su postojanje etera što je zaprijetilo odbacivanjem teorije elektro­magnetizma.

U tom trenutku pojavio se Einstein, koji nije samo riješio taj problem, već je promijenio način poimanja prostora, vremena, mase. Einstein u svojim autobiografskim bilješkama kaže: “Ako trčim za svjetlosnom zrakom brzinom svjetlosti, trebao bih percipirati svjetlosnu zraku kao stacionarno elektromagnetsko polje, iako prostorno oscilirajuće.” Međutim, stacionarno polje nije opaženo niti iskustveno niti u Maxwellovim jednadžbama jer ono što je uistinu bilo pogrešno, bio je aksiom o apsolutnom karakteru vremena koji je nesvjesno bio općeprihvaćen.

Koje su vrline znanstvenika koji osjeća, zamišlja i stvara? Mora posjedovati puno znatiželje, strpljenja u promatranju, široku naobrazbu da bi mogao kombinirati, odabirati i ekstrapolirati različite informacije koristeći ih na novi način.

Einstein je pretpostavio konstantnu brzinu svjetlosti kao univerzalni zakon. U toj pretpostavci nema ništa iznenađujuće jer slijedi uvjerenje znanstvenika u sklad prirodnih zakona. Ali pretpostavka konstantne brzine svjetlosti neovisno o kretanju filozofski implicira nepostojanje apsolutnog i stacionarnog prostora u svemiru, kao i odbacivanje ideje apsolutnog vremena. Teško je prihvatiti da se trenutak koji nazivamo sada ne može primijeniti na cijeli svemir. Svjetlost zvijezde Arktur, koja je udaljena trideset tri svjetlosne godine, zapravo je svjetlost koju je zvijezda emitirala 1987. godine. Naše danas je Arkturovo jučer. Kada znanstvena fantastika razmatra putovanja brzinama bliskim brzinama svjetlosti, pojavljuje se paradoks blizanaca. Zamislite astronauta blizanca koji u dobi od trideset godina putuje u svemir brzinom od 267 000 km/s, a njegov brat ostaje na našem plavom planetu. Vraća se nakon deset zemaljskih godina, no za njega je prošlo samo pet godina, pa bi jedan brat imao trideset pet, a drugi četrdeset godina. Einstein se zapitao: zašto je manje vjerojatno pomisliti da se satovi usporavaju i predmeti skupljaju, nego da se to ne događa? Naša osjetila to ne opažaju, ali možemo li osjetilima percipirati sve?

Osjetilna opažanja ne približavaju nas uvijek stvarnosti. Da smo prije nekoliko stotina godina ljude pitali kreće li se Zemlja, rekli bi nam da se ne kreće; lišće pada, zvijezde se okreću oko nas, ali Zemlja se ne kreće, a ipak… kreće se.

Einstein je kasnije razvio opću teoriju relativnosti. Zamislio je izuzetno visoku zgradu, unutar koje se nalazi lift koji slobodno pada. U liftu grupa fizičara provodi eksperimente vezane uz gravitaciju: objekti lebde u zraku jer padaju zajedno s liftom. U toj situaciji, fizičari u liftu bi zaključiti da se nalaze izvan Zemljina gravitacijskog polja. Ne mogu razlučiti miruju li u prostoru bez gravitacije ili padaju u gravitacijskom polju. Prema Newtonovom zakonu gravitacije, sile gravitacije bile su tajanstvene sile koje djeluju na daljinu. Einstein je pretpostavio da mase nisu podvrgnute djelovanju tih sila, nego da mase zakrivljuju prostor, poput oblika madraca kada na njega stavimo teški predmet. Kako bi razjasnio ovu ideju, Einstein je dao još jedan briljantan primjer: zamislite dijete koje se igra klikerima na neravnom terenu, punom uzvišenja i udubljenja. Čovjek koji se nalazi deset katova iznad ulice ne bi primijetio te nepravilnosti terena i, videći da klikeri izbjegavaju određene dijelove terena i mijenjaju smjer, mogao bi pomisliti da su klikeri privučeni nekom silom. Ali, za dijete putanju klikera određuje zakrivljenost terena. Newton je promatrač s prozora, a Einstein dijete koje se igra u razini tla.

Zaključci

Američki teorijski fizičar Michio Kaku u svojoj knjizi Fizika nemogućeg navodi kao moguće mnoge hipoteze znanstvene fantastike koje su proizašle iz ljudske intuicije i mašte, a klasificira ih u tri vrste. Hipoteze iz prve klase opisuje kao nemoguće s današnjom tehnologijom, ali koje ne krše zakone fizike. To su teleportacija, telepatija, nevidljivost i psihokineza. Hipoteze iz druge klase na granici su našeg razumijevanja fizičkog svijeta, ali se možda za tisuće ili milijune godina mogu ostvariti: putovanje kroz vrijeme, putovanje hiperprostorom. A tu su i one iz treće klase koje krše zakone fizike. No, Michio Kaiku naglašava da je ustrajno proučavanje nemogućeg, onoga što dohvaća ljudska mašta i intuicija, otvorilo nova, potpuno neočekivana područja znanosti. Mašta i intuicija su nam od velike pomoći kada dosegnemo granice poznatog. Možemo se zapitati: zašto nešto postoji umjesto da ne postoji? Zašto postoji kozmos s upravo ovakvim zakonima? Za odgovore je potrebna znanost, ali i mnogo više od nje.

Granice između psihičkih fenomena, koje nazivamo osjetilnom intuicijom, intelektualnom intu­icijom, razumom i duhovnom intuicijom, nejasne su, ali postoje. Intuicija, slutnja ili predosjećaj prisutni su u ljudskom umu i plodonosni su. Dobivaju na jasnoći i opsegu kako ih razum pročišćava i razvija. Intuicija lišena rasuđivanja blokira pristup stvarnosti, no i pogrešno razmišljanje ometa intuiciju. Jedan od najzanimljivijih aspekata, koji se pojavio u gotovo svim primjerima koje smo naveli, jest mogućnost obrazovanja intuicije i mašte, što uključuje odolijevanje utjecaju društvenog pritiska, hrabrost u traženju dokaza koji mogu opovrgnuti našu intuiciju i učenje razlikovanja istinskih intuicija od onih koje to nisu.

Mašta i intuicija su nam od velike pomoći kada dosegnemo granice znanja. Pitanja koja se postavljaju jesu: zašto postoji nešto umjesto ničega? Zašto postoji kozmos s upravo ovakvim zakonima? Odgovori trebaju znanost i mnogo više.

Koje su vrline znanstvenika koji osjeća, zamišlja i stvara? Mora posjedovati puno znatiželje, strpljenja u promatranju, široku naobrazbu kako bi mogao kombinirati, odabirati i ekstrapolirati različite informacije koristeći ih na nov način. Kako se ne bi izgubio u golemoj količini informacija koje postoje, mora posjedovati razboritost i sposobnost analize i sinteze. Što se tiče karaktera, potrebna mu je senzibilnost za različite ideje, neovisnost i autonomija od utjecaja tuđih mišljenja, od konvencionalnih ograničenja i inhibicija te, konačno, sklonost prema igri i zabavi. Fizičara Alberta Michelsona su pitali zašto stalno pokušava kompliciranim i ponovljenim eksperimentima testirati relativno gibanje Zemlje u odnosu na pretpostavljeni eter kada je teorija relativnosti već formulirana i odavno prihvaćena. “Radi se o tome da me to jako zabavlja”, odgovorio je. Kao što kaže britanski matematičar Marcus du Sautoy, Wittgensteinov Tractatus Logico-Philosophicus može se zaključiti bolje od: “Ono o čemu se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti” te predlaže: “Iz onoga što se ne može znati, naša mašta crpi materijal za igru”. Igra i zabava prirođene su umovima velikih znanstvenika; maštoviti i intuitivni, svi oni imaju nešto od umjetnika i zabavljaju se onim što rade.

1 Kognitivna rezerva je riznica različitih informacija i iskustava koje prikupljamo cijeloga života kroz učenje, formalno i neformalno, aktivnosti i izlaganje novim situacijama.
2 Ključ rasporeda elemenata nazvan je atomski broj, koji je ovisio o broju protona u jezgri, a ne o zbroju mase protona i neutrona koji je davao punu težinu, što je otkriće modernije fizike, dok je Mendeljejev u početku koristio atomsku masu.
3 Možda je kava u šalici u obliku zrna.
4 Izvorni članak je napisan 2020. g.

Autor: Sara Ortiz Rous
S engleskog preveo: Ivica Rosić