Moglo bi se reći da poezija kao intuitivna umjetnost nadilazi granice filozofije jer uspijeva izraziti neizrecivo onako kako to filozofija ne može. No to je tako samo kada filozofiju definiramo kao isključivo racionalnu aktivnost, kakvom se danas obično shvaća. Ali ako filozofiju definiramo u etimološkom smislu, odnosno kao “ljubav prema mudrosti”, shvaćamo da mudrost nije nužno ograničena na racionalni um. Baka, pjesnik, čak i nepismena osoba, mogu biti mudri. Kao što je egipatski mudrac Ptahotep napisao: “Savršena riječ skrivenija je od dragog kamena, ali se ipak može naći i kod sluga koji melju žito.”
Stoga bih iznio još jednu definiciju filozofije koja premošćuje taj jaz između razuma i poezije, iz pera filozofa Jorgea A. Livrage, utemeljitelja Nove Akropole: “Filozofija je glazba koju stvara duša, u tihoj dimenziji nevidljivog.”
Riječ “glazba” evocira ljepotu, harmoniju, iscjeljenje i mnoge druge stvari; “tiha dimenzija nevidljivog” evocira misterij, nešto što možemo samo zamisliti intuicijom. Shakespeareov Hamlet slično kaže: “Ima više stvari na nebu i na zemlji, Horacije, nego što se o njima sanja u vašoj filozofiji” (misleći na filozofiju u njezinu racionalističkom smislu).
Teško je generalizirati poeziju jer poezija dolazi u mnogo različitih oblika. Na primjer, postoje pjesme koje su sadržajno vrlo racionalne, kao u sljedećim stihovima Alexandera Popea iz Eseja o čovjeku:
Zato spoznaj sebe, nemoj niti pokušati razumjeti Boga;
Pravi predmet proučavanja čovječanstva čovjek je stoga.
To je poruka humanizma, slična onoj Konfucijevoj, koji je pozvao svoje sljedbenike da se ne brinu previše o služenju bogovima i duhovima, nego da se usredotoče na služenje svojim bližnjima.
Popeova pjesma nastavlja se poetskim opisom ljudskoga stanja – njegove više i niže prirode koje su u vječnom sukobu:
On je razapet, u dvojbi da djeluje ili
miruje;
U dvojbi, je li zvijer ili
Bog koji smiruje;
U dvojbi, čemu dati prednost, tijelu ili umu;
Rođen da razmišlja i griješi, i pođe na smrtni drum!
I završava taj dio recima:
Jedini sudac istine, bačen u beskrajnu zabludu,
Slava, poruga i zagonetka svijeta!
Pogledajmo sada još mističniju vrstu filozofije, onu pjesnika Williama Blakea:
Vidjeti svijet u zrnu pijeska,
i nebo u divljem cvatu,
držati beskonačnost na dlanu ruke
i vječnost u jednom satu.
(Iz Pjesama nevinosti)
To izražava drevnu ideju o simetriji između makrokozmosa i mikrokozmosa, beskrajno velikog i beskrajno malog, izraženu u hermetičkom aforizmu: “Kako gore, tako dolje”. Svemir je živa stvar, s temeljnim jedinstvom. Tu ideju, za čije bi objašnjenje bilo potrebno mnogo riječi i primjera, Blake sažima u ova četiri sugestivna retka, puna jasnih slika koje svatko može razumjeti. Svi smo vidjeli pijesak i cvijeće, svi znamo dlan svoje ruke i apsolutno smo upoznati s konceptom sata. Kako on to uspijeva? To je neka vrsta čarolije, izraziti složenu ideju tako cjelovito u tako kratkoj formi. Kao i same riječi, ritam i rima imaju važnu ulogu. U ovom slučaju oni stvaraju svojevrsnu djetinju kvalitetu koja sažima prekrasnu jednostavnost prirode i života.
Možda su negdje između Popea i Blakea pjesnici romantizma. Shelleyeva pjesma Oda zapadnom vjetru, na primjer, završava ovim poznatim sugestivnim stihovima:
O, Vjetre,
Ako zima dođe, može li daleko biti proljeće?
U ovoj pjesmi Shelley vrlo maštovito opisuje destruktivne učinke jesenjeg zapadnog vjetra u Italiji, uspoređujući njegove učinke s udarcima života i završavajući dojmljivim gornjim iskazom, koji naziva “trubom proročanstva”, a cijelu pjesmu “inkantacijom”.
Poezija je oduvijek imala ulogu buđenja duše čarobnom kombinacijom sadržaja, ritma i rime.
Podsjeća nas da su u davna vremena pjesnici bili vidovnjaci i da se smatralo da poezija ima magičan učinak. Neke od Veda stihovane su i pjevane kao inkantacije. Poezija i magijska inkantacija također su bile vrlo važne u keltskoj kulturi. Poezija je oduvijek imala ulogu buđenja duše čarobnom kombinacijom sadržaja, ritma i rime. H. P. Blavatsky napisala je sljedeće riječi o snazi zvuka: … Izgovorene riječi imaju moć koja ne samo da je nepoznata, nego se niti ne sluti… Zvuk i ritam usko su povezani s četiri elementa drevnih naroda; … određena vibracija u zraku zasigurno budi odgovarajuće moći čije sjedinjenje proizvodi dobre ili loše učinke, ovisno o slučaju. (Tajna doktrina, svezak II.)
To možemo vidjeti u inkantacijama koje Shelley koristi u istoj pjesmi na kraju svakoga stiha, na primjer:
Divlji Duh, koji se posvuda kreće i biva,
Razaratelj i zaštitnik; čuj, oh, čuj, tog diva!
Ako bismo to htjeli povezati s gore navedenim objašnjenjem, mogli bismo nagađati da se te riječi odnose na element Zraka, jer zvuče poput vjetra na koji se pjesnik poziva.
Međutim, nije sva poezija magijska i mistična, a neka moderna poezija ima tendenciju da se više usredotoči na svakodnevicu, poput ove pjesme čileanskog pjesnika Pabla Nerude, koji je napisao pjesmu o luku, pri čemu je luk simbol neprimijećene ljepote običnih stvari:
Detalj slike Polje luka i fatamorgana, slikarice i autorice dječjih knjiga Felicity Marshall
Oda luku
Luku,
svijetla lukovice,
tvoja ljepota oblikovana
laticu po laticu,
kristalna te ljuska širila,
a u tajnosti tamne zemlje
tvoj je trbuh rastao zaobljen rosom.
Pod zemljom
čudo se zbilo
a kada se tvoja nespretna
zelena stabljika pojavila,
lišće ti se rodilo
poput mačeva
u vrtu,
zemlja je skupila svoju moć,
pokazujući tvoju golu prozirnost,
i kao daleko more
što podiže grudi Afrodite
udvostručene magnolije,
tako te zemlja
stvorila,
luk
jasan kao planet
i suđen
da sja,
nepromjenjiva konstelacija,
okrugla ruža vode,
na
stolu
siromašnih.
Tjeraš nas da plačemo bez da nas povrijediš.
Veličao sam sve što postoji,
no za mene, luče, ti si
ljepši od ptice
blistava perja,
nebeske kugle, platinasta pehara,
nepokretna plesa
snježne anemone,
a miris zemlje živi
u tvojoj kristalnoj prirodi.
Možda upravo to sažima važnu ulogu pjesnika – oni nam omogućuju da život sagledamo s drugačijeg, očaranog gledišta. Pjesnik vidi detalje u običnim stvarima i vidi ih kao izvanredne, omogućujući nam da život barem nakratko sagledamo na nov način, očima punim čuđenja; a čuđenje je, prema riječima grčkog filozofa Aristotela, početak filozofije.
Autor: Julian Scott
S engleskog prevela: Marica Dusper
