Kronični umor

Nedostatak svijesti o onome što radimo – ne biti prisutan u onome što radimo – umara nas puno više nego kada bismo se prisilili da sudjelujemo u svakom našem činu. Taj nakupljeni umor sve više skraćuje periode naše sposobnosti produktivnog djelovanja. Trčati i ne disati, potpadati pod egoistične ili deprimirajuće osjećaje i ne izlaziti iz takvog stanja, kružiti neprestano unutar istih ideja ne tražeći rješenje, neiz­bježno dovodi do iscrpljenosti.

Odmoriti se u takvim uvjetima jako je teško, da ne kažemo nemoguće. Ne vrijedi samo povremeno disati dok plivamo, niti se isključiti na nekoliko dana da ni na što ne mislimo i pokušati zaboraviti osjećaje koji nas rastužuju. Takvi su odmori pretvaranje, izlika, nedovoljno suptilne zamke, iluzije koje, kada prestanu, otvaraju prostor za stari umor i ne donose energiju za početak novog radnog ciklusa s većim entuzijazmom.

Ovladavanje_vremenom_budilicaZnati odmoriti se

Umaraju nas stvari koje nas ne zanimaju ili koje ne znamo učiniti zanimljivima; umara nas ako ne znamo predahnuti usred rada; umara nas dosadni automatizam koji ne dopušta sudjelovanje svijesti.

Odmara nas kada smo zainteresirani za ono što radimo, kada gledamo stvari na nov način i s težnjom da učimo o svemu što nas okružuje i o svemu što se događa u svijetu; kada ostajemo uvijek svoji i kada smo cijelom dušom prisutni u svemu što nam je dužnost. Odmara nas udisanje svježeg zraka, gledanje neba i gubljenje u njemu, promatranje plesa vatre ili protjecanja vode; dodirivanje lišća neke biljke ili igra s nekom domaćom životinjicom; razgovor s onima koje volimo ili čitanje djela onih kojima se divimo; podijeliti s nekim stol, šetnju ili šalicu kave; znati da smo vječni i znati da imamo na raspolaganju sve potrebno vrijeme da bismo učinili najmanje i najveće stvari.

Odmoriti se, konačno, ne bi trebalo biti umarati se izvan potrebnog vremena i mjesta onim stvarima koje ne zaslužuju naš umor.

Tajna energije

Teško dostižno umijeće „biti svoj“ zahtijeva stalno obnavljanje energije koju smo pokrenuli. Svi imamo određenu količinu energije koja se, ako je iscrpimo u prvim pokušajima, rasprši i ostavlja u nama osjećaj praznine i zbunjenosti. Poput svih drugih snaga u Svemiru, energija se troši i obnavlja unutar svog vlastitog ciklusa. Energija koja se pokrene svjesno, stvara automatski nove energetske izvore koji će nam služiti da nastavimo sutra, i sutra… kao da postajemo sve snažniji.

Napor pokreće našu energiju

Svi imamo određenu količinu energije na raspolaganju, općenito puno veću nego što pretpostavljamo, no ako je ne upotrebljavamo, čini nam se slaba i ograničena.

Ta energija služi svim razinama čovjeka, od fizičke do najsuptilnije, voljne. Lako je zamisliti neki fizički napor, iako nije tako lako provesti ga, ali barem znamo o kojem se tipu energije radi. No, nije tako jednostavno prepoznati napor, energiju na psihičkoj, mentalnoj, moralnoj i duhovnoj razini.

Na suptilnijim razinama napor se povezuje s dobrim raspoloženjem, s uzdignutim duhom. Na psihičkoj razini upravo nam energija omogućuje da ostanemo smireni, stabilni, veseli, udaljeni od negativnih i opsesivnih osjećaja. Treba uložiti napor, treba uložiti puno energije kako bi se postigao taj toliko poseban duh, ali vrijedi truda.

Na mentalnoj razini energija se koristi za pojašnjavanje svih ideja koje usvajamo da ne bismo lutali kroz maglovite zamisli u kojima ništa nema jasne obrise. To je energija koja je potrebna da bi se unio red u sve naše ideje povezujući ih u međusoban sklad, u čudesnu arhitekturu misli. Treba uložiti napor kako bismo od našeg uma stvorili svijet organiziranih i vrijednih oblika. To neosporno vrijedi truda.

Autor: Delia Steinberg Guzmán
Sa španjolskog prevela: Ana Jončić