Pomoću fotomultiplikatora, izuzetno osjetljivih uređaja za pojačavanje svjetlosnih signala, utvrđeno je da živi organizmi spontano emitiraju svjetlost. Radi se zapravo o elektromagnetskim valovima koji se protežu od ultraljubičastog do infracrvenog dijela spektra, a budući da ih emitiraju biološki sustavi, obično se nazivaju biofotonima. Međutim, ovu svjetlost ne možemo vidjeti golim okom jer je vrlo slabog intenziteta (kao kad bismo gledali svjetlost svijeće s udaljenosti od desetak kilometara). Iako je postojanje biofotona nedvojbeno utvrđeno, uzrok ovog fenomena još uvijek je nepoznat. Prema nekim znanstvenicima, emisija svjetlosti mogla bi biti posljedica metaboličkih procesa u organizmu.
Prva istraživanja ovog fenomena proveo je još dvadesetih godina prošlog stoljeća ruski embriolog Aleksandar Gurvič. Prema njegovoj teoriji mitogenetskog zračenja1, stanice koje se dijele emitiraju slabo ultraljubičasto zračenje koje može potaknuti diobu stanica u okolnom tkivu. U novije vrijeme upotreba sve sofisticiranijih uređaja omogućila je istraživanja emisije biofotona kod različitih organizama, od bakterija do čovjeka. Eksperimentima provedenim na biljkama utvrđeno je povećanje intenziteta emisije biofotona u području intenzivnog rasta biljke te na mjestima ozljede ili infekcije tkiva. Slične su rezultate pokazala i mjerenja provedena prilikom ozljeđivanja i zarastanja tkiva kod životinja. Zanimljivo je da zdrava ljudska ruka ima karakterističan oblik emitiranja svjetlosti – ono je jačeg intenziteta u području kažiprsta i srednjeg prsta, a slabijeg u središnjem dijelu dlana.
Na kraju, ostaje nam intrigantno pitanje: imaju li biofotoni svoju biološku funkciju? Pretpostavlja se da bi ovaj fenomen mogao biti dio različitih staničnih procesa, a neka istraživanja ukazuju da bi biofotoni mogli imati ulogu čak i u međusobnoj komunikaciji stanica.
1 Mitogenetsko zračenje se oslobađa prilikom mitoze ili diobe stanice i njezinog genetskog materijala.
Priredila: Tanja Prebeg
