Danas sam vidjela more… Sam lik, s valovitim velikim početnim slovom, Matere, Majke – Maye, Marije – odražen u prvobitnoj i vodenoj materiji koja u svojim dubokim njedrima čuva skriveni začetak najprimitivnijih oblika života. Kažu da Priroda čuva simbole dovoljno snažne da mogu probuditi uspavane duše ljudi. Vidjevši more, shvatila sam da je to istina.

Već tisućama godina mnogi su se ljudi, kao i mi danas, pokušavali približiti misteriju mora i dokučiti razlog njegove veličanstvene prisutnosti. Tisućama i tisućama godina more se vezuje uz prvobitnu materiju, uz kaotični prototip horizontalnog postojanja, koja dobiva smisao tek kada na nju djeluje vertikalni impuls. I danas gledamo more s najrazličitijih obala i ono nam i dalje ukazuje na iste zagonetke.

More, beskrajno, promjenjivo, pokretna slika vječnosti

Ako je, prema filozofima, vrijeme pokretna slika vječnosti, tada je more – vrijeme. U njegovom neprekidnom kretanju postoji isti skriveni uzrok koji usmjerava čovjekov razvoj iz minute u minutu, bez prestanka, bez da jedan trenutak sliči drugom, ali i da ne prestaju nalikovati. Ne postoje dva jednaka vala niti jednako pjenušanje vala, a prividna mirnoća njegove površine jednaka je stanju budnosti kod mačke koja se šćućuri prije nego što zgrabi svoj plijen.

More je vječnost. U odnosu na kratku iskru daha koju mi ljudi nazivamo životom, trajanje mora je život beskrajnog. Ono je oduvijek tu, pa čak i kada bismo pokušali zamisliti kraj vremena, kroz prozore naše mašte ušlo bi more i ispunilo sve svojom veličanstvenošću, baš kao i na samom početku svega.

Ako je, prema filozofima, stalna promjena ženska slika Prirode, slika iluzije u kojoj živimo, onda je more ženskog roda i varljivo. Njegove su promjene nepredvidive, a čudesnost njegovih tisuću promjenjivih oblika nadilazi i najsmjelija predviđanja. Njegove brojne boje imaju intrigantnost ženskog pogleda – Majke Materije – i osciliraju od najčistije plave preko egzotične zelene do magične i guste maglovito sive boje. Međutim, među prstima je voda prozirna… I zato je iluzija.

Ako je, prema filozofima, snaga muški simbol Prirode, tada je more snažno poput muškarca, sa svojim snažnim rukama od pjene, moćnima u svom konka­vnom luku, sposobnima da sve poruše i odnesu sa sobom u svoje prebivalište u dubinama.

Ako, prema pjesnicima, putovati znači znati, a znati znači otkrivati tajne u Prirodi, tada je more neumorni putnik koji svakodnevno putuje s jednog kraja svijeta na drugi, donoseći na svojim bijelim prstima svjedočanstvo o svim kutovima zemlje kroz koje je prošlo.

Ako je, prema pjesnicima, širokogrudnost osobina srca koje je uvijek otvoreno i spremno primiti patnje i pretvoriti ih u osmijehe, tada je more velikodušno. Ono podjednako prima sve rijeke svijeta koje ga neumorno traže da bi u njegovim dubinama pronašli smiraj i utjehu. Ono prekriva, estetski i samozatajno, ružnoću onoga što je staro i mrtvo, dok blistavim solima ispire ono što je mlado i vječno.

Ako su, prema riječima pjesnika, kišne kapi plač neba, more je suza i nebo jer iz svoje moćne mase podiže zov vodene pare koja se uzdiže u potrazi za visinama i ne stigavši do prebivališta bogova, vraća se plačući da ispriča svoju metafizičku nostalgiju.

Čuvar prošlosti i njezinih tajni

Ako je, prema ljudima, potrebno graditi mostove da bi se stvorili savezi, tada je more prvosvećenik neobičnih ceremonija jer povezuje svjetove i civilizacije, prenosi ljude i ideje, brodove i snove, pobjede i osvajanja. Istovremeno, more u svojim njedrima brižljivo čuva živo sjećanje na prošla vremena, tajne koje će priopćiti tek onda kada čovjek neće roniti samo u potrazi za blagom, već i u potrazi za mudrošću. I to kada je čovjek, zahvaljujući Moru, Majci, i pjesnik i filozof.

Autor: Delia Steinberg Guzmán