Maska doslovno i metaforički prekriva ili skriva čovjekovo lice. Kroz prošlost su se koristile u mnogim kontekstima, od vjerskih i kulturnih do terapeutskih i obrazovnih. U antičkom teatru riječ za masku koju je glumac nosio na pozornici kao i ulogu koju je igrao, bila je persona. Jung je personom nazvao masku kojom se predstavljamo u javnosti. Na tom tragu, uloga maske je podsjetiti čovjeka na njegov pravi identitet i potaknuti ga na razotkrivanje svoje božanske prirode.
Nadahnuto autorovim iskustvom, Metamorfoze ili Zlatni magarac, Apulejevo satirično djelo iz razdoblja helenizma, ukazuje na besciljnost lutanja od jedne do druge senzacije i nužnost zauzdavanja nagona. Ponesen niskim porivima, mladić biva pretvoren u magarca, iako zadržava sposobnost mišljenja. Apulej opisuje njegovu metamorfozu i duhovnu preobrazbu od magarca do čovjeka te ističe važnost oslobađanja od animalne prirode koja čovjeka veže za pojavnosti fizičkog svijeta i udaljava od ljudskog identiteta.