Katarza dolazi od grčke riječi katharsis, što znači pročišćenje. U tradiciji katarza predstavlja proces "nevidljivog", nutarnjeg pročišćenja. Bila je nužna priprema za obrede u proročištima i u inicijatskim središtima. Odbacivanjem svega dotrajalog, beskorisnog i prolaznog postaje se boljim, sličnijim onom božanskom. O potrebi i važnosti katarze govori i činjenica da je u različitim formama možemo pronaći u svim kulturama i civilizacijama.
Tanatos, božanstvo smrti u grčkoj mitologiji, povezan je s trima božicama sudbine, od kojih jedna započinje presti nit života, druga prede nit i čuva život, dok treća kida nit i određuje smrt. U kasnijim razdobljima grčke kulture Tanatosova se uloga pripisivala Hermesu psihopompu, vodiču duša u podzemni svijet. Drevni su Grci Tanatosa povezali s njegovim bratom Hipnosom, bogom sna: dok san predstavlja odmor nakon svakodnevne aktivnosti, s ciljem regeneracije i pripreme za novi dan, smrt je imala istovjetnu ulogu na kraju životnog ciklusa.
Sve su glasniji prigovori suvremenom obrazovnom sustavu zbog pretrpanog školskog programa i "bombardiranja" djece činjenicama. Čini se da se izgubilo izvorno značenje edukacije, a to je oživljavanje potencijala koji postoji u svakoj individui te buđenje onog najboljeg u mladom čovjeku. Osjeća se potreba temeljitog revidiranja ciljeva obrazovanja. Dok je za Platona ono bilo neodvojivo od napretka države u cjelini, na obrazovanje se danas gleda kao na sredstvo za osobni probitak i zanemaruje se doprinos općem dobru, a znanje o Dobru, kruna obrazovanja prema Platonu, sasvim je zapostavljeno.
Talijanski filozof i humanist Marsilio Ficino svojim je radom iznimno doprinio širenju klasične grčke filozofije na zapadu te je tako utjecao na razvoj talijanske renesanse. Izradio je cjelovit filozofski sustav, a glavni su nositelji njegovih ideja filozofska pisma koja je pisao svojim prijateljima. U pismu Amerigu Corsiniju govori o tome da se sve boli rađaju iz ljubavi prema tijelu, odnosno zaokupljenosti onim izvanjskim, jer bol nastaje kada volimo ono što nije dio nas samih, što nam može biti oduzeto. Stoga savjetuje okretanje prema neprolaznom, uzvišenom Dobru, što oslobađa od boli i donosi mir i radost.
Estetika je relativno nov pojam za tradicionalnu filozofsku disciplinu koja je umjetnost dovodila u vezu s božanskim arhetipovima Ljepote i Dobra. Prema tom konceptu istinski se umjetnik uzdiže do dimenzije čiste ljepote, kontemplira o njoj i interpretira je u sebi kako bi je u stvaralačkom procesu mogao predstaviti u oblicima i tijelima. Ova nedodirljiva i suptilna Ljepota za umjetnika je najveće nadahnuće, ali i izvor duhovnosti. Tako shvaćena umjetnost put je kojim se dolazi do Jedinstva.
Filozofiju obično vežemo uz staru Grčku, no njezini najveći filozofi, poput Pitagore i Platona, učili su od egipatskih mudraca i divili se njihovim dubokim znanjima. Egipatska filozofija bila je učenje o tome kako živjeti i kako umrijeti, te je podrazumijevala izrazito praktičnu primjenu znanja: uređenje i harmonizaciju čovjekova života te purifikaciju čovjekove nutrine, kako bi njegovo srce postalo lagano poput pera božice kozmičkog reda i pravde Maat.
Knjiga Duh renesanse razotkriva izvore i pokretače povijesnog razdoblja u kojem se mijenja skučeni srednjovjekovni svjetonazor i otvaraju novi horizonti. Renesansa je imala polazište u ponovnom otkriću vrijednosti antičkih tradicija i njihovoj prilagodbi novom vremena, što je oblikovalo novu sliku svijeta i novo shvaćanje čovjeka. Humanistički ideal renesanse bio je učiniti čovjeka slobodnim i dostojanstvenim kako bi izgrađivao novi i bolji svijet.
Platonov suvremenik, grčki filozof i vladar, Arhita iz IV. st. pr. Kr. predstavnik je pitagorejske filozofske škole i karika je u lancu prijenosa pitagorejskog učenja sve do renesanse. Ostvario je značajan doprinos na područjima aritmetike, geometrije, mehanike, fizike i glazbe. Matematiku povezuje s etikom i politikom pomoću umijeća mjerenja, antičkog ideala povezanog s vrlinom umjerenosti. Arhita je poslužio Platonu kao uzor vladara filozofa koji u njegovoj Državi ostvaruje ideal pravednosti.
Ove godine UNESCO obilježava 2400. godišnjicu rođenja grčkog filozofa Aristotela, najznamenitijeg Platonova učenika i učitelja Aleksandra Makedonskog. Aristotelov motrilački dar, iznimno široki znanstveni interesi te duboko filozofsko znanje učinili su ga univerzalnim genijem starog vijeka. Zbog svog neumornog istraživanja i enciklopedijskog znanja, Aristotel je s pravom nazvan „Aleksandrom Makedonskim helenske filozofije“ jer je objedinio i sistematizirao sva helenska znanja kao što je Aleksandar ujedinio tadašnji svijet.
Platonovo Sedmo pismo govori o ideji filozofa vladara koji, prije svega, vlada sobom i stekao je dovoljno životnog iskustva da bi mogao upravljati državom. Mudar je i pravedan, posjeduje praktično znanje, umjeren je, hrabar i razborit, te stalno preispituje vlastite postupke. S tom je idejom Platon otputovao u Sirakuzu te je na takav način života i vladanja nastojao potaknuti njezine tiranske vladare.