Platon (427. – 347. g. pr.Kr.) je jedan od najutjecajnijih filozofa u povijesti. Napisao je 34 dijaloga i 13 pisama, s tim da mu se pripisuje još šest spisa koji, međutim, prema mišljenjima stručnjaka, nisu autentični. Osim što otkrivaju Platona kao iznimnog filozofa, njegova djela ukazuju i na to da je bio znanstvenik, dobar poznavatelj teologije, a zbog njihove literarne vrijednosti svrstavaju ga i među najveće pisce. Što se tematike tih djela tiče, ona obrađuju sve aspekte ljudskog djelovanja. Dijalog kao književnu formu dugujemo Platonu, a do danas nitko nije uspio napisati ljepše filozofske dijaloge od njega.

Jedno od najvažnijih i najpoznatijih Platonovih djela svakako je Gozba. Ideje o ljubavi i ljepoti, povezane s dobrotom i mudrošću, koje Platon iznosi u Gozbi razotkrivaju čovjekov put prema ostvarenju sebe kao cjelovitog i prosvijetljenog bića, kroz neprestanu potrebu samousavršavanja i vladanja sobom. Gozba istovremeno izražava duboki smisao klasične grčke etike i upoznaje nas s temeljnim principima helenske estetike. Kao takva, imala je neizmjeran utjecaj na brojne kasnije mislioce i stvaraoce još od antičkih vremena, a naročito na one iz razdoblja renesanse.

Množinu ideja kojima obiluje ovo Platonovo djelo teško je i samo nabrojati u jednom članku, zato ćemo pokušati dati samo osnovne smjernice čija je svrha zainteresirati čitatelje za štivo koje je nezaobilazna literatura u povijesti filozofije.

erosUvod

Ovaj dijalog dobio je ime po gozbi koju je mladi pjesnik Agaton priredio za svoje prijatelje 416. g. pr.Kr., dan nakon što je njegova tetralogija po prvi put pobijedila u tragičkom natjecanju. U prologu saznajemo kako Glaukon susreće Sokratova prijatelja Apolodora, koji je priču o toj gozbi čuo od Aristodema, drugog Sokratovog prijatelja, pa ga Glaukon moli da mu je prepriča.

Prema priči, Aristodem je tom prilikom susreo Sokrata lijepo uređena, što je potonji rijetko činio. Upitavši ga kamo će, Sokrat ga pozove kod Agatona na gozbu. Tamo pored Agatona nalaze Fedra, mladića kojeg je Sokrat zbog poštenja i zanimanja za filozofiju jako volio, Pauzaniju, uglednog i bogatog građanina i političara, cijenjenog liječnika Eriksimaha, poznatog komediografa Aristofana i druge goste. Po završetku večere Eriksimah predlaže da udalje sviračicu i da provedu večer u filozofskom razgovoru, a Fedar da svatko održi govor o Erosu, bogu ljubavi.

Prvi govori

Fedar, prvi govornik, iznosi po­hvalu Erosu kao jednom od najstarijih, najčasnijih i najpoticajnijih bogova. Njegov govor utemeljen je na Heziodovim himnama, Parmenidovom učenju i orfičkim misterijima, prema kojima se Eros prilikom stvaranja svijeta pojavljuje kao treće božanstvo, te s Kaosom i Geom čini prvu trijadu bogova. Erosova poticajna uloga vidljiva je iz toga što ljubav potiče osjećaj časti, hrabrost i junaštvo. Vojska koja bi se sastojala od onih koji tako ljube, bila bi nepobjediva. Hvali one koji su pošli u smrt zbog ljubavi, Alkestidu, Orfeja, Patrokla i Ahileja.

Pauzanija se pita kojeg Erosa treba slaviti? Postoje dvije Afrodite, boginje ljubavi – nebeska, uzvišena ljubav, te zemaljska, požudna. Isto tako postoje i dva Erosa, njihova pratioca. Eros stariji simbol je prave i čiste, uzvišene ljubavi, dok je Eros mlađi simbol slijepe zaljubljenosti. Obični Eros označava svjetovnu ljubav. To su oni koji ljube žene i muškarce, ljubeći tijelo više nego dušu. Njihov je cilj zadovoljiti požudu. Pauzanija veliča nebesku ljubav koja navodi čovjeka da izrazi ono najbolje, najhumanije što nosi u sebi. Kao pri­mjer navodi prijateljstvo između starijih i mlađih muškaraca. Ukoliko je ono izraz nebeskog Erosa, stvara čvrsta prijateljstva i omogućava da mladi ljudi postanu moralni i mudri, što je dobitak za društvo u cjelini. Istovremeno kritizira koristoljublje i nemoral koji mogu proizaći iz takvih veza ako su poticane požudom, te prouzročiti ružne i nedo­stojne odnose.

sokratEriksimahov govor utemeljen je na Empedoklovom učenju o četiri elementa: zemlji, vatri, zraku i vodi. U njima postoje međusobno suprotne kvalitete: hladno i toplo, suho i vlažno. Erosova moć, erotika, kozmička je sila koja ih međusobno privlači i drži na okupu. Ona djeluje na sve što postoji: elementarne sile, biljke, životinje, ljude i bogove. Eriksimah je do toga došao zahvaljujući svom liječničkom zvanju. U prirodi tijela postoje dva stanja: zdravo i bolesno. Poklanjati pažnju onom što tijelo čini zdravim je lijepa ljubav, ugađati onom što može dovesti do bolesti sramotno je i tome se treba opirati. Otuda je medicina znanost o erotskim odnosima u tijelu, s obzirom na punjenje i pražnjenje. Dobar liječnik je onaj koji u fiziološkim odnosima zna zamijeniti lošu ljubav dobrom, te na taj način omogućiti da se ono što je unutar tijela u sukobu međusobno sprijatelji. To isto vrijedi u gimna­stici, u obrađivanju zemlje, u glazbi, astronomiji i svim drugim vještinama. Svako zlo nastaje ako netko ne ugađa plemenitom Erosu. Zato je u svemu, radi dobra, potrebno djelovati razborito i pravedno jer je to ono što donosi harmoniju i blaženstvo.

Govori u Gozbi odaju dojam kao da se parovi govornika međusobno natječu. Fedrov govor bi u tom slučaju bio poput uvoda nakon kojeg snage odmjeravaju Pauzanija i liječnik Eriksimah. Nakon njih slijede umjetnici Aristofan i Agaton, komediograf i tragičar.

Aristofan zagovara religiju Erosa, tvrdeći da ljudi nedovoljno poznaju njegovu moć. Da bi se upoznala Erosova moć, treba upoznati ljudsku prirodu i ono što je ona prolazila od samog početka. Na temelju orfičkog učenja o razdvojenosti dva dijela duše, smrtnom i besmrtnom, te čežnji za njihovim ponovnim sjedinjenjem, on iznosi groteskan mit. Ljudi su u početku bili cjelovita bića, okrugla oblika s četiri ruke i četiri noge te dva lica okrenuta jedno od drugog. Postojala su tri roda ljudi, ne samo muški i ženski kao danas, već i androgini – muško-ženski rod. Ti prvi ljudi bili su vrlo snažni i prkosni i napali su bogove. Bogovi su ih na to, da bi im umanjili snagu, rasjekli uzdužno po pola i uobličili u sadašnji oblik. Svaka je polovica čeznula za onom drugom, sastajala se s njom i pripijala uz nju. Otada je u ljude usađena ljubav jednih prema drugima. Svaki je čovjek prepolovljen znamen (simbolon). Svatko traži svoju polovicu, srodnu dušu, a ta žudnja za cjelinom zove se ljubav. Eros nam pomaže tako što nas vodi prema onom što nam je srodno. Čovjek treba činiti ono što mu dolikuje da nas bogovi još jednom ne bi raspolovili. Ako se sprijateljimo s bogovima, namjerit ćemo se na svog komplementa, te se tako vratiti svojoj prvobitnoj prirodi. Ako to ne možemo, onda trebamo naći onoga koji nam je po svojoj prirodi blizak.

Agaton, peti govornik, na početku ukazuje na to da dotadašnji oratori nisu hvalili Erosa, nego su nazivali sretnima ljude zbog darova koje im ovaj bog daje. Potrebno je prvo reći kakav je to bog, a tek onda istaknuti njegove darove. Agatonov govor je poetska vizija. Zanosno, s puno pjesničkih metafora i ukrasa, iznosi prekrasnu pohvalu Erosu. Svi su bogovi blaženi, a Eros je najblaženiji jer je najljepši i najbolji. Najljepši je jer je najmlađi, ne voli starost i bježi od nje. Uvijek je s mladima i sam je vječno mlad. Zbog svoje nježnosti ne hoda po tvrdoj ze­mlji već po srcima. U nježnim se srcima nastanjuje, dok od tvrdih bježi. Najbolji je jer je najpravedniji, najrazboritiji, najhrabriji i najmudriji. Eros svima daje ljepotu, puni nas povjerljivošću, donosi blagost, izdašan je, milosrdan, brižan za dobre.

Na kraju mu svi kliču i hvale ga.

ErosChiaramonti1509Sokratov govor

Prije nego čujemo o čemu govori Sokrat, potrebno se osvrnuti na pret­hodne govore da bi ukazali na nešto što se često ispušta iz vida prilikom tumačenja ovog djela. Radi se o tome da niti jedan od njih ne predstavlja Platonovo viđenje Erosa. Iz nerazumijevanja toga proizlaze sve prisutniji komentari da je Platon opravdavao homoseksualne veze, kao i pozivanja na tzv. “platonsku ljubav” kojom se obično imenuje uzajamna privlačnost bez primjese čulnosti. Zapravo, kroz ove govore Platon iznosi određena mišljenja koja su o ljubavi prevladavala u atenskom društvu i to čini s dozom suptilne ironije vidljive kroz karakterne osobine i nastupe govornika. Fedar je još mlad i njegov govor je gorljiv, no mladenački naivan te s vidljivim nedostatkom iskustva. Pauzanija go­vori o čistoći ljubavi, ali poput iskusnog političara iznosi svima dobro znanu priču o običajnom moralu koji pre­vladava u Ateni tog vremena. U skladu s tim, njegov govor nema dubinu i često je dvosmislen, dok istovremeno vlastitim ponašanjem odaje zaljubljenost u Agatona. Eriksimah pretjeruje u poklanjanju pažnje liječničkom umijeću u koje je zaljubljen i koje doslovno primjenjuje na sve ostalo, zbog čega mu se Aristofan podruguje svojim štucanjem. Aristofanov govor je bizarna i groteskna komedija, koja kao i svaka dobra komedija počiva na zrncima istine, premda je to ne čini stvarnom. A Agatonov govor, iako građen poput prekrasne prštave fontane prepune ­virtuoznih pjesničkih izraza i citata, ustvari je nelogičan, kontradiktoran sam u sebi, besmislen i isprazan.

Naravno, u svakom od ovih govora postoji nešto što bi moglo biti i jest istinito, ali nitko od govornika ne daje argumentirane dokaze za to. Platon hoće više od toga, zato u nastavku Sokrat ističe da su raniji govornici samo slavili Erosa, bez obzira na istinu ili neistinu, dok on namjerava govoriti samo istinu.

Utvrdivši da Eros ne može biti ni lijep ni dobar jer žudi za tim, Sokrat cijelu priču o Erosovim kvalitetama vraća na početak.

Potom umjesto da održi vlastiti govor, prepričava dijalog s Diotimom, svećenicom iz Mantineje u Arkadiji, koja ga je navodno podučila o ljubavnim stvarima.

Sokrat priča kako je Diotimi tvrdio da je Eros lijep i dobar bog, ali ona ga je pobijala. Prepričano, dijalog je tekao ovako:

– Je li onda Eros ružan i zao?

sanzio_01_plato_aristotle- Bog s tobom, da li ono što nije lijepo mora biti ružno? Ili ono što nije mudro ludo? Zar nisi opazio kako ima nešto u sredini između mudrosti i neznanja?

– Što to?

– Mišljenje, jer ako netko točno misli, a ne zna za to navesti razloge to nije ni znanje ni neznanje. Isto je s Erosom. On je u sredini između lijepog i ružnog.

– Ipak svi se slažu da je Eros velik bog.

– Tko to, ima onih koji kažu da Eros nije bog?

– Tko su ti?

– Ti i ja.

– Kako to?

– Lako, zar nisi rekao da su bogovi sretni i lijepi? A za Erosa si priznao da on zbog nedostatka dobrote i ljepote žudi za tim. Kako bi onda on bio bog?

– Što je onda Eros?

– Sredina između smrtnog i besmrtnog.

– Kakvu moć ima?

– Objašnjavati i donositi bogovima ono što dolazi od ljudi, a ljudima ono što dolazi od bogova. On ispunja pro­stor između ljudi i bogova, tako da je njegovim posredstvom kozmos ­povezan.

– Tko su mu otac i mati?

Potom Diotima prenosi mit o gozbi bogova povodom rođenja Afrodite. Na toj gozbi začet je Eros od strane Pora, boga puta i obilja, Metidina sina (boginje pamćenja) i Penije, boginje potrebe i siromaštva. Otuda je Eros sin Puta i Potrebe, Obilja i Siromaštva, a pošto je začet na gozbi Afroditinoj, postao je njen pratilac. Kao spoj tih krajnosti ima sljedeću sudbinu: uvijek siromašan, bez obuće, bez kuće, spava na goloj zemlji, na vratima i putevima, i uvijek je prijatelj potrebe. S druge strane, predsjeda onima koji su lijepi i dobri, hrabar je, drzak, iskusan lovac, dovitljiv, željan razboritosti, prijatelj mudrosti. Isti dan sad cvate, sad umire, ali i ponovno oživljava. Što stekne uvijek rastekne, nikad siromašan, nikad bogat.

Jean-Baptiste Regnault (1754. - 1829.): Sokrat odvlači Alkibijada iz zagrljaja "zemaljske" Afrodite.

Jean-Baptiste Regnault (1754. – 1829.): Sokrat odvlači Alkibijada iz zagrljaja “zemaljske” Afrodite.

Eros je ljubav za ljepotom, a po svojoj prirodi nalazi se po sredini između smrtnog i besmrtnog, neznanja i mudrosti, što znači da je Eros filozof. Bogovi ne traže mudrost jer je već imaju. Neznanje je samo sebi dovoljno i ne traži ono što misli da mu ne treba. Eros, dakle, pripada samo onima koji se nalaze u sredini između to dvoje.

Diotima dalje obja­šnjava da nema ljubavi ni za polovinom, ni za cjelinom, kako tvrdi Aristofan u parodiji antropogenetskog mita, ako nisu neko dobro. Jer ljudi su spremni odre­zati i vlastitu nogu ako im to daje nadu u neko dobro.

Postoje različiti oblici ljubavi. Jedni vole stjecati bogatstvo, drugi pobjeđivati u gimna­stici, treći biti zdravi, četvrti nešto stvarati, a svi ti oblici ljubavi, u konačnici su ljubav prema dobru i sreći. Ljudi vole samo dobro i to tako da ono bude zauvijek njihovo, što znači da ljubav ujedno teži i besmrtnosti.

Naša priroda želi rađati, a rađati ne želi u onom što je ružno i neprivlačno, već u ljepoti. Erosu nije do posjedovanja ljepote, nego do stvaranja u ljepoti. Svi ljudi žele rađati jer je to jedini način na koji ono što je smrtno može sudjelovati u besmrtnom. Tu želju vidimo i kod životinja. Kao i kod ljudi, njihova smrtna priroda teži što dužem sudjelovanju u besmrtnosti, a to najbolje može preko ostavljanja potomaka. Međutim, ljudi mogu rađati tjelesno i duhovno. Velik je broj onih koji iz tih razloga naginju stvaranju slavnih i besmrtnih djela. Roditelji takve djece su pjesnici, umjetnici, filozofi, zakonodavci, državnici.

Do ovog stupnja spoznaje ljubavi mogu samostalno doći svi ljudi, kaže Diotima, ali on je samo priprema mi­sterijima Erosovim. Eros je perso­nifikacija želje za stvaranjem koja vodi čovjeka putem spoznaje. Taj put počinje u sferi osjetilnog i stupnjevito se uspi­nje sve dok ne dođe u sferu ideja.

Prvi stupanj je ljubav prema lije­pim tijelima. Potrebno je uvidje­ti da tijela nisu lijepa sama po sebi, već manje ili više sudjeluju u ljepoti posredstvom simetrije i proporcija, te da je ljepota nematerijalna.

Drugi stupanj je ljubav prema ljepoti duše. Ona je iznad tjelesne ljepote, jer ukoliko netko posjeduje lijepu dušu, ona će zasjeniti tjelesne manjkavosti. Treba uvidjeti da su moralne vrijednosti i djelovanje ono što dušu čini lijepom, te da je potrebno razvijati vrline. To vodi k tome da se ljepota vidi u poslovima i dužnostima, te je potrebno shvatiti da je tjelesna ljepota neznatna u usporedbi s njima.

450px-Socrates_LouvreTreći stupanj je ljubav prema mudrosti. Ona polazi od ljubavi prema pojedinačnim spoznajama, pjesništvu, umjetnosti, znanosti, teologiji, itd. Treba uvidjeti da svaka od njih sadrži istu bit, odnosno da su samo različiti izrazi vječnih i nepromjenjivih ideja. Tko to uspije razabrati, učeći postepeno prepoznavati i izražavati ljepotu ideja, ugledat će na kraju nešto što je po svojoj prirodi čudesno lijepo: “nešto što je, prvo, vječno i što niti postaje niti propada, niti se množi niti ga nestaje; zatim, što nije s jedne strane lijepo, a s druge ružno; ni danas li­jepo, a sutra nije; ni prema ovom lijepo, a prema onom ružno; ni ovdje lijepo, a ondje ružno, kao da je samo za jedne lijepo, a za druge ružno. Još nešto: neće mu se ta ljepota pokazati kao kakvo lice, ni kao ruke, ni kao išta drugo što pripada tijelu; a ni kao kakav govor, ni kao kakvo znanje; a ni kao nešto što je sadržano u čemu drugom, bilo to u živom biću, ili u zemlji, ili na nebu, ili u čemu drugom, nego kao nešto što je samo po sebi i sa sobom jednovrsno i vječno.”

Čovjek se, dakle, može i treba uzdići do spoznaje ideja, jer je to put njegovog duhovnog razvoja. Jednom kada to uspije, treba se osjetiti pozvanim da prema svjetlu ideja uređuje svoj život i rad, te u svijetu poja­va stvara ljepotu i moralna dobra. Taj put vodi od putene i osjetilne do prave filozofske ljubavi, koja predstavlja naj­veći stupanj moralnosti, spoznaje i stvaralaštva.

Ovako opisana uloga Erosa kao one snage koja vodi čovjeka ne samo prema vrhuncu duhovne spoznaje, već na temelju toga prema boljitku svijeta i društva u cjelini, razlog je zbog kojeg svaki čovjek treba poštivati Erosa i njegovati ljubavnu umjetnost.

Alkibijadov govor i epilog

Tek što je Sokrat završio svoj govor, na vrata dolazi veselo i pripito društvo na čelu s Alkibijadom, poznatom atenskom javnom ličnosti, vojskovođom, državnikom i diplomatom. Prilično pripit i okićen vijencima on dolazi čestitati Agatonu i ovjenčava ga vijencima sa svoje glave, a kad je primijetio Sokrata, ovjenčava i njega. Društvo traži od Alkibijada da i on drži govor, ali on se ne želi pijan nadmetati s ostalima, a potom kaže da neće nikog drugog hvaliti osim Sokrata. Tako Alkibijad nastupa kao sedmi govornik, a svojom pojavom i govorom o osobinama Sokratovim otkriva da se osobine Erosove o kojima je govorila Diotima najljepše mogu vidjeti upravo kroz Sokratov primjer. Priča o Sokratovim junačkim ­podvizima, karakternim osobinama, njegovom vladanju sobom u svim situacijama, svakodnevnim i nesvakidašnjim. Iz svega što iznosi proizlazi da je Sokrat savršen pri­mjer djelatne filozofske ljubavi u nepre­stanom živom tragalačkom nastojanju da svijet i on sam postanu bolji. Ovaj govor praktična je potvrda prethodnog izlaganja.

Nedugo nakon što je Alkibijad završio, gozbi se pridružuje još jedna pripita skupina te nastaje komešanje. Jedni gosti odlaze, a drugi počinju pričati u manjim grupama i ispijati vino. S vremenom većina preostalih pozaspe. Zaspao je i Aristodem, a kad se probudio vidi da samo još Agaton, Aristofan i Sokrat uz piće razgovaraju o dramskoj umjetnosti. Najzad su zaspali i Agaton i Aristodem. Sokrat u osvit dana, još oran i svjež, odlazi po običaju u Likej na jutarnje kupa­nje, da bi ostatak dana proveo kao i inače, a tek navečer otišao kući na ­spavanje.

Platon_AkropolaStupoviZaključak

Iz Platonove Gozbe istovremeno zrači snaga ličnosti njenog autora koji se pokazuje kao majstor pisanja, povezujući na briljantan način osobine filozofa, logičara, humanista, mistagoga, dramatičara, portretista, humorista, no prvenstveno otmjenog helenskog aristokrata, ne samo po rođenju, već po vlastitoj prirodi. S druge strane, oduševljavaju ideje koje iznosi i koje unose svjetlo spoznaje na puteve kojima nitko drugi nije putovao s takvom lakoćom i sigurnošću. Njegov Eros simbol je kreativne stvaralačke snage čiji korijen leži u najmoćnijem ljudskom osjećaju, ljubavi, i prometej­skoj potrebi za ljepotom i duhovnim visinama. Ta nas snaga u stalnoj želji za stvaranjem vodi stu­pnjevima spoznaje i pročišćenja.

Kao pravi mistagog, Platon pred nama postepeno razotkriva tajne ljubavi prema mudrosti i put koji duša nužno prolazi na putu vlastitog ostvarenja. Putujući iz neimaštine u obilje i iz obilja u neimaštinu, iz zadovoljstva u neza­dovoljstvo i obratno, duša se postupno probija do onog apsolu­tnog. Na tom putovanju ljepota joj služi kao Arijadnina nit koja je kroz labi­rint tjelesnih pojava vodi prema planu ideja, arhetipova. Nakon mnogih nastojanja ona ostavlja iza sebe sve tantalovske i sizifovske zamke osjetilnih obmana i prazninu nikad posve ispunjenih želja. Probija se i kroz krug relativne spoznaje u kojoj ostaju za­tvorene znanstvene gnoseologije i discipline, te konačno dolazi do razine apsolutnog bića.

Za Platona filozofija je istovremeno i znanost i umjetnost, zato što se ona ne može naučiti, već se mora doživjeti. Ništa se ne dobiva ukoliko samo be­remo plodove tuđih spoznaja. To nije obična radoznalost, već mudrost koja sazrijeva snagom ljubavi, kao rezultat neprestanog rada na ra­zvoju samoga sebe.

Autor: Jerko Grgić