Iako danas svaka ozbiljnija organizacija ističe svoje vizije, misije i ciljeve u okviru svojih strateških planova razvoja, društvu kao cjelini nedostaje vizija budućnosti. Postojeći sustavi i modeli dospjeli su u slijepu ulicu. Da bismo iznjedrili toliko potrebnu promjenu, neophodna je vizija budućnosti utemeljena na dubljem razumijevanju društva i nas samih. Potrebno nam je novo, poticajno usmjerenje za stvaranje bolje budućnosti.
U današnjem razvijenom svijetu kult zdravlja i tijela nameću se kao glavne vrijednosti, zdrava hrana te razne dijete postaju opsesija, a čovjek sve više rob svoga tijela. No, čovjek je složeno biće, tjelesno i duhovno, a na zdravlje kao dinamičnu ravnotežu utječu brojni čimbenici, uglavnom nevidljivi, nutarnji. Zato je za zdravo tijelo najvažniji zdrav duh koji hramonizira sve čovjekove aspekte i dovodi ga u sklad sa samim sobom i s drugima.
Indijski velikani, slavni pjesnik Rabindranat Tagor i Mahatma Gandhi, bili su suvremenici koji su se međusobno duboko cijenili i poštovali, iako nisu uvijek dijelili iste stavove i poglede. Tagor je u Gandhiju među prvima prepoznao istinski velikog čovjeka kojeg su poput dragulja krasile vrline nesebičnosti, čistoće i suosjećanja, ali i neustrašivosti. Zbog njih ga je nazvao jivanmuktom, čovjekom još za života oslobođenim okova želja, briga i strahova, čovjekom svjesnim svoje istovjetnosti sa svim bićima.
Gandhija, političkog i duhovnog vođu indijske borbe za nezavisnost od britanskih kolonizatora, još za života su nazvali Velikom dušom – Mahatmom. Bio je nepokolebljivo odan moralnim principima; više su ga zanimala ispravna sredstva i putevi te poboljšanje ljudi nego postizanje političkih ciljeva. Moćnim se protivnicima suprotstavio oružjem nenasilja, pravednosti i ustrajnosti, čime ih je pridobio i osvojio, postavši tako uzorom i učiteljem u borbi za prava čovjeka. Povodom obilježavanja 150. obljetnice Gandhijeva rođenja, donosimo kolaž sastavljen od anegdota iz njegova života, njegovih misli te odlomaka o tome kako su ga upamtili njegovi suvremenici.
Isaac Newton je jedan od najutjecajnijih znanstvenika u povijesti čiji su doprinosi na području fizike, matematike, astronomije i kemije u XVII. stoljeću doveli do znanstvene revolucije. Spisi koji su u javnost dospjeli 1936. godine, otkrili su pažljivo skrivano područje njegova dugogodišnjeg rada – alkemiju. Najzaslužniji za to otkriće bio je John Maynard Keynes koji je bio fasciniran Newtonovim genijem i nazvao ga "posljednjim od maga". Newton je univerzum smatrao tajnom, kriptogramom Svevišnjega, u koju je moguće proniknuti čistom mišlju i intuitivnim i metodičnim pristupom.
Crtica iz dnevnika budističkog redovnika Thich Nhat Hanha, Mirisni palmini listovi, inspirirana zimom u Sveučilišnom kampusu Princeton u SAD-u gdje je boravio šezdesetih godina prošlog stoljeća.
Približavanjem svake nove godine mediji bruje o "novogodišnjim rezolucijama". Pitamo se kako ostvariti ono što nismo uspjeli u prethodnoj godini i napraviti korak naprijed. Stari mudraci uspoređivali su rast čovjeka s rastom stabla koje zahvaljujući dobrom vrtlarenju polako napreduje i postaje sve snažnije. Preporučili su marljivo zalijevati naše unutarnje stablo, stup stabilnosti, i svakodnevno voditi brigu o njemu te neopterećeni napretkom u svaku novu godinu ući s dobrom vjerom, mirom i radosti.
Mudraci s faraonova dvora ostavljali su svojim nasljednicima pouke kojima su prenosili iskustvo nebrojnih naraštaja u ophođenju prema ljudima i svijetu bogova. Najčuvenije pouke pripisuju se Ptahotepu, visokom dvorskom službeniku iz vremena V. dinastije. Ptahotepova Pouka, nastala oko 2450. g. pr. Kr., poslužila je kao uzor kasnije napisanim poukama. One nam danas ilustriraju vrijednosti i vrline starog egipatskog društva.
Kao što su biljci za cvatnju potrebni određeni preduvjeti, preduvjet razvoja čovjekovih potencijala je kultura. Različite kulture izvlače na površinu različite strane naše prirode. Steve Peters, autor knjige Paradoks čimpanze, kaže da suvremeno potrošačko društvo aktivira naše impulse, unutarnju čimpanzu, koja traži najkraći put do užitaka. Važno je naučiti reći ne nutarnjoj čimpanzi radi dugoročnih humanih ciljeva. Drugim riječima, trebamo kulturu koja će pogodovati razvoju onog najboljeg u čovjeku.
U svom eseju o hvali Francis Bacon sagledava različite izvore i motive pohvala, ističući kako je važno procijeniti karakter onoga koji daje pohvale i istinitost njegovih riječi. Hvale su često potaknute laskanjem i nerijetko se upućuju onima koji ih ne zaslužuju pa ih treba uzimati s podozrenjem, a ako su uistinu odraz vrline, tada se šire poput mirisa dragocjenog ulja. Pretjerana hvala rađa zavist i izaziva osporavanje. Pohvala je dobra samo ako je umjerena i umjesna.