Apulejevo djelo Zlatni magarac, svojevrsna književna autobiografija stara tisuću i osamsto godina, na tragu je mudrosti koja odražava sakupljeno iskustvo o vrlinama i manama ljudske prirode. Ovaj jedini sačuvani roman grčko-rimskog svijeta još i danas plijeni pozornost svojim “zlatnim” sadržajem koji na duhovit i domišljat način uspoređuje i analizira odnos čovjeka prema njegovoj dvostrukoj prirodi.
Roman Zlatni magarac ili Metamorfoze vremenski se vezuje za 2. stoljeće i doba helenizma kada slabi kulturna dominacija Grčke, a Rim, pod jakim utjecajem grčkog kulturnog i filozofskog nasljeđa, stječe sve veću vojnu i političku nadmoć na Sredozemlju. Rimsko Carstvo, koje se prostiralo od Španjolske na zapadu do duboko u Aziju, moralo se suočiti s raznovrsnim kulturnim tradicijama koje su prethodile Rimu, religijskim iskustvima Babilonaca, Egipćana, Perzijanaca, Sirijaca i Grka, te prihvatiti činjenicu da je novostvoreno carstvo uspostavljeno na prostoru prožetom različitim i raznovrsnim predstavama o životu i postojanju.
Doba helenizma karakterizira miješanje jezika, kultura i tradicija, uz snažno prisustvo misterijskih religija. Kroz tajne kultove čovjek je pronalazio način da stupi u vezu s božanskim, s onime što nadilazi njega i njegovu prozaičnu svakodnevicu, te tako uzvisi svoje postojanje i produbi osjećanje života. Helenizam obiluje primjerima koji govore o iskustvima traganja kroz koja se pokušavalo doći u dodir s “izvorom”.
Upravo je Zlatni magarac jedna takva priča koja prikazuje način utjecaja misterijskih religija i kultova na čovjeka helenističkog doba. Apulej u ovome djelu, snažno nadahnutom vlastitim iskustvom, prati život i tragalačke avanture mladića Lucija te opisuje metamorfozu i duhovnu preobrazbu koja vodi od magarca do čovjeka.
Rukopis romana Zlatni magarac ponovno je otkrio Boccacio u vrijeme renesanse. Nakon prijevoda na talijanski jezik ovo je djelo steklo veliku popularnost, pa je uskoro prevedeno i na ostale europske jezike.
Apulejev životopis
Lucije Apulej rođen je 125. godine u gradu Madauru, u afričkoj provinciji Rimskog Carstva (današnji Alžir). Školu je završio u feničkom gradu Kartagi. Materinji jezik bio mu je punski, a nakon što je ovladao grčkim i latinskim jezikom, odlazi u Atenu gdje stječe naobrazbu iz filozofije i retorike, a potom i geometrije, muzike i poezije. Istovremeno se intenzivno zanima za pitanja iz povijesti, prirode i života uopće. Po završenim studijima odlazi na putovanje po helenskom istoku stječući brojna iskustva, da bi se po povratku s istoka zadržao u Rimu gdje je obavljao posao zastupnika u pravnim sporovima.
Osobit događaj iz Apulejevog života izuzetno je utjecao na piščev život, a važan je i za shvaćanje parabole predstavljene u Zlatnom magarcu. Naime, na jednom od svojih putovanja Apulej se razbolio i ostao u gradu Oei, današnjem Tripoliju, na liječenju u obitelji bogate udovice. Dva sina udovice Pudentile, osobito stariji kojem je Apulej u Ateni bio učitelj, nastojali su ga na različite načine nagovoriti da ostane s njima i bude muž njihovoj majci. Apulej nije bio oduševljen tom idejom, ali je na kraju ipak popustio njihovim nagovaranjima. Obitelj udovičina pokojnog muža nije se, međutim, mogla pomiriti s tim pa je sasvim otvoreno iskazivala svoju netrpeljivost prema Apuleju. Na koncu se dogodilo to da se mlađi udovičin sin razbolio i umro, a Apulej je bio optužen da je na pastorka “bacio zle čini”, te da je pomoću ljubavnog napitka prisilio Pudentilu na udaju kako bi se domogao njenog bogatstva. Poznato je da je u to vrijeme rimska vlast proganjala pripravljače “ljubavnih napitaka”, tretirajući ih kao trovače, a rimski je zakon čak predviđao i smrtnu kaznu za takva djela. Apulej se, dakle, morao suočiti s nimalo bezazlenom optužnicom. Tijekom sudskog procesa Apulej je iznio svoju obranu, a kako mu nije bilo moguće dokazati krivicu, konačno je oslobođen. Potaknut tim događajem objavio je u svoju obranu Apologiju ili Knjigu o magiji u kojoj se otkriva i kao vrstan retoričar.
Ovo neobično životno iskustvo potaknulo je nastanak njegova romana Zlatni magarac u kojem je lako uočiti vezu između Apulejevog osobnog iskustva i nezgoda kroz koje prolazi glavni junak romana, također imenom Lucije.
Apulej je iza sebe ostavio raznovrstan literarni opus, a pored najpoznatijih djela, Apologije i Zlatnog Magarca, ostala su zabilježena i dvadeset tri retorička poglavlja Florida, te filozofska djela De Platone et eius Dogmate, De Deo Socratis i De Mundo. Ostali radovi zabilježeni su u fragmentima, poput novele Hermagora, prijevodi Platona, prijevodi neopitagorejca Neomaha (Aritmetička umjetnost), te tekstovi enciklopedijske prirode (De Proverbiis, De Medicinalibus, De Re Rustica, De Arboribus, De Musica).
Ovime dobivamo sliku svestrane ličnosti koja promišlja o različitim pitanjima, dobrog političkog govornika, pisca, moralista, učitelja, pravnika i filozofa koji je bio voljan svoje životno iskustvo i znanje ostaviti u zalog čovječanstvu.
Izidin hram u Pompejima
Zlatni magarac – parabola o ljudskoj naravi
Roman Zlatni magarac započinje Lucijevim dolaskom iz Grčke u tesalijski grad Hipatu, mjesto poznato po vradžbinama i magiji. Željan što prije upoznati čarolije i magijske vještine, mladi Lucije odsjeda kod hipatskog bogataša Milona, gdje nakon stupanja u bliske odnose sa sluškinjom otkriva tajnu Milonove žene Pamfile: ona je vještica koja poznaje tajne kojima “podčinjava duše pokojnika, ometa kretanje zvijezda, zapovijeda božanstvima”1. Uhodeći je i prisustvujući njenoj preobrazbi u sovu, Lucije želi pokušati isto, a njegovu znatiželju uslišava sluškinja koja mu pribavlja gospodaričinu “čarobnu mast”, nakon čega se Lucije nesretno preobražava u magarca. U Grčkoj se naime magarac dovodio u vezu s razuzdanim Dionizom, dok ga se u Izidinom kultu obično poistovjećivalo s omraženim Setom. U liku magarca dan je tako simbolički prikaz mračne sklonosti prepuštanja niskim žudnjama.
Zatočen u tijelu životinje, glavni je lik kažnjen za svoju radoznalost, nepromišljenost i prepuštanje niskim porivima, tim više što je zadržao sposobnost mišljenja i rasuđivanja. Od tog trenutka počinju avanture Lucija-magarca koji putuje svijetom nastojeći vratiti izgubljeni ljudski oblik. Budući da nitko ne obraća pažnju na njegovo prisustvo, pred njegovim se očima nižu prizori zlonamjernih ljudskih nakana, surovosti, nastranosti, robovanja strastima, nevjere, bestidnosti, ljubomore, zanesenosti magijama i vradžbinama, a pred čitateljima se nedvosmisleno otkriva ogoljena, porazna istina o ljudskoj izopačenosti.
U Apulejevom satiričnom djelu nizanjem lascivnih avantura kroz koje prolazi glavni lik Lucije ukazuje se na zabludu nepromišljenog prepuštanja prividima fizičkog svijeta i ističe nužnost duhovne preobrazbe. Ovo djelo stoga posjeduje izrazitu spoznajnu i etičku vrijednost. Erotski i opsceni elementi, incest, bratoubojstvo i sodomija koriste se kao podloga za razvijanje ideje o samosvijesti, padu u materiju koja pritišće dušu i drži je udaljenom od njenog božanskog izvora. Izopačenost u prvom planu pojačava apsurdnost bezbožnog lutanja i potrebu pronalaženja izvora spasenja.
Prizor sa zidne slike iz Herkulanuma predstavlja ceremoniju u čast egipatske božice Izide. Kult Izide u jednom je trenutku poprimio značaj poluslužbene religije Pompeja. O njegovom značaju svjedoči i Apulejevo djelo Zlatni magarac.
U konačnici, Lucije se nakon svih putešestvija predano moli sudbini da mu vrati ljudsko obličje, tj. sve one potencijale za duhovni rast koji su izgubljeni potpunim potonućem u životinjsku prirodu. Druga metamorfoza odvija se kroz obredno pročišćenje u kojem jede ruže s krune svećenika iz procesije u čast Izide, te kroz mističnu inicijaciju kojom glavni lik nanovo zadobiva svoj ljudski oblik. Upravo je to ono što Apulej ističe na kraju svoga djela: iniciran u Izidin kult, tj. uveden u tajnu života, smrti i uskrsnuća, Lucije otkriva sponu između svijeta bogova i ljudi te po naredbi Ozirisa konačno stiže u Rim.
Kraj romana je završna etapa duhovne preobrazbe, očigledno utemeljena na misterijskim obredima nakon nadvladanih iskušenja i opasnosti niže prirode koja su sprječavala dodir sa samim izvorom postojanja. Novo Lucijevo rođenje označava nadilaženje tromosti materije kroz proces oduhovljenja.
Mit o Psihi
U središnjem dijelu romana ispričan je također i starorimski mit o Psihi, personifikaciji duše koja traga za božanskom ljubavlju. Mit, prisjetimo se, govori o Venerinoj uvrijeđenosti i ljubomori na smrtnicu Psihu. Naime, zbog njene ljepote ljudi su prestali obožavati božicu Veneru pa ona bijesna i ljubomorna šalje svoga sina Amora da strijelom navede Psihu da se zaljubi u najružnije biće na zemlji. Ali ni Amor ne odolijeva Psihinoj ljepoti, već je smješta u tajne, veličanstvene odaje gdje je noću posjećuje krijući svoj identitet. Ipak, nakon izvjesnog vremena, Psiha se počne osjećati usamljenom pa zaželi posjetiti svoj dom i vidjeti sestre. Amor je ne sprječava u toj nakani. Međutim, lakovjerna Psiha nasjeda na provokaciju ljubomornih sestara, koje je počnu zastrašivati neistinitim pričama o zlim namjerama njenog noćnog posjetioca te Psiha već sljedećeg dana odluči otkriti njegov pravi identitet. U krevetu pali svjetiljku, ali kap vrelog ulja pada na Amorovo tijelo te se on budi i odmah potom nestaje na nebu, gdje ostaje neizmjerno čeznući za Psihom. Psiha ubrzo uviđa posljedice svoje nepromišljene radoznalosti. Od tog trenutka započinje dugotrajna i mukotrpna borba da ponovno zavrijedi i dođe do izgubljene ljubavi. Psiha će se morati spustiti čak u podzemni svijet, još jednom pogriješiti, sve dok smrtna duša ne prođe putem ovozemaljske muke i patnje, da bi tek zahvaljujući Amorovoj molbi upućenoj vrhovnom božanstvu Jupiteru Psiha bila spašena (oživljena) i našla upotpunjenje u sjedinjenju sa svojom besmrtnom polovicom.
Canova, Amor i Psiha, mramor, Louvre, Pariz
Povezujući simbolizam ovog mita s Lucijevim putovanjem, uočavamo kako se u romanu još jednom naglašava duhovna preobrazba koja se postiže tek kad se prođe kroz “podzemni svijet”, kako bi duša obogaćena tim iskustvom mogla krenuti uzlaznom putanjom prema svom izvoru.
Pročišćenje i preobrazba
Apulejevo djelo opisuje muku “animalnog postojanja” i besciljnost lutanja od jedne do druge prolazne čulne senzacije, sugerirajući izbavljenje kroz mogućnost izdizanja i spašavanja ljudskog dostojanstva od magareće sudbine.
Put sazrijevanja obično vodi putem pogrešnog izbora, da bi se tek po njegovom osvještavanju doprlo do suštine stvari, što u konačnici vodi oslobađanju od animalne prirode koja čovjeka neprestano veže za izvanjske, nestalne i promjenjive pojavnosti fizičkog svijeta. Gospodar svoje duše je samo onaj koji je uspio zauzdati nagone, zavladavši svojim emocijama koje predano prikupljaju podražaje iz vanjskog svijeta te ih u beskrajnim nijansama prelijevaju preko racionalnog uma.
Pronalazeći analogije s porivima vlastitog animalnog ja, poistovjećujući vlastite slabosti koje čekaju osviještenje i pročišćenje, kako bi se došlo do onog najuzvišenijeg u sebi, otkrivamo neminovnost susretanja sa samim sobom i svojom prirodom.
Apulej, mistik i filozof, poručuje nam kako se tek putem brojnih iskušenja, nevolja i učenja, i njihovih mnogobrojnih ponavljanja, čovjek može približiti božanskoj mudrosti.
1 Apulej, Zlatni Magarac. “Dereta” Beograd, 1991.
Autor: Mario Hibert
