Postoje dva velika žarišta razvijenih kultura u kojima možemo sresti brojne simboličke elemente, iako oni postoje u svim kulturama. Simbol se koristio čak i među najprimitivnijim i najjednostavnijim ljudima. Simbol je nešto poput posude, nositelj nekog pojma, ideje ili vjerovanja. Čovjek je oduvijek želio izraziti ono što osjeća, bilo ostavljanjem otisaka svojih ruku u kamenu, ili znaka na zemlji ili na drvetu. Čovjek, osim što može biti žedan vode, također žeđa za vječnošću i oduvijek želi biti vječan. Čak i u grafitima koje vidimo na zidovima, na javnim mjestima ili u učionicama, mladi ljudi ostavljaju napis: “Ja sam bio ovdje te godine”. Na neki način pokušavaju izraziti svoj unutarnji svijet, reći da su bili tamo.

Svi želimo i osjećamo potrebu da se ovjekovječimo. Primitivan čovjek je također imao tu potrebu. Svi drevni narodi su je izražavali. Visoke kulture su čitavu svoju koncepciju, svoj cjelokupni svjetonazor iskazivale kroz niz simbola od kojih su mnogi univerzalni. Postoje simboli koji takoreći potpuno prelaze granice i za nas je još uvijek enigma način na koji su tako udaljeni narodi bili povezani. “Čvornato pismo”, naprimjer, nalazimo kod Kineza, u epohi prije dinastije Han, ali i u Amerikama, u epohi Inka, u kojoj se međusobno komuniciralo putem niza čvorova na konopcima različitih boja i privjesaka različitih dužina. Prisjetimo se i onog poznatog “gordijskog čvora” za koji se kaže da ga je Aleksandar presjekao svojim mačem kada je trebao prodrijeti u Aziju. Govorilo se da je u tom čvoru bila sačuvana ili sažeta sva mudrost drevne Azije. Očigledno je, dakle, da postoje zajednički elementi svuda, a ovo je tek samo jedan primjer.

U Americi imamo dvije velike kulturne jezgre. Jedna od njih, koju bismo mogli nazvati jezgrom Tiahuanaca, obuhvaća sve ono što se nalazi na području današnje Bolivije, Perua, sjevera Čilea, juga Ekvadora itd; druga velika jezgra ili veliki izvor, koji bismo općenito mogli nazvati meksičkim, proteže se od poluotoka Yucatána do sjevera Meksika, praktički do potkulture Pueblo Indijanaca. Također postoji i područje Chibcha, kao i druga sekundarna područja, poput kulture Maranjon (Brazil), ali ovdje ćemo se osvrnuti na ta dva velika središta ili dva velika vrtloga kultura koje nalazimo u Americi.

U južnom dijelu, u onome što nazivamo kultura Tiahuanaca, uzimamo kao simbol sam Tiahuanaco. U Tiahuanacu nailazimo na grad koji krije misterij: to je grad koji je nekada bio luka, koji i danas ima stijene za vezivanje splavi ili brodova, ali se sada nalazi udaljen više od pedeset kilometara od obale jezera Titicaca. Što se dogodilo?

Ako bismo se jednostavno poveli za idejom isparavanja jezera Titicaca, odnosno smanjenja površine vode, došli bismo do istog zaključka kao i Posnansky1, a taj je da je kultura Tiahuanaco nastala prije više od jedanaest tisuća godina. Suvremene teorije s tim se ne slažu; one kulturi Tiahuanaco pripisuju znatno manju starost. Kažu da je možda velika kotlina Titicace doživjela pukotine, odnosno da su geološki pokreti doveli do otjecanja vode, zbog čega je došlo do naglog i velikog povlačenja njenih obala. Međutim, to nije dokazano.

Tiahuanaco, Vrata Sunca

Kako bilo, u Tiahuanacu nailazimo na čudesne građevine i simbole koji i danas bude veliku znatiželju. Postoje takozvana “Vrata Sunca” iz Tiahuanaca, za koja se čak sa sigurnošću ni ne zna jesu li zaista vrata, budući da ih španjolske kronike ne spominju. Čini se, zapravo, da su se možda nalazila unutar građevina koje su nakon osvajanja porušene. Ta “Vrata Sunca” u svom središnjem dijelu imaju figuru koja predstavlja boga Viracochu koji je za Inke bio treći dio njihova trojstva: Kon, Quilla i Viracocha.

Kon je bio bog visina, otuda su ostala imena planina kao što su Aconcagua i Aconquija. Kon je bio biće iz drevnih vremena, vrhovni bog. Quilla je bila žensko božanstvo, božica Mjeseca, ekvivalent egipatskoj Izidi i Mariji u kršćanskoj ikonografiji. Viracocha je bog sokol, ili bog kondor, treće božanstvo, koji predstavlja manifestirano Sunce i koji se upravo pojavljuje na ovim vratima Tiahuanaca. Jasno je da se ovaj bog Viracocha vjerojatno nije tako zvao u to davno doba, budući da se svi slažu da je kapija Tiahuanaca mnogo starija od Inka. Sa strane se nalazi niz figura koje koračaju, neke kleče i kao da imaju krila, a danas se te figure identificiraju kao zvjezdani simboli. Postoji jedno vrlo zanimljivo istraživanje ruskih profesora koji su pokazali da na Vratima Sunca ne postoji samo solarni kalendar, već i astronomska zapažanja vezana za Veneru. Ta astronomska zapažanja o Veneri su zajednička mnogim drevnim narodima koji su pridavali božanski značaj takozvanoj “zvijezdi Danici”. Ali u Tiahuanacu ti simboli za nas kriju veliku tajnu i ne znamo točno što su njima htjeli prikazati.

Postoje i drugi simboli koji su ovjekovječeni kroz keramiku Tiahuanaca. Poznate posude kero, odnosno obredni pehari koji imaju široke otvore, šire od svojih baza, geometrijski prikazuju životinje: nekad vrstu jaguara u pokretu, a nekad čaplju koja stoji na jednoj nozi. Također je tu i ona tipična narančasta boja, karakteristična za keramiku Tiahuanaca po kojoj hodaju simboličke životinje.

Chavín, ceremonijalno središte s labirintom

Očigledno je posuda u svim kulturama – u ovom slučaju američkim – predstavljala univerzum, univerzalni prostor; nešto poput posude koja sadrži praiskonsku prazninu. Zato grčka riječ okeanos ne znači samo ocean, kao što bismo danas rekli, već i prazninu, tamu, ono mračno, misteriozno, ono što se nalazi unutar svega. Posude u svim kulturama Amerike na neki način predstavljaju univerzum, njegovu površinu.

Na jednoj velikoj posudi za prinose iz kulture Nazca prikazan je bog vjetra, bog s glavom mačke, s velikim zlatnim nosnim prstenjem, kako okružujući posudu trči preko površine univerzuma noseći odrub­ljene glave, simbol vjetra koji siječe i sve uništava. Vjetar je također simbol vremena; sličan je onome što se u hebrejskoj Kabali naziva Nefesh. Nefesh nije samo fizički vjetar; to je i duhovni vjetar, onaj koji nosi sve stvari, koji potiče one koji imaju dar proricanja, ali i onaj koji ruši hramove. Taj isti simbol pronalazimo na svoj keramici s ovog područja.

U blizini tog područja nalazi se i područje Paracas. U kulturi Paracas-pećina i Paracas-nekropola nalazimo također lik mačke. Čini se da je mačka imala isto značenje kao Bastet ili Mau u Egiptu, dakle, bila je simbol aktivnosti duše koja može živjeti iznad tame; jaguar, mačka, ona koja vidi noću. Taj lik mačke se pojavljuje u Paracasu na velikim tkaninama; ponekad također s geometrijskim figurama, povezan s ribama.

Paracas, posuda sa stiliziranom figurom mačke

Riba je još jedan religijsko-teološki simbol koji se pojavljuje u pretkolumbovskoj Americi. Isto tako, riba se javlja u Babilonu u obliku boga Dagona; u Indiji, povezana s bogom Narajanom; u kršćanstvu povezana je s prvim simbolima Krista, odnosno, riba je simbol čovjeka, simbol duha koji plovi beskrajnim vodama prostora i života.

U kulturi Nazca pronađeni su vrlo neobični elementi. Radi se o keramičkim posudama, od kojih se devedeset tisuća primjeraka nalazi u Arheološkom muzeju u Limi u Peruu, dok muzej Larco Herrera ima četrdeset tisuća keramičkih posuda, što je pravo ne­iscrpno blago.

Analizom jedne od tih Nazca posuda iz tzv. IV. epohe, zlatnog doba Nazca kulture (između 6. i 7. stoljeća nove ere), otkrivena je vrsta deve nalik ljami, no s jednom osobitošću: imala je samo tri prsta na nogama. Tu se javlja problem: ili je ta vrsta ljame, za koju se smatralo da je izumrla prije trideset pet tisuća godina, preživjela donedavno, ili su simbolički i umjetnički motivi koje je koristila Nazca kultura mnogo stariji nego što se vjeruje. Ovakvi problemi su česti.

Chavín, Veliki nož ili Veliko idol koplje u središtu labirinta

Uz dio obale u blizini Lime nailazimo i na kulturu Chancay. Kulturu Chancay odlikuje bijela keramika koja uglavnom ima ukrase tamne ili smeđe boje, s brojnim značajnim simboličkim elementima. Jedan od njih je i svastika. Riječ svastika je sanskrtskog porijekla. U Indiji su postojale dvije svastike: šiva svastika i višnu svastika. Prva, kao simbol uništenja, okreće se s desna na lijevo; druga, kao simbol stvaranja, okreće se s lijeva na desno. Ona se također pojavljuje u mitologiji sjeverne Europe i u germanskoj mitologiji, kao što je Thorov čekić, element kojim će pokrenuti vatru koja leži uspavana u prvobitnom ledu i vlažnim oblacima.

Imamo i druge simbole u ovom kraju, npr. figurice poznate kao cuchimilco. Njihove ruke jedva da su naznačene, više su nalik krilima što se šire sa strane, kao da će poletjeti. Glave su im plosnate i otvaraju se s gornje strane, a ponekad su ukrašene nečim što podsjeća na tijare ili krune. Ove figure najčešće se tumače kao prikazi velike kozmičke Majke – svete, velike kozmičke Djevice. Odišu snagom ženskog principa povezanog s plodnošću i s vječnim obnavljanjem duše, čak i s onu stranu smrti.

Tamo je također jedan od najvažnijih i najstarijih središta – Chavín. U toj zoni nalazi se poznati “Cuchillón de Chavín” – veliki nož od četiri metra zaboden u zemlju unutar labirinta. Tu nalazimo religijske simbole kao što je jaguar. Jaguar se pojavljuje u “Okruglom hramu”, “Hramu grmljavine”, koji je otkrio dr. Lumbreras s kojim sam imao čast raditi. U tom okruglom hramu prikazani su jaguari u reljefu na kamenim pločama sa strana. Skupina mladih iz Nove Akropole u Peruu išla je sa mnom na kratku ekspediciju u Chavín i napravili smo repliku tog motiva. Radili smo zajedno s dr. Lumbrerasom, a oni su izradili reljef jaguara, prvi takav u Europi. Tu se vidi kozmički jaguar s nizom zvjezdanih figura po cijelom tijelu.

Tiahuanaco, kero posuda

U Chavínu se također pojavljuje zmija na čuvenoj steli Raimondi, poznatoj i kao “Chavínska ploča”, koja se danas čuva u Antropološkom muzeju u Limi. Riječ je o kamenom monolitu visokom oko dva metra, širine sedamdeset četiri centimetra i debljine osamnaest centimetara. Izrađen je od sivog granita, s precizno plitko urezanim likom čovjeka čije tijelo i duh prekriva mnoštvo perja, poput ptica i zmija koje se iz njega razgranavaju u svim pravcima. Ono što, međutim, posebno plijeni pažnju jest simbol koji mu se uzdiže iznad glave: savršeni kaducej – štap Hermesa ili Merkura – s dvije zmije koje se isprepliću i na vrhu susreću licem u lice. To nam govori da su zmija i štap, baš kao i u drugim drevnim predajama, i u Chavínu bili religijski i magijski simboli.

U Chavínu također nailazimo i na jedinstvene prikaze u glaziranoj keramici: urezani su združeni prikazi riba, jaguara, zmija i ptica. Ova se četiri stvorenja gotovo uvijek pojavljuju u ikonografiji Chavína. Prisutan je i motiv stupova, velikih, okruglih, isklesanih, koji podsjećaju na feničanske; jedni su bijeli, drugi crni. Oni utjelovljuju prastaru podjelu: dobro i zlo, dan i noć, tamu i svjetlost. Ta dualnost ne prožima samo chavínsku kulturu, već i kasniju simboliku srednjeg vijeka, gdje su ta dva kontrastna pojma postali simboli za snagu dana i snagu noći, snagu života i snagu smrti. Taj je simbolizam čak bio korišten i kao amblem tijekom križarskih ratova.

Chavín, stela Raimondi

U području Chimú možemo primijetiti vrlo raznolike religijske simbole, a postoji i zanimljiva ikonografija vezana za životinjski svijet. Pronalazimo dvostruke posude koje imaju dvije međusobno povezane komore. Zovu se “zviždeće posude”2. Civilizaciju Chimú smještamo otprilike između 8. i 12. te 13. ili 14. stoljeća, a nestaje u 15. stoljeću kada Inke osvajaju njihovu prijestolnicu Chan Chan. U to je vrijeme carstvo Chimú već bilo oslabljeno. To je doba Pachacuteca, jednog od velikih vladara Inka. Spomenute posude imaju jednu komoru s pravim otvorom, a drugu sa slijepim otvorom koji na vrhu ima mehanizam zviždaljke i malu rupicu. Kada se posuda s ptičjom glavom do pola napuni vodom i naginje, voda teče iz prve u drugu komoru tjerajući zrak kroz mehanizam zviždaljke i rupicu što stvara zvuk nalik cvrkutanju ptica. Ako umjesto ptice na vrhu imaju figuru nalik lisici, tada proizvode zvuk nalik njezinom glasanju. Ovi jednostavni, ali duboko simbolični glazbeni instrumenti ne imitiraju samo glasanje životinja, već zapravo prenose glas prirode.

Isto nalazimo na cijelom području kulture Moche. Njihova keramika se ističe svojim teološkim aspektom jer prikazuje niz još neistraženih božanstava koja imaju veliku sličnost s božanstvima drugih naroda. Naprimjer, postoje božanstva sa psećom glavom, isto kao u Egiptu – bog Anubis; ili u dijelu Meksika, gdje nalazimo Xólotla – oblik Quetzalcoatla kada silazi u pod­zemni svijet. Također postoje božanstva u liku majmuna, isto kao u Indiji, gdje se kroz cijelu Ramajanu Hanuman pojavljuje kao sveti majmun, simbol vjernosti, simbol učenika koji slijedi svog učitelja. Na isti način, majmun se pojavljuje i u ovom području.

Teotihuacán, detalj s piramide Quetzalcoatla

U Meksiku, uvijek slijedeći tu univerzalnu ideju, nailazimo na izuzetno bogat simbolizam. Najviše je proučavan simbolizam s područja Teotihuacána, a posebno zahvaljujući Laurette Sejourné. Tu se ističe više elemenata cijele teotihuakanske mitologije, a naročito stari bog vatre – Huehueteotl. Riječ teotl na jeziku Teotihuacána znači “bog”, isto kao grčki theos. Hue hue znači “stari”. Huehueteotl se prikazuje kao starac koji obično sjedi prekriženih nogu u položaju padmasane indijske joge, dok na glavi drži veliku posudu sa žeravom. Uz žeravnik se ponekad javljaju simboli žada i zvijezde. Taj bog je bio glavni, najstariji, najdublji. Najpoznatiji bog, onaj koji je najbliži svima, jest Quetzalcoatl. Quetzalcoatl znači “pernata zmija”: quetzal je ptica, a coatl zmija. Pernata zmija predstavljala je čovjeka – ljudsko biće koje se svakodnevno vuče zemljom, ali koje ne zaboravlja svoje perje, to jest sjećanje na to da je nekada bilo na nebu. A to sjećanje je, na neki način, zapravo obećanje da će se vratiti na nebo. Quetzalcoatl ima čitav niz teoloških oblika. Naprimjer, silazi u podzemni svijet na tri dana i tada poprima oblik Xólotla – čovjeka sa psećom glavom. Čovjek sa psećom glavom u cijeloj drevnoj ikonografiji predstavlja vodiča duša, tj. pastofora, psihopompa – onoga koji prenosi duše na drugu stranu, koji spašava duše iz zemaljskog svijeta i vodi ih prema nebeskom.

Teotihuacán, piramida Sunca i okolni hramovi

Osim toga, postoje vrlo složeni simboli i bogovi koje ne možemo sve ovdje opisati, ali spomenut ćemo jednog vrlo važnog – Tláloca, boga kiše. Njegov simbol su dva kruga, a njegovo ime predstavlja zvuk koji voda stvara padajući na kamen.  Na taj način su željeli prikazati samu bit kiše, bit plodnosti – ne samo fizičke plodnosti, već i duhovne plodnosti, moć da se živi u duhu. Tláloc je gospodar nebeskog svijeta, tzv. Tlálocana, mjesta gdje borave blažene duše, iz kojeg se vraćaju na Zemlju i ponovo uzlaze. Teotihuacánci su vjerovali u reinkarnaciju i to su prikazivali kroz svoje simbole i slike u gradu Teotihuacánu, gdje je život predstavljen kao neka vrsta planine. Ljudi se penju uz jednu stranu, dolaze do vrha, a zatim silaze niz drugu stranu, dok ne stignu do ponora. U tom ponoru se izgube i miješaju; tamo su dobri oni koji vide, a loši oni koji ostaju u tami. Miješajući se jedni s drugima, ponovo se uspinju istom planinom, ali sada s druge strane, koja im se sada čini novom, da bi ponovili isto iskustvo tisuću puta sve dok se konačno ne uspnu na planinu, nadiđu je i dosegnu Sunce.

Teotihuacán, piramida Mjeseca i dio Staze mrtvih

Dosezanje Sunca i napuštanje Zemlje predstavljao je simbol koji su stari narodi zvali Huitzilopochtli. Kasnije su ga preuzeli Azteci – neki čak tvrde da je to aztečka tvorevina – to je bog kolibrić, simbol duše koja se uzdiže. Prema toj ikonografiji, postojali su različiti tipovi kolibrića: kolibrići sa slabim krilima koji bi, čim bi poletjeli, pali na Zemlju, ali i kolibrići s toliko snažnim krilima da su mogli letjeti oko Sunca i vječno letjeti unutar blistavog polja Sunca.

Svi ti simboli sjedinjeni su na području Teotihua­cána i tijekom cijele civilizacije Tolteka proširili su se po čitavom području poznatom kao Meksička dolina. Također nalazimo i simbol stabla, simbol zmije i simbol ptice. To su vrlo stari simboli; postojali su među Mayama vjerojatno više od tisuću godina prije naše ere. Nalazimo ih u Uxmalu, u Chichén Itzí, a naročito u Palenqueu, na velikom sarkofagu.

Teotihuacán, prikaz kvinkunksa

Postoji veliki broj bogova koje nisam spomenuo. Ti stari narodi su, na neki način, osjećali prisustvo neke tajne, nečeg neuhvatljivog, čak i kroz fizičke pojave poput potresa. Zato je postojao bog Ollin Tonatiuh, bog zemljotresa. Ali, on nije bio samo bog podrhtavanja tla; on je bio onaj koji čini da se naša nutarnja zemlja zatrese. Svi mi imamo neki oblik unutrašnjeg potresa. Svi smo u nekom trenutku osjetili unutarnji drhtaj. Nešto što potrese našu zemlju iznutra, zatim prođe. Ponekad je to duhovni poticaj, ponekad izljev bijesa, ponekad ideja koja nam padne na pamet, stih koji nismo mogli sročiti, prijateljstvo koje nismo uspjeli ostvariti. Svi mi imamo Ollin Tonatiuha u svojoj nutrini.

Azteci su vjerovali da postoje četiri elementa koje su nazivali “četiri sunca”, i da čovjek na neki način svojom sviješću sabire ta četiri sunca u kvinkunksu3. Kvinkunks ima slijedeći oblik: četiri elementa u kutovima i peti element, središnje Sunce u sredini – Sunce – svijest. Govore da isto postoji i u čovjeku: četiri elementa – zemljani, vodeni, zračni i vatreni. Ali postoji i peti element – element inteligencije, element svijesti – koji trebamo probuditi kako bismo se postupno oslobodili tog zemaljskog kvadrata. Tako nastaje pojam piramide, odnosno vertikalnog uzdizanja u središtu kvadrata svijeta, koji će oblikovati prvi trokut u usponu prema nebu.

Teotihuacán, freska s prikazom Tlálocana, nebeskog svijeta

1 Austrijski istraživač Arthur Posnansky (1873.–1946.), čije je najvažnije djelo Tihuanacu, la cuna del hombre americano (Tiahuanaco, kolijevka američkog čovjeka).
2 https://www.youtube.com/watch?v=gekvMh0ZeGY&t=7s
3 Riječ potječe od latinskog quincunx. Kvinkunks je geometrijski raspored pet točaka tako da su četiri postavljene u kutovima kvadrata, a peta u središtu, na sjecištu njihovih dijagonala, tvoreći križ.

Autor: Jorge Ángel Livraga
Sa španjolskog prevela: Ksenija Nikčević