Prema indijskoj tradiciji, univerzum živi tijekom svojih velikih ciklusa aktivnosti i neaktivnosti, tijekom svojih "dana" i "noći". Sve je podvrgnuto zakonu ciklusa, pa tako i čovjek koji svoje cikluse aktivnosti i neaktivnosti naziva "život" i "smrt". Bezbrojnim ciklusima života i smrti on prolazi putem usavršavanja sve dok se ne ostvari kao čovjek.
Kada bi nestale sve knjige i bilo izbrisano znanje koje čovjek posjeduje, do njega bismo mogli ponovno doći učenjem iz prirode. Kada se čovjek doista iznutra osjeti njenim dijelom, može prepoznavati govor planine, mora, vjetra, životinja, zvijezda i neba, biljaka, i učiti od njih.
Ljudi se kao osobnosti razlikuju po mnogo toga, ali su jednaki u svojoj duhovnoj biti, u svojim humanim vrijednostima. Obično se izražavamo više preko osobnosti nego preko duha, što bi značilo da više djelujemo preko onoga što nam je različito, nego preko onoga u čemu smo jednaki. Djelovanje koje polazi iz onoga što je zajedničko našoj humanoj prirodi vodi ostvarenju zdravog suživota.
Svi imamo određenu količinu energije koja se troši i obnavlja. Nedostatak svijesti u onome što radimo, automatizam u radu, posao koji nas ne zanima ili ga ne znamo učiniti zanimljivim, raspršuju našu energiju, umaraju nas i ostavljaju osjećaj praznine i zbunjenosti. Nasuprot tomu, energija koja se svjesno pokrene stvara automatski nove izvore energije koji nas osnažuju i omogućuju da ostanemo smireni, stabilni i vedri.
Tibetanska tradicija stoljećima podučava da se život sastoji od niza rađanja i umiranja: svaki dan nešto u nama umre, a nešto novo se rodi. Rođenje i smrt, pa i smrt fizičkog tijela, samo su neke u nizu promjena ljudske svijesti. Ta bardo stanja, prijelazna stanja tijekom života i nakon smrti, prilike su u kojima svijest može prepoznati svoju pravu prirodu i osloboditi se iluzije.
Viktor E. Frankl osnivač “treće bečke psihoterapijske škole” smatra da je gorući problem današnjice nedostatak smisla. Ovaj problem jednako pogađa i siromašne i bogate – sve je više ljudi koji imaju sve životne uvjete, ali ne vide smisao za koji bi živjeli. Svoju terapijsku metodu nazvao je logoterapija ili liječenje smislom.
U epskoj književnosti stare Indije Bhagavad Gita, “Pjesma uzvišenoga”, zauzima posebno mjesto. Ovaj spjev o ratniku Arjuni i njegovom učitelju Krišni tumačen je na mnogo načina. U nama najbližem, psihološkom ključu, borba Pandava i Kurava za grad Hastinapuru unutarnja je borba neophodna za rast ljudskog bića.
Učimo o različitim karakteristikama prirodnih fenomena, a ipak ne učimo o njihovom temeljnom smislu i načinu na koji su povezani s čovjekom. Uslijed toga se osjećamo otuđeno i samo usred Univerzuma. Izgubili smo sposobnost pronalaženja svrhe vlastitog života. Odgovor se nalazi u Univerzumu kojeg moramo iznova naučiti čitati.
Suosjećanje je u samim temeljima budističke tradicije na Tibetu. Njegova suprotnost, ravnodušnost, zatvorena je, troma i nijema svijest ograđena zidinama egoizma i neznanja. Zato je prvi znak otvaranja svijesti suosjećanje s patnjama drugih bića.
Mit o Ozirisu je univerzalni mit o besmrtnosti duše i postojanju kozmičke sudbine u kojoj čovjek treba svjesno i aktivno sudjelovati. Ovo je mit o nutarnjem uskrsnuću čovjeka, o uskrsnuću na inicijatski način. U Egiptu se inicijacija shvaćala kao mogućnost ubrzanja jednog prirodnog procesa – evolucije čovjekove svijesti.