… U našoj su vlasti naše mišljenje, porivi, želje i odbojnost, jednom riječju, sve ono što je naše vlastito djelo.
Stoički filozof Epiktet rođen je u Hierapolisu u Maloj Aziji oko 50. godine. Bio je rob Neronovog oslobođenika Epafrodita koji mu je omogućio pohađanje predavanja tada poznatog stoika Muzonija Rufa, a kasnije ga je i oslobodio. Kao slobodan čovjek, počeo je predavati stoičku filozofiju, najprije u Rimu, a nakon što je 94. godine rimski car Domicijan naredio da se iz Rima protjeraju svi filozofi, u Nikopolisu u zapadnoj Grčkoj.
Epiktetova škola postigla je veliki ugled i slavu. Njegova je metoda bila sokratovska usredotočenost na primjenu filozofskih principa u svakodnevnom životu pa nije držao klasična predavanja, već je podučavao kroz razgovore. Naglašavao je da dobar učitelj mora podučavati prvenstveno vlastitim primjerom, a tek onda riječima. Živio je izuzetno skromno i bio primjer uzvišenog moralnog djelovanja. Ništa nije zapisivao, a njegovom učeniku Arijanu možemo zahvaliti što je zabilježio njegova učenja i savjete u dvije knjige: Rasprave (Diatribai) i Priručnik (Enchiridion). Glas o Epiktetu pronio se cijelim helenskim svijetom tako da su mu učenici bili čak i carevi Marko Aurelije i Hadrijan te mnogi drugi poznati Rimljani. Umro je u izgnanstvu 130. godine, odbivši se vratiti u Rim koji je nazvao “gradom grijeha”.
Ovo su Epiktetovi tek osnovni biografski podaci, no o njemu puno više govori njegovo učenje koje je prenosio i praktično živio. Ono nam omogućava zaviriti u njegov unutarnji svijet i bolje ga upoznati.
… Dakle, hajde i ti prepoznaj snage koje ti pripadaju i reci – daruj mi opasnost kakvu hoćeš, Bože, jer ti si mi dao sredstva i snage da časno prođem kroz sve što se događa.
Što je u našoj moći, a što nije?
Ako bismo htjeli izdvojiti jednu misao najkarakterističniju za Epiktetovo učenje, bila bi to ona da je nužno razlikovati ono što ovisi o nama od onoga što ne ovisi. Epiktet nas uči da su u našoj vlasti samo naši osjećaji, misli i djelovanje, a sve ostalo ovisi o vanjskim okolnostima.
… U našoj su vlasti naše mišljenje, porivi, želje i odbojnost, jednom riječju, sve ono što je naše vlastito djelo. U našoj vlasti nisu naše tijelo, imovina, ugled, položaj, jednom riječju, sve što nije naše vlastito djelo. Stvari koje su u našoj vlasti, po prirodi su slobodne, ne mogu biti spriječene i sputane, a one koje nisu u našoj vlasti, slabe su, ropske, mogu biti spriječene i u vlasti su drugih.
Savjetuje nas da sami želimo da se ono što ne ovisi o nama događa onako kako se događa, a ne kako se nama sviđa, jer jedino tako možemo postići unutarnji mir.
… Ne traži da se stvari odvijaju onako kako ti želiš, nego želi da se događaju onako kako se događaju i živjet ćeš u miru.
To nikako ne znači da ne trebamo ništa poduzimati, da nam je svejedno što god se dogodilo, da upadnemo u tromost i pasivnost. To znači raditi najbolje kako znamo ono što je u našoj moći i prihvatiti što god dođe.
… Stoga, zapamti, ako smatraš slobodnim ono što po prirodi nije slobodno ili svojim ono što pripada drugima, bit ćeš sprečavan, jadikovat ćeš i biti uznemiren, i krivit ćeš i bogove i ljude.
Sve okolnosti koje nam dođu trebamo prihvatiti sa sviješću da su pravedne. Drevni mudraci smatrali su univerzum uređenim i svrhovitim bićem u kojem postoje nepromjenjivi zakoni i vlada pravda. Iako nam se u teškim trenucima čini da je nešto nepravedno, da to nismo zaslužili, mi smo često kratkovidni. Zato nam Epiktet kaže da se ne suprotstavljamo Bogu i ne stavljamo sebe na njegovo mjesto upravljanja univerzumom. Trebamo neumorno raditi na vrlinama, biti čovječniji, milosrdniji, pravedniji, skromniji, a doći će ono što treba doći, ono što je dobro i pravedno za sve.
Život kao kazališna predstava
Ljudi vrlo često dramatiziraju ono što im se događa i tome pridaju veću težinu od one koja mu pripada, čak i u najobičnijim životnim situacijama. Zapitajmo se kako bismo gledali na život da smo na Epiktetovom mjestu: da smo robovi, da šepamo, da smo protjerani iz grada. Vrlo teško bismo zadržali pogled prema svjetlu usred svih tih mračnih oblaka.
Epiktet nije smatrao dramatičnim bilo što što se čovjeku događa jer je to, kako je govorio, prirodno. Niti samu smrt nije smatrao strašnom, nego prirodnim procesom u kojem se duša odvaja od tijela.
Jednom je rekao:
Upamti da si glumac u predstavi kakvu želi pisac: ako želi kratku, u kratkoj; ako želi dugu, onda u dugoj. Ako želi da odigraš prosjaka, pobrini se da to dobro odigraš. Isto tako i bogalja, vladara ili običnog čovjeka. Na tebi je da dobro odigraš dodijeljenu ulogu, no odabir uloge pripada drugome.
Epiktet je vjerovao da bogovi dobro vladaju svijetom i da im se čovjek mora pokoravati i rado prihvaćati svoju sudbinu s uvjerenjem da ga vodi ka cilju njegova postojanja. Svaki položaj u društvu ima odgovarajuće dužnosti čije izvršavanje pridonosi uređenosti univerzuma. Važno je dobro odigrati dodijeljenu ulogu, kaže nam Epiktet.
Upamti da si glumac u predstavi kakvu želi pisac: ako želi kratku, u kratkoj; ako želi dugu, onda u dugoj. Ako želi da odigraš prosjaka, pobrini se da to dobro odigraš. Isto tako i bogalja, vladara ili običnog čovjeka. Na tebi je da dobro odigraš dodijeljenu ulogu, no odabir uloge pripada drugome.
Stav prema poteškoćama
Čovjeka sustižu razne nevolje: gubitak dragih osoba, bolesti, izdaja, gubitak imovine… no, u svemu tome bitno je kako se mi prema njima postavimo. Poteškoće možemo shvaćati kao zlo, nesreću, kao prepreku na putu ili, naprotiv, kao nešto što može biti čak i korisno za čovjeka. Drevni filozofi su govorili da nam poteškoće omogućuju da se probudimo i upoznamo svoju unutarnju snagu kojom ih možemo pobijediti, jer, kako kažu, prepreke koje nam dolaze proporcionalne su našoj snazi. Ono što treba zadržati je iskustvo.
…Što misliš bi li Herakla bilo da nije bilo takvog lava, hidre, jelena i vepra, i nepravednih i divljaka, svih onih koje je protjerao i od njih se oslobodio? I što bi on učinio da nije bilo nečeg takvog? Zar nije očito da bi se pokrio i zaspao? Kao prvo, on ne bi postao Heraklo da je čitav život prospavao ugodno i lagodno…
Ugodan i lagodan život usmjeren samo prema zadovoljavanju materijalnih prohtjeva slabi čovjeka fizički i psihički, a takav se nije u stanju boriti sa svakodnevnim problemima. Za to je potrebno iskovati unutarnja oružja – vrline, i to na nakovnju poteškoća. Kao istinski stoik, Epiktet je imao čvrst stav prema poteškoćama. Biti stoički čvrst u teškim okolnostima prvenstveno znači zadržati čvrstoću uvjerenja. Nije dovoljno preživjeti u najtežim situacijama, već je potrebno i ne uprljati moralna načela. Za filozofa to je vrjednije od života po svaku cijenu. Epiktet kaže:
… Dakle, hajde i ti prepoznaj snage koje ti pripadaju i reci – daruj mi opasnost kakvu hoćeš, Bože, jer ti si mi dao sredstva i snage da časno prođem kroz sve što se događa.
… Stoga, zapamti, ako smatraš slobodnim ono što po prirodi nije slobodno ili svojim ono što pripada drugima, bit ćeš sprečavan, jadikovat ćeš i biti uznemiren, i krivit ćeš i bogove i ljude.
O slobodi
Epiktet nam govori da je slobodna volja najuzvišenije što čovjek posjeduje. Ona nam omogućuje da dostojanstveno živimo i dostojanstveno umremo. Slobodna volja nije želja koja hirovito pruža svoje mnogobrojne ruke prema vanjskim stvarima i zadovoljava se kada ih dobije. Ona je unutarnje oruđe pomoću kojeg uvijek možemo izabrati humano i s prirodom usklađeno djelovanje. Sloboda je nutarnje stanje i zato je Epiktet sebe smatrao slobodnim čovjekom, iako je bio rob.
Često čujemo: “Sloboda je raditi ono što hoću.” Drevni filozofi bi nas upitali čiju slobodu hoćemo. Podučavaju nas da čovjek nije samo fizičko tijelo, već uzvišenija stvarnost i da trebamo težiti oslobađanju od animalnih utega. Sloboda nižih poriva, nagona ne može nas nikuda odvesti jer je njihov cilj kratkotrajno zadovoljstvo. Čovjekovo dostojanstvo počiva u višoj stvarnosti i zato se trebamo uzdići iznad svakodnevnih želja i željeti ono što je naša humana dužnost – biti pravedniji, skromniji, odgovorniji, pouzdaniji, slobodniji. To je uvijek u našoj moći, a Epiktet nam je svojim životnim primjerom pokazao kako je i u vrlo nepovoljnim okolnostima moguće zadržati vedrinu duha, ne odstupati od moralnih principa i biti čovječan. On sebe nije smatrao robom, već filozofom. Tako se i mi ne smijemo poistovjećivati s vanjskim obilježjima, već u vlastitoj nutrini tražiti identitet.
Njegov nas primjer može nadahnuti da i sami počnemo s konkretnim djelima i u svakodnevnom životu ostvarujemo vječne, humane vrijednosti. Moramo biti praktičniji, pitati se što možemo sada i ovdje učiniti da bismo bili bolji i korisniji. Prilike su svuda oko nas, samo moramo biti budni i iskoristiti ih. Pa, na posao!
Praktični savjeti
- Potrebe tijela: jelo, piće, odjeću, stan, služinčad, zadovoljavaj na najjednostavniji način. Okani se vanjskog sjaja i raskoši.
- Također je opasno upuštati se u nedolične razgovore. Stoga, ako se nađeš u bilo čemu takvom, uputi prijekor osobi koja si takvo što dopusti, ukaže li se za to povoljna prilika; a ako ne bude prilike, šutnjom, crvenjenjem ili izrazom negodovanja pokaži svoje neodobravanje.
- Kad god činiš nešto s čvrstim uvjerenjem da to trebaš činiti, nikada se ne usteži činiti to pred drugima, bez obzira što većina misli o tome drugačije. Ako ne činiš ispravno, kloni se toga; ako činiš ispravno, zašto bi se bojao onih koji će te neispravno okrivljavati?
- Brat ti čini nepravdu? Sačuvaj ispravan odnos prema njemu. Ne obaziri se na ono što on čini, nego na ono što ti trebaš činiti da bi tvoja volja bila u skladu s prirodom.
- Nikad ni za jednu stvar ne reci: “Izgubio sam to”, već radije: “Vratio sam.” Umrlo ti je dijete? Vraćeno je. Umrla ti je žena? Vraćena je. Imanje ti je oduzeto? I ono je isto tako vraćeno.
- Prevršiš li mjeru, i najugodnije će biti najneugodnije.
Autor: Biljana Popović
