Talijanski filozof i humanist Marsilio Ficino, glavni promicatelj renesansnog neoplatonizma, svoje filozofske ideje iznosi u djelu Platonova teologija te u Pismima. Mnoga njegova moralna pisma bave se vječnim životnim pitanjima kao što su: kako živjeti ispravno i sretno, kako se uzdići nad nedaćama, itd. U 55. pismu treće knjige Pisama obraća se svom suvremeniku Pieru del Neru, razmatrajući pozadinu onoga što je u životu teško i lako.
Hrabrost kao spremnost da se po slobodnom izboru čini ono što je potrebno, unatoč teškoćama i opasnostima, sve je manje viđena vrlina. U današnjem vremenu premetnula se u agresivnost, hvalisanje, cinizam i poruge. Onome koji nastoji nadići životna iskušenja, traži mudrost i teži uzvišenim ciljevima potrebna je hrabrost kao duboko uvjerenje u vlastitu snagu, a izražava se mirnoćom i sigurnošću u sebe. Hrabrost je esencijalna kvaliteta filozofa i izazov je za svakog čovjeka.
Gotovo da ne postoji vrlina koja se toliko veličala tijekom prošlosti kao što je to hrabrost, zlatna sredina između plašljivosti i nepromišljene smjelosti. Ovu vrlinu Platon pridaje srčanom dijelu duše koji se nalazi u sredini između umnog i požudnog dijela. Hrabrost nije izlaganje opasnosti bez straha, nego odlučnost da se ne poklekne pred nedaćama i opasnostima, da se ostane čvrstim radi pravedna cilja. Najviša hrabrost je ona kojom se pobjeđuje samoga sebe i svoje strahove.
Ma kako očaravajuća bila fizička ljepota, ona je poput ljetnih plodova koji se lako kvare i kratko traju. U ovom eseju Francis Bacon govori da je najljepša ona ljepota iz koje isijava vrlina kao iz dragog kamena.
Lucije Anej Seneka, jedan od najvažnijih predstavnika rimskog stoicizma, u pismima Luciliju poučava o usavršavanju karaktera i vježbanju u vrlinama te posebno naglašava važnost ustrajnosti.