Svijet biljaka je veličanstven. Tih i pomalo tajanstven. Biljke nas očaravaju, inspiriraju svojom ljepotom, liječe, hrane svojim plodovima, stvaraju kisik. Nezamjenjiv su dio naše planetarne biosfere.
Imaju li biljke svijest? Ako se držimo još uvijek prevladavajućeg neuroznanstvenog pristupa prema kojem postojanje svijesti podrazumijeva subjektivno iskustvo i određeni stupanj organizacije živčanog sustava – biljke nemaju svijest. Međutim, stoljeće u kojem živimo donosi nove znanstvene spoznaje koje u mnogo čemu približavaju tisućljetna znanja najnovijim istraživanjima biljnog svijeta.
Zahvaljujući dobrom poznavanju svijeta koji ih okružuje, naročito biljnog, mnoge su drevne kulture i civilizacije razvijale i njegovale odnos poštovanja prema biljnom svijetu. Kao temeljnu karakteristiku ekosustava prepoznavale su međusobnu povezanost svih njegovih živih dijelova kojima upravljaju zakoni prirode. Za njih je priroda bila uređena cjelina u kojoj sva živa bića – a ne samo ljudi i životinje – žive da bi se razvijali, evoluirali, gradeći pritom odnose s drugim karikama ekosustava.
Za grčkog filozofa Anaksagoru inteligentni kozmički princip Nous (Um) uređuje sav život. Platon u djelu Timej biljkama pripisuje najnižu razinu duše1, koja nema udjela u racionalnoj misli, jer biljke nemaju složenu građu tijela kao životinje i čovjek. Tradicije prenose da je svijest vezana uz razvoj nutarnjih potencijala bića, a potrebe tog razvojnog procesa određuju kompleksnost anatomije tjelesnih struktura, a ne obratno. To podsjeća na neuroznanstvenu definiciju svijesti s početka članka, no Platon se vjerojatno s njom ne bi složio – jer je svijest definirao na drugi način. Smatrao je da sve što živi i razvija se ima dušu i svijest kao način na koji ona djeluje. Međutim, bića prirode, kaže Platon, nemaju jednako razvijene duše pa tako niti istu razinu svijesti, koja u ovom kontekstu nije poistovjećena isključivo s anatomijom mozga i živčanog sustava. Za Platona, najrazvijeniju dušu, mogućnost spoznaje i svijest o samom sebi ima čovjek. Životinje imaju nagonsko-požudni dio duše, a biljke refleksno-vegetativnu razinu duše koja im omogućuje rast, prehranu i razmnožavanje.
Od Charlesa Darwina pa nadalje, a posebno razvojem botanike kao samostalne znanstvene discipline, neka su istraživanja biljnog svijeta bila usmjerena na ispitivanje “inteligencije” i svijesti biljaka.
Darwin je 1880. godine iznio jednu od prvih modernih zamisli o “inteligenciji” biljaka. U djelu Moć kretanja u biljkama, napisao je da korijen biljke ima “moć usmjeravanja pokreta”. Darwin je pisao o tome kako biljke reagiraju na promjene u vibracijama, zvukovima, dodiru, vlažnosti i temperaturi.
Backsterov efekt
Jedno od najranijih istraživanja svijesti biljaka koje je privuklo iznimno veliku pažnju znanstvene zajednice, medija i javnosti, bilo je otkriće poznato kao Backsterov efekt.
Šezdesetih godina prošlog stoljeća Cleve Backster, ugledni američki stručnjak za poligraf, provodio je različite eksperimente s biljkama, no do ključnog je otkrića došao gotovo slučajno 1966. godine. Na list svoje uredske biljke zmajevca (lat. Dracaena massangeana) postavio je elektrode galvanometra, uređaja popularno nazvanog “detektor laži”, kako bi mjerio mikroelektrične fluktuacije i promjene u naponu tkiva biljke. Tijekom eksperimenta opazio je da biljka reagira na podražaje iz okoline.
Kasnija identična istraživanja nisu potvrdila njegove rezultate, no to je bio poticaj drugim znanstvenicima da nastave proučavati ponašanje biljaka. Pokazalo se da biljke mogu detektirati zvučne vibracije različitih frekvencija, bilo da je riječ o prirodnim, abiotičkim2 ili umjetno generiranim zvukovima. Neke biljke, primjerice grašak (lat. Pisum sativum), mogu usmjeriti rast svog korijenja prema zvuku tekuće vode koja odašilje vibracije od 200 Hz.
Također, zapažen je fenomen interakcije između pčela i biljaka. Pčele u letu odašilju zvučne vibracije koje biljke detektiraju i reagiraju pojačanim stvaranjem šećera u nektaru, ali samo u onim cvjetovima koji su u dometu pčelinjeg zujanja. Slađi nektar privlači pčelu da odabere upravo taj cvijet, a on zauzvrat biva oprašen. Istraživanja su pokazala da pčele zujanjem generiraju zvukove različitih frekvencija i intenziteta, a biljka te vibracije razlikuje od okolnih šumova.
Rezultati ovih istraživanja pokazuju da biljke posjeduju sposobnost percepcije i memorije (pamćenja), što predstavlja veliki znanstveni iskorak.
Inteligencija, učenje i pamćenje biljaka
Monica Gagliano, profesorica evolucijske ekologije na Sveučilištu Southern Cross u Lismoreu u Australiji i autorica niza knjiga iz tog područja, provela je istraživanja inteligencije biljaka. Cilj je bio utvrditi mogu li biljke učiti i pamtiti te na temelju naučenog mijenjati svoje ponašanje, što ujedno predstavlja osnovu evolucijskog razvoja i oblik inteligentnog ponašanja. Za eksperiment je odabrana sramežljiva mimoza (lat. Mimosa pudica) koja na opasnost reagira naglim skupljanjem listova.
Eksperiment je proveden simuliranjem slobodnog pada mimoze pomoću posebno izrađenog sustava nalik dizalu. U početku je biljka na svaki pad reagirala refleksnim skupljanjem listova, no nakon šezdesetak ponavljanja, biljka je prestala savijati listove jer je “shvatila” da taj nagli pad ne predstavlja opasnost. Eksperiment je obuhvatio pedesetak pojedinačnih mimoza od kojih je većina usvojila naučenu reakciju i prestala skupljati listove. U osnovi, memorirale su iskustvo i promijenile svoje ponašanje – postale su svjesne da nema opasnosti. Ovo je primjer sposobnosti učenja i promjene ponašanja biljke. Mnogi slični eksperimenti dokazuju isto.
Mogu li biljke međusobno komunicirati?
Još jedno područje interesa koje u posljednje vrijeme privlači veliku pozornost jesu otkrića da biljke posjeduju sposobnost međusobnog komuniciranja i dijeljenja resursa. Sve je više dokaza koji upućuju na to da biljke, a posebno drveće, mogu međusobno komunicirati. To je ujedno i osnova promatranja ekosustava kao složene mreže međusobno isprepletenih odnosa živih bića koja ih ne bi mogla izgrađivati da ne postoji neki oblik komunikacije. Iznad tla biljke putem zraka prenose biokemijske informacije koje su namijenjene drugim biljkama, ali i životinjama poput kukaca i ptica u krošnjama, kemijskim putem, molekularnim porukama koje raznosi vjetar ili jednostavno putuju zrakom. Danas se ova sposobnost biljaka istražuje kao alelopatija i vrlo je popularna u primjeni novih mogućnosti ekološke zaštite biljaka bez upotrebe kemijskih pesticida. Tako je bajkovita priča naših baka o “dobrim i lošim susjedima” u vrtu dobila znanstvenu potvrdu.
Još jedan oblik podzemne komunikacije odvija se putem mikoriznih3 mreža koje nastaju rastom micelija gljiva oko korijenja drveća. Znanstvenici su ustanovili da one omogućuju dijeljenje i prijenos hranjivih tvari, ali i upozoravaju na blizinu potencijalnih prijetnji poput gusjenica. Ove mikorizne mreže stvaraju komunikacijske veze između drveća i čak mogu omogućiti prijenos informacija kroz cijelu šumu. Biljke nemaju sposobnost bijega kada je opasnost u blizini. Kako bi se suprotstavile tim ograničenjima i zaštitile se, razvile su učinkovite oblike komunikacije.
Svijet biljaka ima vlastita obilježja, drugačija od ljudskih ili životinjskih. One ne mogu govoriti ni hodati, no sve više istraživanja potvrđuje da posjeduju određeni oblik svijesti i inteligencije.
1 No, sve što ima udjela u životu s pravom bi se moglo nazvati živim bićem u punom smislu te riječi. A živo biće o kome govorimo ima udjela u onoj trećoj vrsti duše…, a ne pripada joj ništa od vjerovanja ni od rasuđivanja ni od uma, već samo osjećaj boli i ugode… Jer ovo biće ustrajno sve podnosi, ali mu, premda se okreće samo po sebi, u sebi i oko sebe, budući da mu je vanjsko kretanje uskraćeno, pa čini samo ono unutrašnje, postankom nije bila dodijeljena sposobnost da promatra prirodu vlastitih osjećaja i da ih prosuđuje. Tako, dakle [biljka] živi i nije ništa drugo do živo biće, ali nepokretno i, budući korijenom vezano za zemlju, lišeno mogućnosti da se samo od sebe premješta s jednog mjesta na drugo. (Platon, Timej)
2 Abiotički zvukovi definiraju se kao svi prirodni zvukovi iz okoliša koji nisu biološkog podrijetla, tj. ne proizvode ih živa bića.
3 Mikoriza je simbiotska, obostrano korisna veza gljive i biljke, kod koje se korjenasti dio gljive građen od mreže mikroskopskih niti (micelij) povezuje s korijenovim sustavom biljke; mikoriza je prisutna kod približno 80 % kopnenih biljnih vrsta.
Autor: Hrvoje Landeka
