Marsilio Ficino šalje pozdrave svom voljenom Amerigu Corsiniju.
Za Apolona, koji je začetnik medicine, kaže se da je stvorio dvojicu sinova posebnih odlika, Asklepija i Platona: Asklepija da liječi tijela, a Platona da liječi duše. Liječnici koji slijede Asklepija obično liječe bolove tijela mastima i melemima koje nazivaju sredstvima za smirenje jer ublažavaju bolove. Ista je bila praksa Akademije, koja je slijedila Platonovu medicinu, da tu vrstu lijeka upotrebljava za duše koje pate, poput umirujućeg melema. Doista, i sam to upotrebljavam više nego bilo što drugo i činim to dostupnim svima koji su mi dragi; stoga je to svakako dostupno i Amerigu koji mi je posebno drag.
Gdje je bol? Tamo gdje je ljubav. Ukloni ljubav i uklonit ćeš bol. Ali, ne kažem da bi trebao ukloniti svoju ljubav prema Dobru. Ne daj Bože da od tebe tražim išta loše ili nemoguće! Naprotiv, loše je ne voljeti Dobro sȃmo, i nemoguće je ne voljeti ono što voliš iz potrebe koja proizlazi iz tvoje prirode. Dakle, ne tražim od tebe da se odrekneš ljubavi prema samom Dobru koje je prvo i najuzvišenije i sve dobro, nego ljubavi prema ikojem zasebnom entitetu koji ljudi smatraju dobrim. Jer, biti ljubavlju usmjeren prema njima, znači biti okrenut od Dobra samog. Što se više okrećemo od onoga što jedino stvari čini dobrima i orijentiramo se prema onome što je bez toga loše, to se više strmoglavljujemo u ono loše.
Opet se pitamo gdje je bol? Tamo gdje je ljubav, odnosno tamo gdje je ljubav za one stvari koje se mogu odvojiti od nas i biti nam oduzete. Ako smo lišeni onoga za čime žudimo, bol nas peče i razdire. Ako posjedujemo nešto za što znamo da nam može biti oduzeto u bilo kojem trenutku, progoni nas tjeskoba. Ako nam je oduzeto ono za čime smo žudjeli i što smo osvojili, bol je neizdrživa.
Stoga, da ne bismo morali trpjeti bol, volimo Dobro radi njega samoga, koje je jedino dobro samo po sebi. Budući da je po svojoj beskonačnoj prirodi i snazi posvuda, ono ne može biti izdvojeno; i budući da ono nikada ne izostaje, ne može biti uklonjeno. Dobro nikada ne napušta nikoga, osim one koji ga sami napuste; nikada nikoga ne odbija, osim one koji se od njega okreću. Traganje za beskonačnim Dobrom nije nimalo naporno jer ga sama naša volja traži i pronalazi. Čvrsto držanje za Dobro ne stvara tjeskobu ni sumnju jer ista ona volja koja ga je tražila i pronašla, sada se za njega drži. Ljubeći i držeći se čvrsto tog jednog Dobra, prihvaćamo sve stvari kao dobre. Kada zaboravimo to Dobro, jedino po kojemu sve ostalo postaje dobro, sve stvari posvuda za nas postaju loše.
Stoga napustimo naviku uma koja nas bijedne vuče prema onome što je ispod nas. Usvojimo stanje uma koje nas uzdiže prema uzvišenom. To će nas izbaviti od onog lošeg; to će nas osloboditi boli. Ispunit će nas svime što je dobro i podariti nam svu radost; radost, kažem, koju nam nitko nikada neće oduzeti.
To je u suštini, najdraži Amerigo, ono što primjenjujemo kod bolesti duše. To je ono što je Platon primjenjivao potpunije i s većom umješnošću, a Sveto pismo s većom snagom i božanskim autoritetom.
Autor: Marsilio Ficino
S engleskog preveo: Vedran Andrić
