Globalna kultura kojoj danas pripadamo posjeduje svoje karakteristike i osobitosti koje smo, više ili manje, svi usvojili odgojem, izobrazbom i suživotom s onima koji su nam prenijeli postojeći način života. Prirodno je što su nam te kulturne osobitosti polazišta vrednovanja naših iskustava, ali upravo zato što su te osobitosti obilježja našeg vremena, ne mogu biti jedini kriteriji vrednovanja stanja stvari u prošlosti ili u budućnosti.
Koje su karakteristike današnje kulture?
Današnjoj kulturi osnovno obilježje daje primijenjena znanost – tehnologija koja nadilazi razvoj ostalih aspekata kulture. Primjerice, ako kulturu predočimo stolom s četiri noge koje predstavljaju znanost, religiju, umjetnost i društvene odnose – znanstvena noga bit će znatno duža od preostale tri. Takav stol je nestabilan i nagnut, i ukazuje na asimetričnost naše kulture, na veliku razliku između tehnoloških dostignuća i načina na koji ih koristimo. Upravo zato smo danas prisiljeni učiti: kako zaštititi prirodu od nas samih, razlikovati lijepo od ružnog, sadržaj od forme, humano od animalnog, prihvatiti odgovornost za svoje postupke itd…
Posljedica “znanstveno nagnute” slike svijeta bila je izražena i u ocjeni cjelokupne prošlosti kao primitivne i nehumane. Mnoge su naše knjige i “učene glave” u mnogočemu iskrivljeno prikazale prethodne kulture i njihova dostignuća. Primjerice, samo u ovom našem dijelu svijeta drevni su nam Egipćani ostavili artefakte visoko razvijene kulture i građevine koje današnja tehnologija nije u stanju izgraditi; antički su Grci dali umjetnost i filozofiju koje smo zaboravili, umjesto da smo ih razvili; stari su Rimljani pokazali kulturni suživot kroz dostojanstveni primjer “građanina svijeta” i humanog prava, dok smo se mi ogriješili čak i o pravo prirode.
Osim toga, još uvijek živimo posljedice mitova dvadesetog stoljeća koji su svijetu obećavali beskonačni napredak. Nisu li za nas već trebali raditi strojevi, umjesto da čovjek postane poput stroja? Nismo li trebali kultivirati naš planet, a ne ga zagaditi? Nismo li trebali izgraditi civilizaciju utemeljenu na humanim odnosima, a ne na snazi vojne industrije, umjetnim potrebama, fanatizmu svih vrsta, nasilju, iskrivljenim moralnim vrijednostima, dezorijentaciji mladih itd…
Temeljni problem današnje kulture je nedostatak zajedničkog sustava vrijednosti. U njoj čak ne postoji niti naročita vjernost vlastitim idejama, koliko netrpeljivost i destrukcija prema onima koji misle drugačije. Iz toga nije teško zaključiti da se naš svijet nalazi u krizi. Međutim, kriza ne znači prekid kulturnih vrijednosti, nego potrebu za njihovom promjenom. Kriza se pokazuje kao tradicija lišena sadržaja ili kao neopravdana destrukcija bez pomisli o rekonstrukciji. Ona oscilira između jučer i sutra. Međutim i ovo danas, ma koliko ono kratko bilo, nužno treba uporišne točke i cilj prema kojem možemo težiti.
Cjelokupna povijest i kulturno nasljeđe govore nam o jednim te istim trajnim humanim vrijednostima koje su zajedničke svim ljudima. To ne znači da smo svi isti, nego da imamo jednaka ljudska prava. U prirodi ne postoje dva identična brda, stabla, dvije identične pahulje snijega, pa tako ni dva ista čovjeka, makar to bili jednojajčani blizanci. Sve je više ili manje različito, ali sve teži istom smislu postojanja. Upravo razlike među ljudima obogaćuju kulturu i potvrđuju identitet pojedinca. Uniformnost je ta koja guši individualnost, dok sklad ne proizlazi iz igre jednakosti, već iz suprotnosti.
Poduke povijesti trebale bi služiti našem djelovanju u sadašnjosti, čime se određuju smjernice budućnosti. Međutim, s mentalitetom potrošačkog društva i nemilosrdne kompeticije, gdje uspjeh jednog nužno povlači neuspjeh drugog, čovjek danas teško prihvaća prirodan proces nastanka ili izgradnje nečega. Obično se unaprijed odbacuje ono što se ne može trenutno kupiti, konzumirati, postići. To često puta obeshrabruje one koji teže ostvarenju humanih namjera koje zastupaju i koje bi rado htjeli vidjeti na pozornici vlastitog životnog okružja i svijeta u cjelini. Tako, “pametni” i “pošteni” ljudi ne poduzimaju ništa. Za to vrijeme oni “poduzetni” određuju povijesne uvjete njihovoj djeci i unucima.
Zanimljivo je primijetiti da mnogi kritiziraju ono što ne valja, umjesto da poduzmu nešto što valja, dok užurban i površan način života potiče nezadovoljstvo i neizvjesnost. Da, povijest je stvarno učiteljica života, ali ne za zadovoljavanje egoizma raznih “vojskovođa nakon bitke”, nego za izgrađivanje bolje budućnosti ovdje i sada. Upravo se danas potvrđuje da se nasiljem nad ljudima i prirodom, otuđenjem ljudi u odnosu na njihove autentične težnje i vrijednosti, ne postiže stvarni napredak. Jasno se pokazuje kako tehnologija ne može nadomjestiti sve kulturne i humane potrebe čovjeka.
Vratimo se sada na temeljno pitanje ovog članka.
Što je kultura?
Danas se kultura općenito određuje kao zbir svih oblika života i izražavanja utemeljenih na društvenom nasljeđu neke grupe ljudi. Međutim, tako se ne može sadržajno odrediti kulturu jer kao što nije zlato sve što sja, tako i kultura ne može biti baš sve što je stvorilo ljudsko društvo. Ljudi su u prošlosti činili, danas čine, a po svemu sudeći činit će i u budućnosti nešto što se nikako ne može nazvati kulturnim.
U Općoj enciklopediji Leksikografskog zavoda iz 1978. godine nalazi se određenije objašnjenje pojma – koje je više povezano uz etimološko značenje latinske riječi kultura: gajenje, obrađivanje, usavršavanje, njegovanje, oplemenjivanje – gdje se navodi kao: “…sustav vrijednosnih tvorbi koje oblikuju nadanimalnu razinu čovjekova života.”
Pojašnjenje te “nadanimalne razine” možemo pronaći u UNESCO-voj deklaraciji iz 1982., gdje se između ostalog kaže: “…Kultura je ta koja čovjeku pruža mogućnost promišljanja o sebi. Kultura je ta koja nas čini specifično humanim racionalnim bićima, koja imaju sposobnost kritičkog prosuđivanja i osjećaj moralne obaveze. Mi upravo kroz kulturu razlikujemo vrijednosti i pravimo izbore. Upravo se kroz kulturu čovjek izražava, postaje svjestan sebe, uviđa svoju nesavršenost, preispituje svoja vlastita postignuća, neumorno traži novi smisao i stvara djela kroz koja transcendira svoja ograničenja.”
Iz tih citata vidimo da značenje kulture nema puno veze s njenom percepcijom i njenim vrednovanjem u svakodnevnom životu, u kojem se obično poistovjećuje s popularnom umjetnošću i uglavnom koristi za zabavu. Radi se, dakle, o još jednom pojmu koji je u modernom svijetu obezvrijeđen i banaliziran.
Kultura je prije svega ta koja najpotpunije određuje što je to ustvari čovjek. Ona predstavlja sve ono što je isključivo ljudsko i po čemu se razlikujemo od ostalih živih bića. Obuhvaća sveukupno kreativno humano djelovanje koje možemo podijeliti na četiri osnovna sastavna dijela: znanost, umjetnost, religiju i društvene odnose. Ova četiri aspekta kulture omogućuju nam pristup istini, ljepoti, dobroti i pravdi – temeljnim vrijednostima bez kojih nije moguć život dostojan čovjeka. U svojoj dubini, ona je put humane evolucije, način na koji se čovjek oplemenjuje, a aktivnim sudjelovanjem u kulturnom suživotu s drugima ostvaruje smisao svojih životnih nastojanja.
Nema ničeg što je zaista humano, a da nije dio kulture. Međutim, s kulturom se ne rađamo – ona se uči i usvaja. Bez obzira na njen oblik i stupanj razvoja, kultura je nezamjenjiva životna škola u kojoj se ljudi uče onome što doista jesu i trebaju biti. Modernim jezikom rečeno, kultura je ekološka niša čovjeka, prirodan način života ljudi.
Autor: Andrija Jončić
