Tibetanska tradicija stoljećima podučava da se život sastoji od niza rađanja i umiranja: svaki dan nešto u nama umre, a nešto novo se rodi. Rođenje i smrt, pa i smrt fizičkog tijela, samo su neke u nizu promjena ljudske svijesti. Ta bardo stanja, prijelazna stanja tijekom života i nakon smrti, prilike su u kojima svijest može prepoznati svoju pravu prirodu i osloboditi se iluzije.
U Sparti ustrojenoj prema nepisanim Likurgovim zakonima sve je bilo podređeno opstanku i boljitku države. Iz toga se razvilo ratno učenje i učenje o strahu koje je služilo pobjeđivanju slabosti, jačanju vrline i očuvanju časti, po čemu ih danas i pamtimo.
Logična posljedica neumjerenih zahtjeva koje naša civilizacija polaže na kvalitetu proizvoda i korist od njih jest to da se pažnja konačno usmjerila prema ljudskom biću. Motiv, međutim, i dalje ostaje razvoj i poboljšanje proizvodnje, a ostale čovjekove potrebe koje nisu izravno vezane uz produktivnost i dalje su zanemarene.
Teško je prihvatiti da na ovaj svijet dolazimo samo jednom. Život zadobiva puno dublji smisao ako smrt prihvatimo kao prirodan odmor, vrijeme potrebno da se duša odvoji od utjecaja materije i da ponovo zadobije svijest o svojoj prirodi – prije novog stjecanja iskustva na zemlji.