Bilo bi lako napisati ovaj članak kada bih koristio jedan od dostupnih programa umjetne inteligencije. Tako bih se oslobodio početne nelagode u suočenju s tako složenom temom i čudnog osjećaja koji izaziva prazna stranica iščekujući tijek misli i ideja, jer ja sam od onih koji još uvijek pišu na papiru.
Ali upravo te ljudske osobine omogućuju da promišljanja, koja bi ova tema mogla potaknuti, budu životnija, dublja i, zašto ne, puna žarke želje za razumijevanjem.
Možda ću baš zbog toga u ovih nekoliko redaka izazvati više pitanja nego odgovora. Ipak, tješi me da je Sokrat sposobnost postavljanja pitanja i prepoznavanja vlastitog neznanja smatrao temeljnim principom filozofije i ljudskom osobinom. Dakle, ono što ću učiniti jest podijeliti neka ponekad i nepovezana razmišljanja.
U ovom trenutku tema umjetne inteligencije preplavljuje stranice raznih blogova i novinskih tekstova. Stvorena su velika očekivanja zbog nevjerojatnih mogućnosti koje pokazuje i ubrzanog razvoja uz višestruke implikacije na području ekonomije, znanosti, tehnologije, umjetnosti itd.
Umjetna inteligencija sigurno nije nešto novo jer se u manjoj mjeri već duže vrijeme primjenjuje u izračunima, dizajnu ili kao podrška policiji itd. No, njen ubrzani razvoj, vidljiv posljednjih mjeseci zahvaljujući popularizaciji, izazvao je brojne reakcije i rasprave. Među njima je i utjecaj upotrebe umjetne inteligencije na umjetnost, na polje tako izvorno ljudsko, iako je i umjetna inteligencija također ljudska kreacija.
Pojava umjetne inteligencije između ostalog budi mnoga uspavana razmišljanja i pristupe koji nas suočavaju s prirodom i vrijednostima današnje umjetnosti.
Kao što znamo, temelj umjetne inteligencije je logika, razvoj obrazaca, oblika i struktura, a to uključuje osjetilne, zvučne, vizualne obrasce itd. Ona pripada svijetu formalnog i logičkog razuma i djeluje prema matematičkim algoritmima prisutnima i u prirodi koja nas okružuje.
Ne ulazeći u problematiku utjecaja umjetne inteligencije na područje rada npr. dizajnera, pisaca itd. te s tim vezana autorska prava, moja promišljanja idu u smjeru propitivanja o našem današnjem shvaćanju ideje umjetnosti i kreativnog procesa, o toliko obezvrijeđenoj temi ljepote te kakvu ulogu u svemu tome ima umjetna inteligencija.
Razgovarajmo o umjetnosti
Temeljni stupovi na koje se oslanja današnja umjetnost su kreativnost i originalnost koje se cijene više od ljepote, prave uspavane duše umjetnosti. Ljepota je zanemarena, ako se i prihvati da postoji; najviše se cijeni ono što je oku ugodno ili atraktivno.
Ako se vrijednost umjetničkog djela temelji na originalnosti, ta je vrijednost vrlo prolazna. Ono što je “originalno” i “kreativno” brzo to prestaje biti, a uz to se vrlo lako reproducira algoritmima koji vrtoglavim brzinama kombiniraju milijune oblika u nove forme. Pojavom umjetne inteligencije, originalno i kreativno postaju “rastuća vrijednost” koja kotira na špekulativnim tržištima. Bez snage inovativne kreativnosti i ljepote koju smo joj oduzeli, što nam ostaje od umjetnosti?
Istina je da čak i ljepota koju prepoznajemo u prirodi i mnogim umjetničkim djelima svojim oblicima odgovara matematičkim obrascima. Istina je da su određene proporcije kao i neki intervali i glazbene ljestvice povezani s mnogim ljudskim emocijama, a sve to prepoznaje i koristi umjetna inteligencija. No, vjerujem da ljepota nije samo u oblicima, već u svjetlu i životu koje umjetnik kroz njih uspijeva izraziti. Možda inteligencija, umjetna ili prirodna, može biti dobar alat, ali potrebno je mnogo više elemenata, poput inspiracije koja nam, izdižući nas iznad nas samih, omogućuje dohvaćanje uzvišenih ideja.
Hoće li doživljaj umjetničkog djela stvorenog umjetnom inteligencijom biti isti kao doživljaj djela, na primjer, Antonija Canove ili Michelangela?
Osobno smatram da umjetna inteligencija može dotaknuti strune emocija, što nije malo, ali teško da će našu svijest uzdići u više sfere.
A što reći o umjetnosti kao procesu transformacije umjetnika? Ništa ne može zamijeniti unutarnje iskustvo ljudskog bića. Umjetnički put je put preobrazbe i unutarnjeg ostvarenja umjetnika i, premda se čini da je cilj stvaralačkog procesa završni rezultat, njegova prava vrijednost leži u uloženom trudu i unutarnjem procesu. Možda postoje alati poput umjetne inteligencije, ali ne i prečaci. Oni iskrivljuju proces stvaranja uz opasnost upadanja u veliku površnost.
Može li umjetna inteligencija stvoriti ljepotu?
Je li ljepota nešto objektivno, posjeduje li ona neki univerzalni aspekt ili je ono što smatramo lijepim potpuno subjektivno?
Ova je tema prilično podijelila suvremene teoretičare koji su uglavnom svemu dali relativnu vrijednost. Sveopći relativizam zahvatio je sva polja i aspekte ljudskog bića. Međutim, iako postoji određena osobna relativnost, istina je da se iza te subjektivnosti ljudske prirode nalazi vrlo važna srž koja odgovara univerzalnim zakonima prirode.
Umjetna inteligencija sigurno može prepoznati oblike koji bude emocije čak ih i prilagoditi informacijama koje ima o gledatelju ili o skupini gledatelja jer analizira estetske, kulturalne i međukulturalne obrasce i koristi ih u rekreaciji oblika.
Kako razlikovati je li nešto napravio čovjek ili umjetna inteligencija? I zašto bi trebalo biti važno to razlikovati?
Što umjetna inteligencija ne može?
Umjetna inteligencija se temelji na logici i može se reći da je to vrlo moćno proširenje naših racionalnih sposobnosti. Ali umjetna inteligencija nema emocija, nema inspiraciju ni moralnu savjest, ona samo povezuje faktore. Ne osjeća, ne poznaje zanos. Može oponašati formalne izraze emocija i komunicirati ih, ali ne može stvoriti kontinuitet inspiracija-misao-osjećaj-radnja koji daje život djelu, jer umjetna inteligencija nema svijest koja integrira ideje, osjećaje i djelovanje.
Umjetna inteligencija ne poznaje ni značenje simbola. Može rekreirati slike i anagrame koristeći standardne elemente, pohraniti katalog simbola različitih kultura, ali sumnjam da može izazvati simboličko iskustvo koje uzdiže unutarnju stvarnost iznad zapamćenih iskustava i emocija povezanih s njima.
Naš odnos prema svijetu ne nastaje isključivo temeljem onoga što opažamo niti iz logike događanja. On je psihološki, a ne logičan, subjektivan je, a ne objektivan. Svako iskustvo koje proživljavamo utječe na naš unutarnji svijet jer ga povezujemo s mnogim prethodnim iskustvima koja su ostavila tragove, s čvrsto ukorijenjenim uvjerenjima, s dubokim osjećajima ili površnim emocijama. Sve to u velikoj mjeri uvjetuje našu prosudbu i vrednovanje onoga što vidimo i doživljavamo, a samim time i kako na to reagiramo.
Bilo kakva komunikacija koju možemo uspostaviti s umjetnom inteligencijom ne može obuhvatiti taj subjektivni proces koji svatko od nas doživljava, a koji umjetna inteligencija ne može prepoznati koliko god joj podataka dali o sebi. Umjetna inteligencija nas ne može dubinski upoznati i stoga su njeni odnosi i komunikacija s ljudima vrlo površni, iako prividno mogu izgledati duboki.
Ljudska bića ne povezuju samo zajednički interesi, nego i moralne vrijednosti kao što su ljubav ili osjećaj za pravdu i dobro. Svaki umjetnički izraz mora biti most između duše umjetnika i duše onoga koji taj izraz promatra. Ako je umjetnost to zaboravila, izgubili smo nešto važno. Umjetna inteligencija ne može stvoriti taj most.
Logika i analiza korisne su u spoznaji formalnih stvari, ali za kontakt sa suštinom, koja je iznad oblika, potrebna je viša inteligencija, viši oblik svijesti.
Razum može pomoći u shvaćanju Dobra, Istine ili Ljepote, ali do njih ne dopire. Do tih bitnih vrijednosti dolazi se dušom koja, jednom probuđena, prepoznaje ono što joj pripada. Inteligencija je dio tog puta, ali sama nije dovoljna za dosezanje tog cilja.
Umjetnost iznad umjetne inteligencije
Naši duboki moralni, estetski ili mistični osjećaji su ti koji nas vode prema dobru, istini, ljepoti, pravdi, vrijednostima koje logički i analitički razum podupire, ali ga nadilaze. Stoga smatram da se umjetnost kao sredstvo ljudskog izražavanja može oslanjati na umjetnu inteligenciju, ali je mora nadići.
Možda bismo onome što shvaćamo pod inteligencijom trebali dodijeliti manje istaknuto mjesto od onoga koje zauzima danas. Model inteligencije koji danas koristimo vrlo je daleko od uzvišene inteligencije, pruža nam samo sredstva, a ne ciljeve. Možda bismo trebali propitati druge ljudske kvalitete, druge elemente naše prirode koji nas čine ljudima i koji su, iako smo danas to zaboravili, također bitni u razvoju i cjelovitom napretku društva kao što su altruizam, velikodušnost, nadahnuće, sloboda, odgovornost, transcendencija ili ljubav. Sve te kvalitete su u stalnoj borbi sa svojim suprotnostima, a inteligencija pomaže u toj borbi.
Važno je zapitati se: za što se borimo, za što živimo, u kojem smjeru želimo ići? Kreativna klica umjetnosti budućnosti ne nalazi se u umjetnoj inteligenciji, nego u osjetljivom, ali dubokom pogledu koji drhti pred beskrajem i ljepotom svijeta, a koji nam omogućuje da se osjetimo besmrtnima.
Autor: Miguel Ángel Padilla
Sa španjolskog preveo: Franco Špigić