Suprotno današnjem shvaćanju toga pojma, Pitagori i njegovim učenicima matematika je bila više od znanosti o brojevima. Matematika kao jezik simbola omogućavala je razumijevanje prirodnih zakona. Temelj pitagorejskog učenja je harmonija, jedan od prirodnih zakona, princip reda kozmosa koji se odražava i kao vrlina, muzička harmonija ili kao muzika sfera u kretanju nebeskih tijela...
Pitagorejci su podučavali da je sve broj, da je sve manifestacija zakona koji upravljaju postojanjem i vode savršenstvu čiji simbol može biti krug, kugla i broj π. Središte tog kruga ili kugle je sjemenka, klica čitave stvarnosti, princip i uzrok kružnice i svega što se nalazi unutar te kružnice. Sve proistječe iz tog nepokretnog principa – dinamično i statično, vrijeme i prostor, život i materija.
Kvadrivium, u doslovnom prijevodu s latinskog jezika "mjesto gdje se susreću četiri puta", sustav je obrazovanja na srednjovjekovnim sveučilištima koji se sastojao od četiriju disciplina: glazbe, aritmetike, geometrije i astronomije. Uveli su ga pitagorejci koji su te četiri znanosti povezivali s matematikom, smatrajući brojeve univerzalnim principima koji prožimaju sve prirodne pojave. Prema pitagorejcima, oni koji su ovladali matematičkim znanostima, postizali su razumijevanje svijeta u cjelini.
Brojevi nisu ljudska umotvorina, nego ih čovjek oduvijek prepoznaje kao skriveni jezik u svemu što ga okružuje: prirodi, svemiru, samome sebi i svojim djelima. Starim filozofima broj je više bio kvalitativan nego kvantitativan pojam. Broj su smatrali korijenom svega, a cijeli svemir uređen po matematičkim principima koji su izvor poretka i harmonije.