Ovaj se članak temelji na spisima povjesničara 20. stoljeća Christophera Dawsona. Kako je bio povjesničar ideja, a ne golih činjenica (iako je njegova erudicija bila golema), mnoge od tih ideja i danas su vrlo relevantne.

Jedna od njegovih glavnih tema je važnost kulture. Da bi opisao njezinu ulogu, uspoređuje je s biljkom pomoću vrlo upečatljive slike: “Svaka kultura je poput biljke. Mora imati svoje korijene u zemlji, a za sunčevu svjetlost mora biti otvorena duhovnom. U ovom se trenutku bavimo rezanjem njezina korijena i gašenjem svake svjetlosti koja dolazi odozgo.”

Kultura je, kaže, “krhka stvar” koju kao i biljku treba njegovati i lako ju je uništiti. No, u mnogim se slučajevima može i oživjeti, kao što to zna svaki ljubitelj biljaka, a to se u povijesti dogodilo mnogo puta.

Što je mislio pod “rezanjem korijena”? Mislio je na nedostatak važnosti koja se pridaje povijesti, posebice europskoj prošlosti, a naročito srednjem vijeku. Zbog toga je zagovarao proučavanje kršćanske kulture, koja je po njegovom mišljenju pridonijela mnogo više nego što ljudi općenito misle razvoju zapadne kulture, koja je danas pretvorena u globalnu kulturu.

Njegovo proučavanje povijesti obuhvatilo je cijeli svijet, a njegova prva knjiga pod naslovom Doba bogova proučava velike kulture antičkog svijeta. Na te kulture nije gledao s visoka, nego ih je otvorenog uma jednako vrednovao. Jedna od njegovih maksima bila je: “Kultura se može razumjeti samo iznutra.” Ovakvo shvaćanje svih kultura prošlosti navelo ga je da istakne, na primjer, da je vješta uprava drevnog Egipta “izvršila ključan formativni utjecaj na tradiciju europske državne uprave kroz naslijeđe koje su od Egipta preuzele helenističke monarhije i Rimsko Carstvo.” Egipat bi, dakle, bio jedan od tih ‘korijena’ moderne kulture.

Također je kritizirao modernističku tendenciju prema specijalizaciji i usmjerenost na tehnološki napredak, što je dovelo do zanemarivanja istinskog ‘humanog’ napretka. U svojoj knjizi Kriza zapadnog obrazovanja upozorava da se progresivnim napuštanjem ‘slobodnih umjetnosti’ u korist praktičnijih predmeta usmjerenih na karijeru izlažemo opasnosti da izgubimo ‘dušu’ naše kulture. Današnji nastavnici i učenici mogli bi se prepoznati u sljedećim riječima:

“Um učenika je preplavljen i ošamućen količinom novog znanja koje svojim radom akumuliraju stručnjaci, dok mu potreba za korištenjem obrazovanja kao stepenice do profitabilne karijere ostavlja malo vremena da stane i razmisli. Isto vrijedi i za učitelja, koji je postao neka vrsta državnog službenika vezanog za rutinu nad kojom može imati malo kontrole.” Po Dawsonovom mišljenju neophodno je upoznati se s našom prošlošću kako bismo se ponovno povezali s tim korijenima.” Kriza Europe je kriza svijeta”, zapisao je. “Sve živuće snage koje danas pokreću svijet, bilo znanstvene, ekonomske ili političke, imaju svoje korijene u europskoj kulturi i uvenule bi kada bi se ta kultura srušila.”

Ta izjava sigurno će zasmetati našem modernom senzibilitetu i zvučati ‘etnocentrično’ ili ‘eurocentrično’. Međutim, mislim da također trebamo prakticirati toleranciju prema ranijim stajalištima ako želimo izvući ideje koje nam danas mogu biti korisne, a Dawson je bio itekako svjestan da kultura (kao i biljka) nije zatvoreni sustav, već se neprestano transformira pod mnoštvom utjecaja. Znanost je, naprimjer, ponovno došla na Zapad pod utjecajem arapskog svijeta u srednjem vijeku. Isto tako, mnoge ideje europskog po­rijekla, poput ideala slobode, jednakosti i demokracije, proširile su se iz Europe u druge dijelove svijeta.

Pogledajmo sada drugi dio ranije citirane rečenice, gdje on kaže da mi “gasimo svako svjetlo koje dolazi odozgo”. Ovdje dolazimo do jedne od glavnih ideja koja prožima sve Dawsonove zapise – da je religija jedna od velikih pokretačkih sila povijesti i ključni čimbenik u usponu i padu civilizacija: “Svjetske religije su velike duhovne ceste koje su vodile čovječanstvo kroz povijest od daleke antike do modernih vremena.”

Danas je religija uvelike izišla iz mode, barem u većem dijelu zapadnog svijeta. Međutim, Dawsonovo stajalište je da je “religiozni instinkt dio ljudske prirode”. Štoviše, on navodi da su “oblici nasilja i agresije koji prijete uništiti naš svijet [ovo je pisao 1940-ih] rezultat izgladnjivanja i frustracije čovjekove duhovne prirode.” Dawson nije bio posve usamljen u ovom stajalištu. Veliki povjesničar religijskih ideja, Mircea Eliade, primijetio je da umjesto Homo Sapiensa, trebamo govoriti o Homo Religiosusu, toliko je važna religija – ili ideja svetog, kako je to nazivao Eliade – za strukturu ljudske svijesti.

Prema Dawsonovom mišljenju, dakle, ako se kolektivno lišimo duhovne hrane, naša će civilizacija uvenuti i umrijeti, jer će biti lišena svoje vitalnosti. Kako kaže u jednom od svojih djela, “ono što nedostaje našoj civilizaciji nije moć, bogatstvo i znanje, već duhovna vitalnost”. Kroz sva svoja opsežna povijesna istraživanja došao je do sljedećeg zaključka: “Društvo koje je izgubilo svoju religiju prije ili kasnije postaje društvo koje je izgubilo svoju kulturu.”

Budući da je živio kroz veliki dio 20. stoljeća (1889.-1970.), Christopher Dawson svjedočio je strahotama Prvog svjetskog, a zatim i Drugog svjetskog rata. Poput mnogih svojih suvremenih mislilaca, bio je duboko uznemiren tim događajima i mogao je vidjeti naizgled nezaustavljiv “napredak” čovječanstva prema totalitarizmu. Međutim, za razliku od mnogih drugih, on je vidio da ovaj trend nije karakterističan samo za fašizam i komunizam, već i za kapitalizam. Vidio ih je kao tri oblika iste stvari – materijalističke težnje prema mehanizaciji ljudskog života i potpunoj podređenosti pojedinca državi i gospodarskom procesu.

Svjetske religije su velike duhovne ceste koje su vodile čovječanstvo kroz povijest od daleke antike do modernih vremena.

uloga-religije-rim-piazza-del-campidoglioŠto nas može spasiti od ovoga? Prema Dawsonovom mišljenju, najbolji način za borbu protiv totalitarizma u bilo kojem njegovom obliku je “okretanje ljudskog uma od ruba prema središtu”. Drugim riječima, “samo ponovnim otkrivanjem duhovnog svijeta i obnavljanjem čovjekovih duhovnih sposobnosti moguće je spasiti čovječanstvo od samouništenja.”

Da zaključimo, Dawsonov stav o važnosti religije u povijesti kulture trenutno možda nije popularan, s obzirom na prevladavajući svjetonazor da je religija nešto što pripada prošlosti, dok budućnost pripada tehnologiji. Ali tko zna kakva bi situacija mogla biti za dvadeset ili sto godina? Dok su mnogi tvrdili da je vjera sila koja koči razvoj znanosti, Dawson ističe grešku u ovom argumentu, jer je znanost cvjetala u ranim stoljećima islama i upravo se iz te religijske kulture vratila na Zapad. Vjerojatni etimološki korijen riječi ‘religija’ – od religare u značenju ‘povezivati’ – pokazuje nam da ona sama po sebi nije sila koja razdvaja. Svaka ljudska ideja može izazvati podjele ako je ljudi pogrešno koriste. Ako se koristi ispravno, religija, poput politike ili znanosti, može biti snaga koja vodi jedinstvu i skladu.

S engleskog prevela: Iva Sladović
Autor: Julian Scott