Promislite o ovome u svojim srcima: ako s mukom postignete bilo što plemenito, muka prolazi, ali plemenito djelo traje; ako učinite bilo što sramotno poradi zadovoljstva, zadovoljstvo prolazi, ali sramota ostaje.

Iako danas manje poznat, Gaj Muzonije Ruf (oko 30. – oko 100. godine) čini zajedno s Epiktetom, Markom Aurelijem i Senekom četverolist posljednjih velikih predstavnika rimskog stoicizma. Filozofiju je shvaćao kao umijeće dobrog i ispravnog življenja, stoga mu je težište bilo u etici, a zbog života usklađena s etičkim načelima, jasnoće razlaganja i poticanja na vrlinu te zbog hrabrosti u suočenju s posljedicama vlastitih stavova nazivali su ga “rimskim Sokratom”.

Danas ga se uglavnom spominje kao učitelja slavnog Epikteta, no on je bio vodeći stoik u svom vremenu te je za života i u prvim stoljećima kršćanstva te kasne antike uživao velik moralni ugled.

Rođen je u gradu Volsinii, današnjoj Bolseni u središnjoj Italiji, u etrurskoj obitelji viteškog staleža. Za njegov život bili su presudni dolazak u Rim i prijateljstvo s mnogim utjecajnim Rimljanima iz filozofskih i političkih krugova. Zbog tobožnjeg sudjelovanja u Pizonovoj zavjeri1, čiji je cilj bio svrgnuti osiljenog cara, Neron ga je 65. godine prognao na pusti kikladski otok Gyaros2, a car Galba vratio ga je u Rim. Po povratku je otvorio filozofsku školu. Zbog zagovaranja starih republikanskih ideala te osuda tadašnje vlasti, car Vespazijan ga je 71. godine ponovno prognao zajedno s ostalim filozofima, da bi se vratio na poziv cara Tita.

Vjeran stoičkim načelima, u međuvremenu je neprekidno poučavao filozofiju i jednako tako postojano živio u skladu s tim učenjem. Upravo je po tome bio poznat i time osvajao nepodijeljeno poštovanje svojih suvremenika. Filostrat ga na više mjesta spominje u Životu Apolonija iz Tijane gdje kaže da je od svih filozofirao na najizvrsniji način, a ranokršćanski pisac Origen ga, uz Sokrata, uzima za primjer uzvišenog života. Car Julijan Apostata (331. – 363.) piše o njemu tri stoljeća kasnije u par svojih pisama i uspoređuje ga sa Sokratom te napominje da je postao slavan jer je dostojanstveno podnosio patnje [progonstva] i s čvrstinom otrpio okrutnost tirana.

gaj-muzonije-ruf-uciteljČini se da je imao širok krug slušatelja (fragment 49 govori o njegovu neodobravanju pljeska nakon predavanja); dolazili su ga slušati mladi i stari, ljudi različitih zanimanja i društvenog statusa, od budućeg konzula Gaja Minicija Fundana do roba Epikteta, a spominje se i sirijski kralj. Imao je i uži krug učenika, od kojih su najpoznatiji Epiktet, Dion Zlatousti (Dion Krizostom), Plinije Mlađi, Eufrat iz Tira, Timokrat i dr. S mnogima je ostvario bliske prijateljske odnose pa je Rubelija Plauta čak pratio u izgnanstvo u Siriju. Nije ostavio ništa napisano, kao ni Sokrat i Epiktet, već je poučavao samo živom riječju i primjerom. Nešto od Muzonijeva učenja zabilježili su njegovi učenici Lucije i Polion, što je sačuvano u prijepisu bizantskog pisca iz V. stoljeća, Ivana iz Stobija3. Radi se o raspravama, odnosno njegovim odgovorima na pitanja koja su mu postavljali učenici. Drugi izvor su izvadci iz djela različitih antičkih autora, uglavnom izreke, crtice, anegdote, koje je sakupio nizozemski filolog Jacobus V. Peerlkamp4 1822. godine.

Oživljavanju zanimanja za filozofiju Muzonija Rufa najviše je u posljednjim desetljećima doprinio francuski filozof Pierre Hadot u svom nastojanju da filozofiji vrati značenje kakvo je imala u antici, kada je podrazumijevala način života, odnosno u rimskom kontekstu honesti vivendi scientia – znanost o časnom životu. Udubljujući se u živote i djela Epikteta, Marka Aurelija i Plotina, bacio je svjetlo i na Muzonija Rufa, koji je imao golem utjecaj na svog učenika. Epiktet nastavlja njegovo učenje te se u svojim izlaganjima često vraća Muzonijevim riječima, a spominje i njegov način poučavanja: Dok smo sjedili ispred njega, svatko od nas imao je osjećaj kao da mu je netko morao obznaniti naše slabosti; s takvom je preciznošću pogađao naša trenutna stanja i pred očima svakog od nas iznosio je njegove slabosti.

Razgovori i rasprave bili su ključan dio Muzonijeva poučavanja, no neprestano je isticao potrebu za praktičnom primjenom učenja. Time je svoje učenike nastojao potaknuti na usavršavanje karaktera, lišiti ih prijetvornosti, vratiti ih jednostavnom životu kako bi u skladu s vlastitom prirodom mogli razvijati vrline svojstvene čovjeku: razboritost, pravednost, umjerenost i hrabrost. Naglasak je bio na usvajanju načina života, a ne samo učenja. Kao što primjećuje Hadot, antički je filozof, u ovom slučaju Muzonije, bio sličniji duhovnom učitelju nego današnjem profesoru filozofije. To je i razumljivo budući da je primarna zadaća filozofije bila briga za dušu.

U dvadeset i jednoj sačuvanoj raspravi Muzonije daje odgovore na niz konkretnih pitanja kao što su primjerice: je li bitnija teorija ili praksa; trebaju li kraljevi proučavati filozofiju; možemo li svi živjeti vrline; koje je zanimanje prikladno za filozofa; trebaju li se žene baviti filozofijom; da nedaćama koje sustižu čovjeka ne treba davati veliku važnost; da progonstvo nije nešto loše; o popudbini za starost itd. Zanimljivo je da se posebno osvrće na pitanje hrane i sam čin objedovanja te da stol smatra pravim mjestom za vježbanje umjerenosti i vladanja sobom, a u odijevanju, stanovanju, namještanju kuća savjetuje da se treba lišiti svega suvišnog. Govori o važnosti skladne bračne zajednice za “dobar i uljuđen način života” grada i ljudske zajednice u cjelini. Mnogi od njegovih stavova izuzetno su napredni za to doba; na primjer, snažno zagovara obrazovanje i jednaka prava za muškarce i žene.

No, kroz sve te rasprave provlači se učenje o četiri temeljne vrline. Kaže da sjeme tih vrlina nosi u sebi svaki čovjek, a moguće ih je uvježbati, poput umijeća sviranja glazbala, liječenja, kormilarenja. Ističe potrebu za učvršćivanjem tih vrlina u duši svakog pojedinca kako bi postali časni i odgovorni građani Božjega grada… Ipak, na prvo mjesto stavlja stjecanje sposobnosti razlikovanja između prividnog i stvarnog, između naizglednih dobara i zala. Savjetuje da za prvima ne treba nastojati, a da druge ne treba izbjegavati, te da užitak nije dobro, a nedaće nisu zlo.

Često se pozivajući na Sokrata, naglašava da filozofija mora biti vidljiva u djelima, izražena u konkretnim životnim prilikama, da ne može biti samo puko teoretiziranje jer filozofija je zapravo vježbanje života i jedino tako može biti od koristi.

Savjetuje suosjećajno razumijevanje u svim međuljudskim odnosima. Zalaže se za odvajanje vlastitih dobara za one u potrebi. Iako ne radi ustupke ni kod kakvog odstupanja od ispravnog i pravednog, ipak u postupanju s onima koji čine krivo savjetuje toleranciju i oprost. U Sokratovom duhu kaže da je nepravdu bolje trpjeti nego je činiti, ali dodaje da uvijek treba biti spreman na oprost. Stoga moramo pomoći onima koji griješe i onima kojima je pomoć potrebna, a razumijevanje drugih pomaže nam da razumijemo sebe. Mnoge od navedenih učenja preuzeli su ranokršćanski pisci i uvrstili u svoju filozofiju u nastajanju.

Od Muzonija Rufa dijeli nas preko devetnaest stoljeća. Čitajući njegove odgovore na pitanja učenika, ne možemo ostati ravnodušni na jednostavnu i jasnu mudrost njegovih riječi koje nam tako uvjerljivo govore da možemo biti bolji, razboritiji, pravedniji, umjereniji i hrabriji, ovladati sobom, trebati malo, a biti ispunjeni… Njegove riječi, aktualne danas kao i u I. stoljeću, i možda potrebnije danas više nego ikada, snažan su podsjetnik na ono bitno čemu trebamo težiti: umijeću dobrog i ispravnog življenja.

***

O vježbanju vrline5

Uvijek je gorljivo poticao one koji su slušali njegovo učenje da ga praktično primjenjuju, koristeći sljedeće argumente. Vrlina, govorio je, nije samo teorijsko znanje, već je i praktična primjena, baš kao što su to umije­će liječenja i glazbe. Stoga, kao što liječnik i glazbenik ne samo da moraju ovladati teorijskom stranom svog umijeća, nego se moraju i izvježbati da bi djelovali u skladu s tim načelima, tako i čovjek koji želi postati dobar ne samo da mora biti dobro upoznat s poukama za postizanje vrline, nego mora biti i promišljen i predan u primjeni tih pouka. Doista, kako bi neka osoba mogla odmah postati umjerena ako samo zna da čovjek ne smije biti ovladan užicima, a poprilično je neiskusna u odolijevanju užitcima? Kako bi čovjek mogao postati pravičan ako je naučio da treba voljeti pravičnost, a nikada se nije okušao u izbjegavanju sebičnosti i gramzivosti? Kako bismo mogli steći hrabrost ako smo samo naučili da se ne trebamo bojati stvari koje prosječnoj osobi izgledaju strašno, ali nemamo iskustva pokazati hrabrost suočeni s tako nečim? Kako bismo mogli postati razboriti ako uviđamo koje su stvari doista dobre a koje zle, ali nikada nismo pokušali odbaciti one stvari koje se samo čine dobrima? … Stoga, nakon pouka koje odgovaraju svakoj pojedinoj vrlini, uvijek mora slijediti praktična vježba ako se doista nadamo izvući neku korist od njih.

… Budući da ljudsko biće nije samo duša niti samo tijelo, već svojevrstan spoj tih dvaju dijelova, osoba koja prima pouku mora voditi brigu o oba dijela; o boljem dijelu, o duši, pomnije, kako to dolikuje, ali i o onom drugom dijelu, ako ne želi da mu ijednom dijelu koji čini čovjeka što nedostaje. Jer očito je da tijelo filozofa treba biti dobro pripremljeno za tjelesne aktivnosti jer se vrline često njime služe kao nužnim alatom za životne aktivnosti. Dakle, postoje dvije vrste obuke: jedna je prikladna samo za dušu, a druga je zajednička i duši i tijelu. Koristimo vježbe zajedničke i jednom i drugom dijelu kada se navikavamo na hladnoću, vrućinu, žeđ, glad, skromne obroke, tvrde krevete, izbjegavanje užitaka i strpljenje u patnji. Jer takvim i sličnim vježbama tijelo jača i postaje sposobno izdržati napore, postaje čvrsto i spremno za bilo koji zadatak, dok je duša ojačana jer se vježba hrabrosti strpljenjem u nedaćama i samoovladavanju suzdržavanjem od užitaka. Vježba svojstvena duši sastoji se prije svega u tome da se uvijek imaju spremni dokazi da naizgledna dobra nisu stvarna dobra, kao i da prividna zla nisu stvarna zla; da se uči prepoznavati ono što je uistinu dobro i navikne razlikovati dobro od onoga što uistinu nije dobro. Nadalje, sastoji se od prakse neizbjegavanja bilo čega što izgleda zlo i nenastojanja za ičim što se samo čini dobrim, kloneći se na sve načine onoga što je doista loše i težeći na svaki način onome što je uistinu dobro…

gaj-muzonije-ruf-hramŠto je djelotvornije, teorija ili praksa?

Drugom prilikom, među nama se postavilo pitanje je li za stjecanje vrline učinkovitija praksa ili teorija, podrazumijevajući da teorija poučava ispravnom ponašanju, dok praksa predstavlja naviku onih koji su se priučili ponašati u skladu s takvom teorijom. Muzoniju se praksa činila učinkovitijom i, govoreći u prilog tom mišljenju, postavio je jednom od prisutnih sljedeće pitanje: “Pretpostavimo da postoje dva liječnika, jedan koji je sposoban držati sjajna predavanja o liječničkom umijeću, ali nema iskustvo u liječenju bolesnih, i drugi, prilično nesposoban za govore, ali iskusan u liječenju pacijenata u skladu s važećim medicinskim spoznajama. “Da ste bolesni,” pitao je, “koga biste od njih izabrali da bude uz vas?” Upitani je odgovorio da bi odabrao liječnika koji ima iskustva u liječenju.

Muzonije je potom nastavio: “Uzmimo, dakle, još jedan primjer dvojice muškaraca. Jedan je jako dugo plovio i služio je kao kormilar na mnogim brodovima, drugi je plovio vrlo malo i nikad nije radio kao kormilar. Ako bi onaj koji nikad nije kormilario brodom najspretnije govorio o načinima plovidbe, a drugi vrlo šturo i bez učinka, kojeg biste od njih zaposlili kao kormilara da idete na putovanje?” Čovjek je rekao da bi zaposlio iskusnog kormilara.

Muzonije je opet nastavio: “Uzmimo i slučaj dvojice glazbenika. Jedan poznaje teoriju glazbe i najuvjerljivije raspravlja o njoj, ali nije u stanju pjevati ili svirati harfu ili liru; drugi je manje spretan u teoriji, ali majstorski svira harfu i liru, kao što i pjeva. Kojem biste dali mjesto glazbenika ili kojega biste voljeli imati za učitelja djetetu koje ne poznaje glazbu?” Čovjek je odgovorio da bi odabrao onoga koji je iskusan u praksi.

“Pa, dakle,” rekao je Muzonije, “s obzirom na to, po pitanju umjerenosti i vladanja sobom, nije li puno bolje biti u stanju vladati sobom i biti umjeren u svemu nego biti sposoban dobro govoriti što treba činiti?” I tu se mladić složio da je od manjeg značenja i važnosti govoriti dobro o vladanju sobom nego sam pokazivati vladanje sobom. Na to je Muzonije, sažimajući rečeno, upitao: “Kako bi, dakle, s obzirom na ove zaključke, poznavanje teorije o bilo čemu moglo biti bolje od navikavanja na djelovanje u skladu s načelima teorije, ako razumijemo da primjena omogućuje čovjeku da djeluje, ali ga teorija čini sposobnim da o tome govori? Teorija koja uči kako treba postupati povezana je s primjenom i dolazi prva, jer nije moguće činiti ništa uistinu dobro ako praktična provedba nije u skladu s teorijom. U učinkovitosti, međutim, praksa prednjači nad teorijom jer je utjecajnija u dovođenju ljudi do djelovanja.

gaj-muzonije-ruf-stupovi

“Kad filozof”, rekao je, “opominje, uvjerava, kori ili raspravlja o nekom aspektu filozofije, ako publika sipa uobičajene i otrcane riječi hvale u svom zanosu i spontanosti, ako čak i uzvikuje, gestikulira, ako je dirnuta i uzbuđena i ponesena njegovim lijepim riječima, ritmom njegovih fraza i određenim retoričkim ponavljanjima, tada znajte da i govornik i njegova publika trate vrijeme i da ne čuju filozofa kako govori, već svirača flaute. Za um čovjeka koji sluša filozofa,” rekao je, “ako su iznesene stvari korisne i od pomoći i pružaju sredstva za otklanjanje mana i pogrešaka, nema dokolice i vremena za pretjerane i neumjerene pohvale. Slušatelj, ma tko on bio, osim ako nije sasvim izgubio moralni osjećaj, slušajući riječi filozofa, mora zadrhtati i osjetiti se iznutra posramljenim i skrušenim pa opet iskusiti radost i čuđenje te čak mijenjati izraze lica i osjećaje dok filozofov govor utječe na njega i dira njegovo prepoznavanje onog dijela vlastite duše koji je zdrav i koji je bolestan.”

Nadalje, znao je reći da veliki pljesak i divljenje dakako nisu nepovezani, ali da najveće divljenje prije izaziva šutnju nego riječi. Zato je rekao da najmudriji pjesnik nije imao onih koji su, slušajući Ulisesa (Odiseja) kako im priča čudesne priče o svojim nedaćama, poskakivali i izvikivali odobravanje kad je završio s pričom, već on [Homer] kaže da su svi zašutjeli kao da su bili zanijemili i obamrli jer su im njegove riječi toliko zarobile uši i oduzele moć govora.

“Tako im reče, i oni umuče svi i zašute; sve ih je osvajao ushit u sjenovitoj dvorani onoj…”
(Homer, Odiseja, 13.1-2)
(fragment 49)

* * * * * * *

“Muzonije je”, rekao je Herodes [Herodes Atički, rimski senator], “naredio da se prosjaku koji se gradio filozofom dâ tisuću sestercija [srebrnjaka] i kad mu je nekoliko ljudi reklo da je ta varalica loš i nemoralan čovjek koji ne zaslužuje ništa dobroga, Muzonije je, kažu, odgovorio s osmijehom: ‘Pa onda zaslužuje novac.'”
(fragment 50)

1 Tim povodom su, među mnogima, na smrt osuđeni i Seneka, pjesnik Lukan te satirist Petronije.
2 Prema nekim izvorima, na otoku je otkrio izvor vode, a svojim je učenjem privukao brojne učenike i poštovatelje.
3 Ivan iz Stobija, antičkog grada u blizini današnje makedonske Demir Kapije, sastavio je Antologiju koja u četiri knjige sadrži više od pet stotina izvadaka iz djela grčkih pisaca (o filozofiji, fizici, retorici, poeziji i politici).
4 C. Muzonii Rufi Philosophi Stoici – Reliquiae Et Apophthegmata.
5 Prijevod prema knjizi Core E. Lutz, Musonius Rufus “The Roman Socrates”, 1947.

Nastavak u sljedećem broju…

Autor: Dijana Kotarac