Daleke zemlje i nepoznati krajevi ne donose nam uvijek nepoznate i nove stvari. I tamo život podjednako stvara svoje bezbrojne izraze: neki su nam potpuno strani, dok u nekima prepoznajemo nešto blisko, nešto što nam izgleda kao da nam je oduvijek poznato. Takav utisak ostavljaju arhetipski uzori. Bez obzira koja im tradicija daje oblik, čovjek ih prepoznaje zato što se oni, na neki način, već nalaze u njemu kao prirodna težnja i iskonski izraz ljudskog bića.
Budistička tradicija na Tibetu govori nam tako o principu kozmičkog milosrđa. Simbol ovog principa je sam zaštitnik Tibeta, bodhisattva Avalokitešvara. Nazivaju ga i Biće koje gleda dolje, Onaj koji sluša vapaje. Legenda kaže da je, gledajući svijet u patnjama, Avalokitešvara osjetio duboku samilost i neodoljivu želju da povede bića prema oslobođenju. Tada mu se glava rasprsla na bezbrojne glave, a iz tijela, poput zasljepljujućih zraka, izašlo je tisuću ruku. Zato se na Tibetu kaže da se Slušatelj vapaja manifestira u beskonačnom broju oblika, a kad god se ljubav i suosjećanje pojave u svijesti i djelovanju čovjeka, to je znak njegove prisutnosti.
No milosrđe nije samo slijepa naklonost prema onima koji pate. Zato tisuću simboličkih ruku Avalokitešvare na dlanu nose oko, simbol mudrosti koja prati ljubav. To ujedno označava sintezu dvaju principa koje treba ostvariti svako ljudsko biće: prajne, najvišeg znanja o životu, i upaye, aktivne ljubavi i milosrđa, kojima se dosiže savršena svijest. Potpuno ostvarenje svijesti nije moguće bez sinteze “srca i glave” u čovjeku, jer znanje bez ljubavi vodi okrutnosti, a ljubav bez znanja vodi zaslijepljenosti, u oba slučaja duhovnom mrtvilu čovjeka. Tek kad su oba principa ostvarena, svijest dobiva uvid u potpunu stvarnost.
Ipak, koliko god ovi principi bili neodvojivi u procesu sazrijevanja i razvijanja svijesti, jedan od njih je pokretač svih nužnih promjena u čovjeku, uvjet bez kojega se ne može doći do znanja, a to je princip aktivne ljubavi. Nebeska slika koju predstavlja Avalokitešvara je zakon koji se treba početi ostvarivati ovdje na zemlji, u svakodnevnoj, još nesavršenoj svijesti čovjeka. Ova nesavršena svijest to ne može odmah ostvariti, no, kažu Tibetanci, može početi od nečega što joj je već sada dostupno. Prvi je korak ne biti ravnodušan prema stvarima i bićima oko sebe, osjećati život u njegovim bezbrojnim oblicima, suosjećati.
Ravnodušnost je zatvorena, troma, nijema svijest. Svijest ograđena zidinama egoizma i neznanja. Zatvoren sustav bez zraka, bez doticaja sa stvarnošću, u kojem je sve podređeno strahu za lažno “ja” koje je samo sebi najvažnije i koje nipošto ne želi izgubiti svoje prvenstvo. Zato je prvi znak otvaranja svijesti prema stvarnosti osjećanje onoga što se događa izvan našeg “ja”, suosjećanje s patnjama drugih bića. Stari tibetanski tekst, Glas Tišine, kaže:
Neka ti do duše dopre svaki krik bola, kao što lotos otvara svoje srce da bi upio jutarnje sunce.
Pusti da ti svaka ljudska suza padne goruća na srce i neka tamo ostane, i nemoj je brisati sve dok ne nestane bol koja ju je izazvala.
Ove su suze, o ti milostivog srca, potoci što napajaju polja vječnog milosrđa… To je sjeme oslobođenja od ponovnog rođenja. Ono odvaja arhata od razdora i požude i vodi ga kroz poljane Bića u mir i blaženstvo…
Ovaj prvi korak čovjeka milostivog srca koji vodi prema blaženstvu, temelji se na učenju o pravoj prirodi postojanja: čitav univerzum je živ i svi njegovi elementi su međusobno povezani i utječu jedni na druge. Život svakog elementa ovisi o utjecaju drugih elemenata i nema neovisnog oblika života. Univerzum je poput tkanja, mreža međusobnih odnosa, poput odnosa koji postoje u svakom živom organizmu. Zato je svaka ljudska aktivnost važna jer će, poput kamenčića bačenog u jezero, utjecati na čitav organizam.
“Kamenčić” kojim čovjek utječe na univerzum je suosjećanje, prvi izraz aktivne ljubavi. To je prva snaga koja otvara ravnodušnu svijest prema stvarnosti, prvi govor nijeme svijesti, prva klica znanja, jer uspostavljena je veza: jedan zatvoreni univerzum zavibrirao je događanjem drugog univerzuma, jedno biće je dotaknuto životom drugog bića, svijest se počela širiti izvan svog ograničenog “ja”. Utjecaj ove snage se širi kao lančana reakcija: začinje se klica ispravnog mišljenja, klica ispravnih težnji, ispravnog djelovanja, načina života… To je snaga koja ga vodi kroz poljane Bića prema blaženstvu, jer svaka aktivnost koju čovjek poduzima svijesti otvorene poput lotosa, suosjećajući, mijenja smjer svega što poduzima, kvalitetu, pa i posljedice djelovanja. Kad je jednom probudi, ovom snagom se čovjek oslobađa od vezanosti za svoje egoistično “ja”, jer Tibetanci kažu da za čovjeka nema boljeg saveznika u ratu protiv vlastite oholosti i pohlepe. To je snaga koja neprimjetno, ali nezaustavljivo otapa umjetne ograde ljudskog bića, unutarnje i vanjske. Suosjećanje je jedini jezik koji vrijedi u svim svjetovima, na svim razinama svijesti, jer ga svako biće može razumjeti i svako ga biće može govoriti.
Prema tibetanskim učenjima, suosjećanje je znak istinske duhovnosti, izvor i bit prosvijetljene svijesti. Budistički kanonski tekstovi simbolički govore o snazi suosjećanja kao o osnovnoj kušnji kroz koju mora proći svaka svijest, pa i ona najuzvišenija, kako bi potvrdila i dokazala svoju uzvišenost. Tako priča iz Lalita Vistare govori o jednom događaju iz Buddhinog života prije njegovog prosvjetljenja:
Bog Indra, u dogovoru s ostalim božanstvima, želio je iskušati budućeg Buddhu i ispitati može li on zaista jednom postati Buddha. Pretvara se zato u sokola i počne loviti golubicu u njegovoj prisutnosti. Golubica mu pobjegne, sakrije se među rukama onog koji će jednom postati Buddha i zamoli ga za zaštitu. Sažalivši se, on obeća da joj se ništa neće dogoditi u njegovoj prisutnosti. No, uto doleti sokol i zatraži od njega golubicu, tužeći se kako su golubovi njegova hrana. Tada onaj koji će postati Buddha shvati da i sokol ima pravo te se s obje životinje dogovori: ako sokol ostavi golubicu na životu, dobit će onoliko mesa koliko je težila progonjena golubica. Nato donese vagu i na jednu pliticu stavi golubicu, a zatim počne nožem rezati komad po komad vlastitog tijela, stavljajući ga na drugu pliticu. No, ubrzo je uvidio da dijelovima svoga tijela ne može nikako dosegnuti težinu golubice i zato na drugu pliticu stavi čitavog sebe. Uz veliku grmljavinu, tada se pojave božanstva i objave mu da je to bila samo kušnja…
Načini izražavanja arhetipova su različiti. Ipak, ispod plašta različitih oblika postoji nešto istovjetno, nešto što je dio onog duboko ljudskog u nama. To je ono što prepoznajemo. To je jezik koji svi razumijemo i koji nam je svima toliko potreban.
Autor: Ana Jončić[/fusion_builder_column][/fusion_builder_row][/fusion_builder_container]
