Megalitski spomenici širom svijeta stoljećima ponosno stoje i prkose vremenu i prirodnim nepogodama. Razdoblje njihova nastanka, svrha i način gradnje i dalje su uglavnom nepoznati. Drevni grad Nan Madol u Mikroneziji također je graditeljsko čudo koje istražiteljima nudi više pitanja negoli odgovora.
Struktura Nan Madola
Nan Madol se nalazi na jugoistočnom djelu otoka Pohnpeija, najvećeg otoka u Mikroneziji. Prostire se na površini od oko 18 km2, dok jezgru lokaliteta čini područje dugačko oko 1,5 km i široko 0,5 km. Ovaj drevni grad sastoji se od devedesetak umjetnih otočića izgrađenih od bazalta i koraljnih grebena. Pretpostavlja se da je prvobitni grad bio mnogo veći, ali je s vremenom potonuo u ocean.
Na nekim se otocima stanovalo, na drugim se proizvodila hrana, izrađivali kanui, izvodile ceremonije, obredi i plesovi. Raznih su oblika i veličina, najčešće pravokutni. Danas su uglavnom obrasli bujnom vegetacijom, ponajviše palmama. Malo je artefakata pronađeno koji bi ozbiljnije svjedočili životu na ovim otočićima – tek nešto keramike i predmeta od školjki. Ostalo je nepotvrđeno, no spominje se da su neki od prvih istraživača pronašli kosti mnogo veće od veličine današnjih stanovnika Pohnpeija.
U ovoj megalitskoj strukturi koraljni kameni blokovi i bazaltni stupovi naslagani su jedni preko drugih bez ikakvog vezivnog materijala. Nijedan blok i stup nije lakši od pet tona, a ima ih i znatno težih. Neki teže i do pedeset tona. Zidovi grada su visoki i do osam metara, dok su negdje široki i do pet metara.
Kako i odakle se ta monumentalna građa zapanjujuće težine i količine dopremala, pitanja su i dalje bez odgovora.
U blizini Nan Madola nema kamenoloma, a na tom dijelu Pohnpeija nema ni nalazišta bazalta. Zanimljivo je da u kamenoj građi Nan Madola ima ugrađenih i magnetnih stijena – približi li im se kompas, magnetna igla se vrtoglavo okreće.
Povijest i bogata mitologija
Pisanih izvora o povijesti Nan Madola gotovo da nema. Usmene predaje i mitovi su bogatiji pa time nude i različite varijante istih događaja.
Spominje se da je Nan Madol izgrađen u 1. ili 2. stoljeću nakon Krista, a kao mogući osnivač navodi se dinastija Saudeleur. Na drugim mjestima se navodi da je dinastija Saudeleur gradom vladala od 12. do 15. ili 17. stoljeća. Pisani izvori o toj dinastiji gotovo da i ne postoje, a usmene predaje prenose da se njihov izgled u mnogo čemu razlikovao od stanovnika Pohnpeija i da ih otočno stanovništvo nije prihvaćalo zbog nametanja apsolutističke vladavine.
Prema jednom mitu dva su brata, dva maga, Olisihpa i Olosohpa, došla na otok Pohnpei u velikom kanuu u potrazi za mjestom na kojem bi postavili oltar svome bogu groma, kiše ili poljoprivrede. Bili su mudri i hrabri, imali su magične moći i kad su se iskrcali na područje budućeg svetog grada Nan Madola, već su govorili jezikom ondašnjeg domicilnog stanovništva. Mit navodi da su ih u tu misiju poslali neki sveti ljudi koji su živjeli daleko… Prvi kamen postavljen u temelje budućega grada bila je četverostrana bazaltna ploča orijentirana prema četiri strane svijeta, baš na način kako su se gradili sveti gradovi drevnog svijeta. Megalitske bazaltne blokove pomogao im je donijeti veliki leteći zmaj!
Kada je Olisihpa umro od starosti, Olosohpa je postao prvi Saudeleur. Oženio je lokalnu djevojku i bio začetnik šesnaest vladara dinastije Saudeleur. Negdje se navodi da razdoblje dinastije Saudeleur dolazi tek nakon smrti oba brata. Predaje upućuju da je dinastija Saudeleur završila svoju vladavinu gradom u 17. stoljeću, poražena od polumitskog heroja Isokelekela koji je sa svojim pratiteljima došao kao miroljubiv posjetitelj, ali je na kraju zavladao gradom. Završetkom njegove vladavine završava se i život u drevnom gradu koji je otada nenaseljen.
Moguće je da je dinastija Saudeleur, došavši na ovo područje, zatekla drevni grad. Možda je Nan Madol izgrađen u nekom davnom vremenu, čak veće starosti od Stonehengea, od piramida u Gizi, od majanskih hramova, od prapovijesnog nalazišta Göbekli Tepea u Turskoj… S obzirom na to da se veliki dio Nan Madola nalazi duboko pod vodom, neke teorije granicu njegovog mogućeg postanka pomiču prije posljednje deglacijacije koja se dogodila prije četrnaest tisuća godina, kada se razina Tihog oceana mogla podići čak i za sto metara. To bi upućivalo da je grad mogao biti izgrađen prije više od četrnaest tisuća godina. Ako je stvarno tako, tko ga je izgradio? Neki smjeliji istraživači ovaj grad povezuju s potopljenim mitskim kontinentom Lemurijom.
Ceremonijalno središte
Nan Madol na lokalnom jeziku znači “nešto između“. Možda nešto između neba i zemlja, zraka i mora, između ovoga i onoga svijeta… Sve drevne civilizacije su donji svijet povezivale s ovim materijalnim, vidljivim svijetom u kojem živimo, a gornji s duhovnim, nevidljivim, transcendentnim, koji je izvor i svrha ovom vidljivom. Također su imale sveta središta koja su na neki način bila most između ta dva svijeta.
Kao i sva sveta mjesta, Nan Madol je bio podijeljen u dva dijela – svjetovni i sveti. U jugozapadnom dijelu grada bile su administrativne zgrade i palače za stanovanje, dok su se na sjeveroistočnim otocima nalazili ceremonijalni kompleksi, grobnice i hramovi.
Čitav grad s umjetnim otocima povezanim obrambenim zidovima i morskim kanalima izgleda kao labirint. Zbog mreže kanala i otoka naziva se i “Venecijom Tihog oceana”.
Zidovi i kanali, široki u prosjeku kao cesta s četiri trake, čuvali su grad od dolaska neprijatelja, a u vrijeme oseke kanalima se nije moglo ploviti. Vrata u glavni kompleks svetišta su toliko niska da se potrebno sagnuti kako bi se krenulo dalje – potrebno se pokloniti svetom prije ulaska u sveti prostor. Ovaj građevni element nije jedinstven u Nan Madolu – postoji i u egipatskim, južnoameričkim i drugim svetištima. Neka istraživanja upućuju na to da su neki hramovi Nan Madola građeni tako da korespondiraju sa solsticijima i ekvinocijima – na te dane u točno određeni sat zrake Sunca padaju na svete točke ceremonijalnog središta. U gradu se također nalaze i grobnice plemstva i vladara, a najpoznatija je grobnica Nan Douwas u koju su se sahranjivali visoko rangirani svećenici. Postoji legenda da je u jednoj grobnici pokopan i sam Isokelekel.
Za lokalno stanovništvo grad i danas predstavlja sveto i mistično mjesto gdje borave duhovi predaka. Rijetko mu prilaze, najčešće da bi bili vodiči istraživačima i pustolovima, a i tada to čine nerado i s velikim strahopoštovanjem. Postoje priče da je ponekad moguće čuti istovremeno zadivljujući i pomalo zastrašujući zvuk trube koji se izdiže iznad ruševina. Lokalno stanovništvo vjeruje da to duhovi predaka sviraju pušući u školjku…
Iako je i kopneni dio Nan Madola nedovoljno istražen, pravu zagonetku ipak predstavlja onaj dio drevnoga grada koji je potopljen. Bez obzira na sve suvremeniju ronilačku opremu i kartiranje podmorja, tom je dijelu vrlo teško pristupiti. Bilo je nekih ekspedicija koje su se s puno entuzijazma prihvatile tog zadatka, ali vidljivost bi ubrzo postala slaba, potopljeni kanali i lagune bi sličili na mračne tunele bez izlaza, a dodatnu opasnost predstavljali su morski psi i tropske zmije. Daljnji problemi su kompleksnost morskog dna i jačina morskih struja koje onemogućavaju ronioce da detaljnije istraže podmorje Nan Madola.
Prvi znanstvenik koji je mapirao Nan Madol bio je njemački etnolog dr. Paul Hambruch 1910. godine. Njegove bilješke o Pohnpeiju smatraju se standardom etnografije za antropologe koji istražuju Mikroneziju i pravom riznicom informacija o mitovima, legendama i domorodačkim tradicijama.
Jedan od najpoznatijih istraživača arheologije Nan Madola je William S. Ayers sa sveučilišta u Oregonu. Dr. Ayers je dao značajan doprinos u rekonstrukciji izgleda megalitskih građevina na tlu Mikronezije koristeći računalnu grafiku. Također istražuje arheološka nalazišta kamenih resursa korištenih za gradnju megalitskih građevina.
Nan Madol je upisan u svjetsku kulturnu baštinu UNESCO-a 2016. godine, no i dalje čeka blagonaklonije vrijeme za svoju restauraciju budući da je izložen kišama, olujama, tajfunima i potresima. Njegovu propadanju doprinose bujna vegetacija i vlažna klima, a posebno mangrovo drvo i kruhovac koji svojim korijenjem malo-pomalo razgrađuju drevne zidine.
Jesmo li bliže odgonetanju tajni Nan Madola? Možda je španjolski znanstvenik i povjesničar Gregorio Marañon u jednom od svojih eseja dao zadovoljavajući odgovor na ovo pitanje: “Usprkos velikom napretku znanosti i njenim dostignućima, znanost ne može baš sve objasniti, niti će to ikada moći. Možda će rasvijetliti mnoge činjenice koje su danas neobjašnjive, ali koliko god se pomjerale granice znanja, pred nama će se prostirati beskonačni svijet misterija.”
Autori: Dragan Savović i Marta Mihičić
